Tekst iz 2013. godine, pisan u razdoblju razvoja privatne prakse, kao uvodni edukativni prikaz osnovnih razlika između psihoterapije, psihoanalize, psihologije i analitičke psihologije te pokušaj objašnjenja terapijske psihodinamike iz perspektive analitičke psihologije.

Ako razmišljate o psihoterapiji, a niste previše upoznati s terminologijom, vrlo se lako osjećati izgubljeno u mnoštvu pojmova koji su pomalo zbunjujući zbog svoje sličnosti: psihoterapeut i psihoterapija, psiholog i psihologija, psihijatar i psihijatrija. Cilj ovoga teksta je omogućiti ljudima koji razmišljaju o psihoterapiji lakše snalaženje pri odabiru odgovarajuće vrste pomoći.

U ovom članku možete pročitati na što je potrebno pripaziti pri odabiru osobe za pomoć i kako funkcionira psihoterapija. Na početku ćemo definirati i objasniti osnovne pojmove.

Definicije

Psihoterapeut – osoba koja provodi psihoterapiju.

Psihoterapija – opći pojam koji se odnosi na interaktivni proces ili tretman između educiranog stručnjaka i klijenta, pacijenta, obitelji, para ili grupe radi istraživanja misli, osjećaja, ponašanja i sl., sa svrhom rješavanja određenog problema i postizanja novog načina razmišljanja ili funkcioniranja. Psihoterapija se u Europi sve više prepoznaje kao neovisna profesija koja nije ograničena samo na psihologe i psihijatre.

Psihoanalitičar – osoba koja je završila edukaciju za psihoanalitičara. Psihoanalitičar je najčešće istovremeno i psihoterapeut.

Psihoanaliza – poseban oblik rada na sebi u kojem nesvjesno ima veliku ulogu. Takav oblik rada zahtijeva da analitičar prođe opsežniju poslijediplomsku edukaciju nego psihoterapeut. Ona uključuje dugotrajnu i temeljitu osobnu psihoanalizu, što ponekad nije slučaj u edukaciji za psihoterapeute.

Jungijanska analiza / psihoanaliza – ima za cilj izgraditi iznimno važan odnos između svijesti i nesvjesnog dijela psihe te omogućiti kontinuirani proces psihološkog razvoja. Jungovska analiza prepoznaje važnost seksa, agresije i ljudskih odnosa u svakodnevnom životu, ali isto tako uzima u obzir važnost kreativnog izražavanja, smisla, duhovnosti i razvoja kao temeljnih aspekata ljudske psihe. Jungovsku analizu provodi jungovski analitičar.

Jungijanski analitičar / psihoanalitičar – certifikacija za jungijanskog analitičara zahtijeva završetak ekstenzivnog edukacijskog programa na institutu koji je odobren od strane Internacionalne asocijacije za analitičku psihologiju (IAAP). C. G. Jung vjerovao je kako je nužno da svi psihoanalitičari prođu kroz rigoroznu i kontinuiranu osobnu analizu te ona čini važan aspekt edukacije. Edukacija psihoanalitičara najčešće traje između četiri i osam godina. Edukacija i certifikacija dizajnirane su kako bi osigurale visoku razinu kompetencije, kvalitete i integriteta jungijanskog analitičara.

Analitički psiholog – sinonim za jungovskog analitičara / psihoanalitičara.

Individuacija – proces psihološkog rasta i razvoja koji se odvija spontano, a čija opstrukcija dovodi do neurotskih simptoma. Cilj psihoterapije i psihoanalize jest dovesti do promjene u svijesti koja uklanja takvu opstrukciju i omogućuje daljnji proces individuacije. Isto tako psihoanaliza može ubrzati, olakšati i spriječiti moguće buduće opstrukcije u procesu individuacije.

Analitička psihologija – škola psihologije koja se temelji na idejama švicarskog psihijatra C. G. Junga. Nudeći sveobuhvatan model ljudske psihe, analitička psihologija uključuje psihoterapijski pristup za poboljšanje mentalnog zdravlja i podršku sazrijevanju osobnosti, kao i teorijska znanja sa širokom primjenom na društvena, kulturna i prirodoznanstvena područja. Analitička psihoterapija jedno je od najvažnijih područja primjene analitičke psihologije.

Analitička psihoterapija – u praksi zbirni naziv za sve vrste psihoterapija koje uzimaju u obzir nesvjesno.

Psihijatar – doktor medicine sa specijalizacijom iz psihijatrije. Edukacija iz psihijatrije najčešće nije dovoljna da bi psihijatar bio i psihoterapeut.

Psihijatrija – grana medicine kojoj je cilj proučavanje, dijagnoza, tretman i prevencija mentalnih poremećaja. Iako je kombinirana primjena psihoaktivnih lijekova i psihoterapije čest pristup liječenju mentalnih poremećaja, edukacija iz psihijatrije često nije dovoljna za psihoterapeutski rad. Psihijatar i psihoterapeut ponekad rade zajedno tako da psihijatar brine o biološkom, a psihoterapeut o psihološkom aspektu terapije.

Psiholog – osoba koja evaluira, dijagnosticira, tretira i proučava ponašanje i mentalne procese. Neki psiholozi, ovisno o području u kojem su educirani, pružaju usluge vezane uz mentalno zdravlje, dok se drugi bave istraživanjem i savjetodavnim radom. Edukacija psihologa najčešće nije dovoljna za obavljanje psihoterapije. Da bi psiholog bio i psihoterapeut, potrebna je dodatna edukacija iz određenog psihoterapijskog pravca.

Psihologija – znanstvena disciplina koja proučava mentalne funkcije i ponašanje te primjenjuje stečeno znanje u praksi. Studij psihologije nije primarno orijentiran na usvajanje znanja, vještina i samospoznaje potrebnih za psihoterapijski rad, tako da psiholog nije nužno i psihoterapeut.

Možda je najvažnija razlika između psihoterapeuta, psihijatra i psihologa upravo u tome što svaki psihoterapeut treba proći iskustvo osobne psihoterapije. Postavlja se pitanje zašto je psihoterapija psihoterapeuta toliko važna za samu psihoterapiju.

Psihoterapija psihoterapeuta i njezina važnost

Psihoterapija nije jednostavna i direktna metoda. Ona je dijalog između dvije osobnosti. Osoba je psihički sustav koji, kada djeluje na drugu osobu, ulazi u recipročan odnos s tom osobom. Sličan proces prisutan je i u obitelji, među prijateljima, poslovnim suradnicima, pa tako i u psihoterapiji. Zbog toga je važno da osobna psihoterapija psihoterapeuta bude sastavni dio njegove edukacije i određena vrsta osiguranja njegove psihološke zrelosti.

Jung i Freud slagali su se oko važnosti osobne analize za budućeg psihoterapeuta. Osobna psihoterapija psihoterapeuta predstavlja pokušaj da on postane svjestan svojih „živih rana“ kroz koje može nesvjesno negativno djelovati na klijenta. Ako psihoterapeut nije svjestan svojih psiholoških problema, oni će se prije ili kasnije manifestirati u psihoterapijskom odnosu. U tom slučaju psihoterapeut više nije u mogućnosti pomoći klijentu jer se i sam nalazi u situaciji u kojoj mu je potrebna pomoć. Zbog toga je osobna analiza, u kojoj psihoterapeut pokušava razumjeti i liječiti vlastite „žive rane“, od iznimne važnosti za kvalitetnu psihoterapiju.

Kao što nezdravi odnosi mogu biti uzrok psihološkog oboljenja, tako i zdrav odnos s psihoterapeutom može biti jedan od uzroka ozdravljenja. To, naravno, ne znači da odnos psihoterapeut – klijent mora biti idealan. Naprotiv, taj odnos često zrcali odnose iz klijentove prošlosti, kako pozitivne tako i negativne.

Može se dogoditi da psihoterapeut preuzme ulogu, primjerice, negativnog oca. U tom slučaju klijent može osjećati istinsku ljutnju prema psihoterapeutu, iako taj osjećaj ne povezuje sa svojim odnosom prema ocu. Negativni osjećaji ponekad mogu biti toliko snažni da postoji opasnost da psihoterapija bude prekinuta. U takvoj situaciji pretpostavlja se da psihoterapeut pokaže veću psihološku zrelost od one koju je nekada pokazivao otac klijenta te da svojim odnosom omogući klijentu iskustvo i pozitivne strane „oca“. Bez osobne analize psihoterapeut će se teško snaći u toj ulozi i često će i sam poželjeti prekinuti terapiju jer se neće moći nositi s negativnim emocijama klijenta i emocijama koje klijent u njemu pobuđuje.

Emocionalna dinamika između psihoterapeuta i klijenta naziva se transfer i kontratransfer. Uloga psihoterapeuta jest imati uvid u oba aspekta, što je gotovo nemoguće ako nema iskustvo osobne analize.

Psihoterapija je zbog toga vrlo zahtjevan posao. Ako psihoterapeut nije imao osobnu analizu, tada može raditi samo s klijentima koji nemaju slične probleme kao i on sam. S druge strane, psihoterapeut je u svom radu kontinuirano izložen psihološkim utjecajima koji će prije ili kasnije djelovati na njegov osobni i profesionalni život ako osobnom analizom nije razvio određeni „psihološki imunitet“.

Zašto psihoterapija djeluje?

Kako bismo odgovorili na to pitanje, sa stajališta analitičke psihologije potrebno je steći barem osnovnu ideju o tome što je Self (eng. Self; njem. Selbst). Teško nam je zamisliti da u nama postoji nešto što nas vodi prema određenom životnom putu, što pokušava ispraviti naša pogrešna uvjerenja i prema nama se odnosi poput učitelja prema učeniku, gospodara prema sluzi ili boga prema čovjeku.

Snovi nam mogu pomoći da otkrijemo kako nešto u nama teži tome da se razvijemo upravo u određenom smjeru te prihvatimo ili promijenimo određena uvjerenja radi bolje prilagodbe. Takve tendencije u analitičkoj psihologiji nazivamo Selfom, iako Self nije ograničen samo tom definicijom. Mogli bismo reći kako Self ima određeni stav prema našim razmišljanjima, osjećajima i načinu života uopće. Kada nismo svjesni takvih tendencija, tada ih često pronalazimo projicirane u vanjski svijet.

Zapravo, Self je psihološki organ koji možemo pronaći projiciran u likove božanstava svjetskih religija. Biblija je puna priča koje opisuju takvu interakciju između Boga i čovjeka. Bog Starog zavjeta aktivno pokušava promijeniti stavove i uvjerenja pojedinih osoba. Na sličan način i psihološki Self pokušava dovesti do promjene kada je naše svjesno uvjerenje neprilagođeno vanjskim ili unutarnjim okolnostima.

U tom kontekstu psihoterapeut je zvanje s pomalo zbunjujućim nazivom jer ono što liječi nije osoba koju zovemo psihoterapeut ili psihoanalitičar (gr. psyche – dah, duh, duša; therapeia – liječenje), već tendencija u psihi klijenta koju nazivamo Self. Psihoterapeut, ili možda preciznije psihoanalitičar, pokušava analizirati i u krajnjoj liniji naučiti klijenta jeziku njegove psihe. Kada klijent to nauči, tada i sam može razumjeti ono što zdravi i vitalni centar njegove psihe, kojega nazivamo Self, od njega traži.

Kada počnemo razumijevati koju promjenu u vlastitom životu trebamo ostvariti, tada ju trebamo i pokušati ostvariti. Ponekad to nije ono što želimo jer još uvijek ostajemo vezani uz stara uvjerenja i stavove koji su nas i doveli do toga da tražimo pomoć psihoanalitičara.

Uvjerenja su izraz svjesnog stava i određene životne prilagodbe na dosadašnja iskustva. Mogli bismo reći kako predstavljaju zbirku stavova koji su se do sada pokazali relativno uspješnima i zbog toga imaju veliku važnost za svakodnevni život osobe. Naši stavovi i uvjerenja posjeduju određenu inertnost. Kada ih jednom oblikujemo, ne želimo ih lako mijenjati. Možemo pretpostaviti kako je razlog tome rad, trud i patnja koje njihova promjena zahtijeva.

S druge strane, svi mi imamo različita životna iskustva, a samim time i različite stavove koji mogu biti u skladu s našom prirodom ili u suprotnosti s njom. Kada naši stavovi i uvjerenja nisu u skladu s našom prirodom, odnosno s tendencijama Selfa, tada dolazi do problema koji ponekad mogu dovesti i do pojave psiholoških simptoma. Self kontinuirano pokušava promijeniti naše stavove i uvjerenja te nas dovesti do bolje prilagodbe unutarnjim i vanjskim okolnostima, dok naša stara uvjerenja često stoje na putu toj promjeni. U tom kontekstu i stavovi psihoterapeuta ili psihoanalitičara mogu stajati na putu psihološkom razvoju i sazrijevanju klijenta.

Psihoterapija i uvjerenja sudionika

Upravo zbog toga potrebno je da psihoterapeut, odnosno psihoanalitičar, neprestano preispituje vlastita uvjerenja, koliko god ona bila korisna u njegovu svakodnevnom životu. Možda je jedno od rijetkih uvjerenja koje bi trebalo ostati relativno stabilno u radu psihoterapeuta uvjerenje da bi se život klijenta trebao razvijati prema tendencijama Selfa koje se mogu otkriti kroz rad na snovima, slikama i drugim sadržajima nesvjesnog.

Ako se tendencije Selfa razlikuju od osobnih uvjerenja psihoterapeuta, tada upravo njegova uvjerenja mogu stajati na putu psihološkog razvoja klijenta. U tom se slučaju psihoterapeut mora pokoriti uvjerenju koje se razvija u klijentu jer samo to novo uvjerenje može pomoći procesu ozdravljenja.

Primjerice, uvjerenje psihoterapeuta može biti da se osoba ne bi trebala ljutiti. Međutim, ako je tendencija Selfa da osoba mora aktivirati svoju agresiju i ljutnju radi osobne emancipacije, tada bi se uvjerenje psihoterapeuta trebalo prilagoditi razvojnim tendencijama klijenta. Potrebno je ipak naglasiti kako tendencije Selfa često nisu u skladu s onime što klijent želi. Posao psihoterapeuta u tom slučaju jest pokušati pomoći klijentu da pomiri svoja uvjerenja s tendencijama koje dolaze od Selfa. U primjeru pasivne i neagresivne osobe zadatak psihoterapeuta bio bi ukazati i na pozitivne aspekte ljutnje kao mogućeg motiva emancipacije.

Mogli bismo reći kako je posao psihoterapeuta tijekom rada pomoći klijentu u razvoju uvjerenja koja su u skladu s njegovom prirodom. U tom je kontekstu sposobnost da psihoterapeut bude dovoljno fleksibilan i spreman prilagoditi vlastita uvjerenja kada je to nužno izuzetno važna za uspješnost psihoterapije.