Analitička psihologija i politika

U ovom članku ću pokušati objasniti vezu između osobne psihologije građana i dugoročne političke situacije zemlje u kojoj žive. Naravno, problem odnosa osobne psihologije i politike možemo promatrati s više stajališta, ovo je samo jedno od njih i nikako ne predstavlja jedino moguće.

Možemo reći kako se početak civilizacije i kulturnog života poklapa sa idejom stvaranja kraljevstva i likom kralja. Zašto je to tako? Grupa ljudi se sastoji od više članova čiji se stavovi prema životu mogu nalaziti u direktnom konfliktu. Jedan član plemena želi promijeniti mjesto boravka zbog nestašice hrane, dok drugi želi ostati na istom mjestu zbog opasnosti koju seoba sa sobom nosi. Takov stanje samo po sebi je neodrživo jer ne postoji ništa što bi dvije grupe osoba u plemenu s dva različita stajališta održalo zajedno. Jedna grupa želi jedno, a druga drugo, što predstavlja početak podijeljenosti plemena i početak borbe za dominacijom. Takav konflikt direktno utječe na mogućnost prilagodbe plemena na opasnosti i nove situacije. Ako zamislimo kako ta grupa ima kralja čiji su autoritet i mudrost prihvaćeni od svakoga člana plemena, tada on ima mogućnost da ujedini konfliktne tendencije u plemenu i usmjeri energiju cijele grupe u jednom smjeru. Energija plemena se ne troši na međusobne konflikte, već postoji određeni višak psihološke energije koji se može utrošiti na izgradnju grada, obrađivanje zemlje ili kulturne aktivnosti.

Nadalje, ako promatramo običaje u primitivnijim društvima povezane s institucijom kralja, možemo primijetiti i kako je dobrobit kralja usko povezano s dobrobiti društva kojim on vlada. Ako društvo ne prosperira, kralja je potrebno zamijeniti. Jednostavnije ne može biti. Ponekad takvi običaju idu u krajnost, te ako npr. žetva ne rodi kako je trebala ili je rat izgubljen, kralja zamjene novim na manje ili više brutalan način. Dakle, kralj je izravno odgovoran za stanje u društvu i njegov prosperitet. Izbori su moderan, demokratski oblik arhaičnog običaja.

Kralj se često pojavljuje i u bajkama u kojima se cijela radnja temelji na zapletu koji otkriva kako je kralj bolestan, impotentan ili pohlepan, a zemlja kojom vlada je nesretna, gladna i sl. Cijela radnja bajke teži k tome da heroj zamjeni kralja i postane novi, bolji i mudriji kralj. Simbol kralja se često pojavljuje i u našim snovima i usko je vezan uz našu osobnu psihologiju. Psihološki gledano kralj predstavlja vodeći princip svijesti (npr. svaka važna ideja ili osjećaj koji određuje našu psihologiju u najvećoj mogućoj mjeri; materijalizam, kršćanski duh i sl.). Vodeći princip svijesti može biti slab, bolestan, potrebna mu je obnova (te može dovesti do psiholoških simptoma kao depresija, anksioznost i sl.) ili ga je potrebno zamijeniti novim. S druge strane, kralj može biti snažan, uspješan, mudar i sl. U tom slučaju, simbol kralja predstavlja vodeći princip svijesti osobe zbog kojega je ona sretna, zadovoljna i ima osjećaj kako njen život ima smisla.

Možda na primjeru mogu bolje pojasniti kako vodeći princip svijesti može utjecati na naš život u pozitivnom ili negativnom obliku. Vodeći princip svijesti može biti ideja kako je potrebno da smo uvijek u dobrim odnosima s ljudima koji nas okružuju. Ako takav način razmišljanja zapravo nije prilagođen situaciji u kojoj se određena osoba nalazi, to sa sobom može povući puno patnje i poniženja. Npr. ako smo okruženi ljudima koji se prema nama ne odnose na pozitivan način i ako smo u takvoj situaciji spremni zanemariti ono što mi želimo, samo da odnos s drugim osobama bude skladan, tada se u našim snovima može pojaviti ideja bolesnog kralja, predsjednika ili vođe kojemu je potrebno ozdravljenje. Ako se osoba, koja se nalazi u takvoj situaciji, može izboriti za sebe, čak i kada to ugrozi odnos s drugom osobom, tada je „kralj“ ozdravio ili je pronađen novi. Psihološki gledano, dogodila se promjena vodećeg principa svijesti ili je pronađen novi. Novi stav u ovom primjeru bi bio slijedeći: „Da, pokušati ću se slagati s drugima, ali ako oni nisu spremni mene poštovati, tada ću se izboriti za sebe i prekinuti odnos s njima, čak i ako to znači kako me oni više neće poštivati i voljeti.“

U povijesti se izbor kralja temeljio na ideji kako je osobnost kralja takva da odgovara većini pojedinaca u određenom plemenu ili grupi. Vikinzi nisu birali kralja koji se nije znao boriti. Kineski kralj je trebao biti oličenje mudrosti i sl. Dakle, kralj plemena nije samo realna osoba, već i psihološki gledano, simbolički izražaj vodećeg principa svijesti svakog pojedinca njegovog kraljevstva ili zemlje. Možemo reći kako kraljevstvo prosperira sve dok je većina pojedinaca društva određena uvjerenjem ili vodećim principom svijesti koji odgovara tj. prilagođen je vremenu u kojem društvo živi. Kralj je utjelovljenje tog uvjerenja ili vodećeg principa svijesti velikog broja članova određenog društva.

Sjenka, psihologija i politika

Danas nemamo kraljeva, ali to ne znači kako se ne događa ista psihodinamika. Biramo premijerku ili predsjednika i oni predstavljaju onaj princip ili stav svijesti prema kojemu većina nas živi. Problem se javlja ako je taj princip nesvjestan, tada ga pronalazimo, kroz projekciju, kao karakteristiku predsjednika, premijerke ili određene društvene skupine, jer kao što je iskustvo pokazalo, projiciramo samo ono čega nismo svjesni u samom sebi.  Ako je jedna od karakteristika tog principa nemoral, a svi se možemo složiti kako je on prisutan u našem društvu, tada dobijamo sliku kako su predsjednik, premijer ili određena društvena skupina nemoralni.

Kada smo nesvjesni, tada smo i podijeljeni jer u jednom trenutku reagiramo i razmišljamo svjesno, na jedna način, a u drugom nesvjesno i na potpuno drugačiji način. Propovjedamo moral a sami smo nemoralni. Ako nismo svijesni svoje moralnosti ili nemoralnosti, tada je podijeljenost našeg društva izraz podijeljenosti pojedinca koji toga nije svjestan, a predsjednik, premijerka ili određena društvena skupina postaju nositelji unutrašnje slike moralnosti ili nemorala.

Dakle, analitička psihologija promatra društvene događaje kao zbirni izraz psihologije svakog pojedinca, a moral državnih službenika i skupina nije izraz samo njih samih, već i psihologije svakog građana s pravom glasa. Kako bi to bolje razumjeli, važno je da razumijemo psihodinamiku koja je određena moralnom i nemoralnom stranom naše osobnosti. Svi smo mi moralna i nemoralna bića i ne postoji osoba koja je samo moralna. Kršćanstvo je izrazito svjesno te psihološke činjenice i ispovijed je jedan od instrumenata kako se prosječan kršćanin nosi s tim problemom. Ali ista psihologija vrijedi, bez obzira je li osoba kršćanin ili ne. Biti moralna osoba znači biti svjestan svoje moralne i nemoralne strane, biti razapet između te dvije suprotnosti i s cijelim svojim bićem pokušati živjeti moralniju stranu. Naravno, to uspijevamo samo u manjoj mjeri, ali taj pokušaj je baš ono što nas čini moralnom ili nemoralnom osobom.

Moralna osoba je obilježena kontinuiranom, više ili manje uspješnom, brigom da nemoralna strana ne preuzme inicijativu i postane aktivna. Moralna osoba je jednako tako svjesna kako to neće uvijek uspjeti (tako i treba biti jer smo samo ljudi), ali u isto vrijeme svjesno na sebe preuzima težinu toga problema, u svom osobnom životu, a ne kroz razgovor o moralu drugih. Možda su najnemoralnije osobe baš one koje nisu svjesne da su nemoralne. U analitičkoj psihologiji, nesvjesni dio ličnosti koji je u suprotnosti s moralnim viđenjem samoga sebe naziva se sjenka, iako ona nije ograničena tom definicijom.

Ako nismo svjesni svoje sjenke i svoje nemoralnosti, tada su ta sjenka i nemoralnost projicirane, tj. osobama koje nas okružuju počinjemo pridodavati naše nemoralne karakteristike. Projekcija s jedne strane ima svrhu da postanemo svjesni određenih karakteristika kroz kontakt s našom okolinom. Ali, ako traje predugo, zapravo prebacuje odgovornost s nas samih na objekt naše projekcije. Tada predsjednik, vlada, premijer, načelnik, direktor ili određena društvena skupina postaju odgovorni kako bi naša država i mi s njom prosperirali, a mi sami to prestajemo biti.

Zamislite što bi se dogodilo kada bi svatko od nas prestao voziti brže nego što je dozvoljeno, kada bi svatko od nas razvrstavao smeće ili kada bi svatko od nas prestao davati i uzimati mito ili ga prijavio. Zamislite kada bi svaki policajac, inspektor ili sudac razmišljao jednako tako. Zamislite što bi se dogodilo kada bi se svatko od nas držao visokih moralnih standarda, plaćao porez, radio svoj posao kako je za njega i plaćen i ne zapostavljao svoje obaveze prema obitelji.

Koje je onda rješenje da naše društvo prosperira. Rješenje je da svatko od nas preuzme dio odgovornosti na sebe; da se informiramo, educiramo, upoznamo sebe i nosimo teret naše moralne podijeljenosti. Naravno, nije moguće da baš svatko preuzme takvu odgovornost, ali ja vjerujem kako ako barem određeni dio građana to uspije, tada utjecaj i život takvih ljudi može djelovati i na živote svih koji ih okružuju.

Kada smo preuzeli odgovornost za našu nemoralnu stranu, tada više nema potrebe da ju pronalazimo u okolini kroz projekciju. Nemojmo se zavaravati, to nije lagano i sa sobom povlači izrazito veliku patnju. Ali, u tom procesu nismo postali svjesni samo psiholoških karakteristika koje su do sada bila nesvjesne, tj. naše osobne nemoralnosti, već smo postali svjesni činjenice kako nisu samo političari nepošteni, već i mi sami. Psihološki gledano, kada prepoznamo određenu nesvjesnu karakteristiku u nama samima (npr. našu nemoralnost), možemo ju vrlo lako prepoznati i u drugima. Kada smo svjesni kako je svatko od nas sposoban da bude nepošten, lijen ili nemaran, tada tu karakteristiku lako prepoznamo u drugima. Kada bismo to doista i učinili, političari koji ne bi imali iznimno visoke moralne standarde ne bi mogli biti izabrani na izborima za određenu funkciju jer ih mi ne bi izabrali. A što se tiče onih koje bi izabrali, oni su sluge duha vremena u kojemu žive i instinktivno slijede taj duh. Ako svaki građanin da svoj obol da se taj duh vremena promjeni, tada i svaka osoba koja živi u tom vremenu nema izbora nego da ga prati. Ako vam je teško shvatiti o čemu pričam, samo se sjetite kako strani vozači voze prebrzo u Hrvatskoj, iako se u svojoj državi pridržavaju pravila i kako Hrvati voze po pravilima u stranoj državi, premda se u Hrvatskoj tih istih pravila ne pridržavaju. Kao da postoji nevidljivi duh države u kojoj se nalazimo i nesvjesno ga pratimo i poštujemo. Što to govori o duhu naše domovine kojega smo svi mi dio?

Predsjednici i premijeri su simboli vodećeg principa svijesti koji određuje svjesnu psihologiju većine građana određene države. Ako je taj vodeći princip svijesti usko povezan s moralom i radom, tada to znači da odgovornost ne leži na predsjednicima i premijerima, već na građanima koji su ih izabrali. Političari su, željeli to mi vjerovati ili ne, samo glasnogovornik i predstavnik prosječnog građana. Sve dok taj građanin živi u uvjerenju kako je izrazito vrijedan i pošten, a nije svjestan kako je u isto vrijeme i potpuna suprotnost, sve dok sam u svom osobnom životu i u svojim osobnim životnim situacijama ne počne raditi na tom problemu, političari će biti samo izraz podijeljenosti u nama samima. Politika nije nešto što se događa neovisno o nama.

Naša individuacija direktno utječe na sve osobe kojima smo okruženi, s posebnim naglaskom na izborima, kada nesvjesno omogućujemo da budu izabrani i biramo upravo onakve ljude kakvi smo i mi sami. Zapravo, izbori ne mijenjaju stanje naše države, oni su samo izraz prosječnog psihološkog stupnja razvoja svih njenih građana. Izbori i pobjednici izbora su samo prikaz statističke sredine moralnosti svih pojedinca određenog društva.