Psihologija i alkemija

Tekst “Psihologija i alkemija” je prvi dio šetog teksta obavezne literature za sudionike edukacije “Analitička psihologija – teorija, praksa i individuacija“.

Tekstove mogu pročitati i oni koji ne planiraju započeti edukaciju i u njima saznati što je analitička psihologija, koja su područja njenog istraživanja i kako se primjenjuje u psihoterapiji.

Psihologija i Alkemija

Jung u svojoj knjizi Psihologija i alkemija govori o vezi između snova mladog znanstvenika (snovi Wolfganga Paulija) i alkemije. Osim nje Jung je napisao Alkemijske studije i Mysterium Coniunctionis na istu temu. Jung je otkrio alkemiju kroz praksu tj. naišao je na simbole u snovima svojih klijenata koje nije razumio i nije mogao pronaći paralelu u religiji, etnologiji ili mitologiji. Igrom slučaja dobio je alkemijsku knjigu u kojoj je  primijetio je sličnosti. Primjer o kojemu govorim je san žene o orlu koji polijeće i pojede svoja krila te padne na zemlju. Dugo se spremao da zaroni u temu, što je zahtijevalo da izbrusi svoj Latinski i Grčki ali s vremenom je shvatio da to ne može izbjeći zbog važnosti koju alkemija ima u razumijevanju produkata nesvjesne psihe modernih ljudi.

Iskustvo nesvjesnog

Bajke, mitovi i religijska učenja su materijal koji se formirao u društvu i prenosio tradicijom. Prošli puta smo spomenuli kršćanskog sveca i mistika St. Niklaus von der Flüe. On je sanjao kako prema njemu ide stranac sa svjetlećom medvjeđom kožom na leđima i kako pjeva tri riječi. Izvorno iskustvo je bilo skriveno puno godina i jedino što smo imali je prepričana vizija od strane osobe koja je pisala njegovu biografiju, gdje je cijelo iskustvo pojednostavljeno, a medvjeđa koža izostavljena. Sličan proces se dešava sa svakim izvornim iskustvom nesvjesnog koje je pod utjecajem određenih tradicionalnih učenja i vrijednosti. Tradicija pročisti originalno iskustvo od određenih nesvjesnih motiva i ideja. Npr. Crkva je „pročistila“ iskustva svetaca“ od svega što je smatrala osobnim materijalom i ostavila samo ono što je bilo u skladu sa tradicijom. Rezultat je da se individualno iskustvo kodificira u kontekstu društva čime postaje dio religioznog sistema i nešto što se može primijeniti na velik broj ljudi, ali sa posljedicom da cijela arhetipska slika gubi individualni karakter.

Sličan primjer su duhovne vježbe (Exercitia Spiritualia) St. Ignatius of Loyola ili forme istočnih meditacija. Što je karakteristično za njih je da sadrže određeni program pristupu nesvjesnom. Spontane erupcije nesvjesnog (npr. kada se pojavi cvijeće umjesto križa) se odbacuju i naglasak se stvara na praćenju programa.

Za razliku od takvog formaliziranog pristupa nesvjesnom, pristup alkemičara materiji je bio potpuno drugačiji. Alkemičari su pokušali, promatrajući fenomen materije kroz svoje eksperimente, pronaći neko objašnjenje za sve pojave koje su vidjeli ali bez određenog plana. U tom procesu, osim materije, iskusili su i svoje nesvjesno, projicirano u materiju s kojom su radili. I mi se nalazimo u sličnoj situaciji kada se susretnemo sa svojim nesvjesnim, budući da u većini slučajeva nemamo potporu određenog sistema.

Projekcija

Ako upoznamo nepoznatu osobu, bez projekcije nije moguće da ostvarimo kontakt tj. moramo nešto pretpostaviti o njoj da bi stvorili most za komunikaciju. Npr. kada ste sa mnom stupili u kontakt vezano uz ovu edukaciju. Na osnovi naše web-stranice, e-mailova koje smo izmijenili ili na osnovi telefonskog razgovora koji smo imali, dobili ste određenu ideju o meni ili ja vama. Ta ideja ne mora biti nužno nešto što je svjesno, to može biti samo nedefinirana intuicija ili osjećaj, ali stvorio se određeni most kojim možemo ostvariti kontakt. S vremenom kada se bolje upoznamo, ta hipoteza se može mijenjati i prilagoditi objektivnoj situaciji. Psihološki gledano, možemo reći kako prvo dolazi hipoteza o određenoj situaciji ili objektu koja je projekcija, a kasnije tu projekciju modificiramo prema potrebi. Projekcija je osnova svakog odnosa. Svaki odnos tako započinje ali projekcije postajemo svjesni samo kad ona prestane odgovarati činjenicama i u tom trenutku potrebno je da prepoznamo ono što smo projicirali. Kroz taj proces postajemo svjesni nesvjesnog sadržaja u nama samima i možemo reći kako je projekcija proces koji nam to omogućuje.

Isti proces se događa u prirodnim znanostima. Teorija da je materija sačinjena od čestica ili ideja energije se temelji na arhetipskoj ideji projiciranoj u materiju. Nemoguće je proučavati znanost bez takvih pretpostavki. Ali, u određenom trenutku uvidimo kako ta pretpostavka da je materija napravljena od čestica ne odgovara u potpunosti realnosti. Npr. taj problem možemo primijetiti kada promatramo ponašanje elektrona. Mi zapravo ne možemo sa beskonačnom točnosti pokazati da je specifični elektron na određenom mjestu u određeno vrijeme. Ali ako postoji nešto kao čestica, tada bi to trebalo biti moguće. Tada počinjemo razmišljati kako nismo bili potpuno u pravu i kako se radilo o projekciji te započinjemo potragu za novom hipotezom koja bi odgovarala prirodnoj pojavi koju promatramo. Razvoj znanosti je zapravo zamjena primitivne projekcije boljom. Prirodne znanosti su povezane sa modelima projekcije s kojima se prirodni fenomeni više ili manje poklapaju. Ako priroda klikne sa modelom, sve je ok, ako ne, trebamo promijeniti model. A model se uvijek bazira na arhetipskoj ideji tj. na određenom nivou je izraz i psihološke činjenice na kojoj se temelji i naša psihologija.

Budući da nam ideje o prirodi koju promatramo dolaze iz nesvjesnog, možemo se pitati, zna li nesvjesno o realnosti ili su nesvjesno i realnost na određeni način povezani i predstavljaju istu stvar. To je misterija za koju trenutačno nemamo odgovor.

Ako promatramo situacije u kojima su se nalazili stari alkemičari, ona je u velikom djelu slična situaciji u kojoj se nalaze moderni fizičari ali i sve osobe koje zbog nužnosti moraju pogledati u dubinu svoje psihe. Kemijske tvari, eksperimenti i transformacije predstavljaju nepoznato u koje je projicirana nesvjesna psiha. Ta psiha se izražava u alkemijskim slikama, motivima i djelima i proučavanjem njih dolazimo do ideja kakva je i naša psiha. U njima možemo prepoznati fenomene nesvjesnog koji se i danas događaju kada se mi susretnemo sa nepoznatim. Zapravo, izrazito nadareni alkemičari su bili svjesni kako se za vrijeme eksperimenta događa nešto kao projekcija i kako zapravo u transformaciji tvari promatraju svoju psihu. Poznata uzrečica „Aurum nostum non est aurum vulgi“ govori o tome. U psihoterapiji, to što je nepoznato za nas je naša psiha tj. kompleksi i arhetipovi i zbog toga naše nesvjesno producira slike slične slikama koje su stvarali alkemičari.

Recimo da je alkemičar kupio nepoznatu rudaču. Nakon toga, stavio ju je u peć i pomiješao sa sumporom ili nečim sličnim i ako je taj metal iz rudače bilo olovo, alkemičar bi se jako otrovao parama koje nastaju. Jedino što može zaključiti, na osnovu svojeg znanja, da se u tom metalu skriva demon koji ubija ljude, te je to i napisao u tekstu koji opisuje njegov rad.  To je razumno i očito objašnjenje za nekoga iz srednjeg vijeka. Zašto baš demon? Zaključak određuje nesvjesno kroz projekciju. Olovo u tom kontekstu postaje objekt projekcije destruktivnih psiholoških faktora tj.  Psihološki gledano, ako netko kaže da olovo sadrži demona, možemo reći da projicira svoju sjenku i demonske ljudske kvalitete u olovo. Transformacija olova u zlato predstavlja psihološku transformaciju od osobe opsjednute kompleksima u psihološki zrelu i razvijenu osobu.

Alkemija sadrži nevjerojatnu količinu materijala iz nesvjesnog. Oni su često bili samotnjaci, nisu pripadali određenoj grupi s kojom su mogli dijeliti i modificirati svoja iskustva nego su bili direktno izloženi utjecaju nesvjesnog. Budući da su radili na granici legalnog, bez učitelja i sl., svijest nije utjecala na nesvjesno u tolikoj mjeri kao kod religioznih učenja. I u terapiji razvijamo pristup nesvjesnom koji nema program. Npr. situacija izgleda loše i predstavlja za klijenta nepovoljno stanje koje možemo promatrati kroz nesvjesno (npr. snovi) i razmisliti zašto se to stanje događa i čemu teži. Takvo stanje odgovara početnom stanju alkemičara i postoji vjerojatnost da naše nesvjesno stvara slične slike kao i slike opisane u alkemijskim spisima i zbog toga je alkemija jako korisna kada pokušavamo razumjeti nesvjesni materijal modernog čovjeka.

Alkemija i znanost

Možemo reći kako postoje dvije grupe mitoloških slika kroz koje su ljudi iskusili postojanje boga: bog kao osoba i bog kao energija. Razlika je da u prvom slučaju s bogom možemo stvoriti odnos a u drugom ga možemo proučavati kao objektivni fenomen.  Neke osobe su „opsjednute“ idejom da se bog manifestira kao osoba (tada govorimo o religioznom čovjeku) a neke bogom kao prirodnim fenomenom (tada govorimo o znanstvenicima iako znanstvenici to nikad ne bi priznali,  Einstein je priznao i ne prihvaćajući kvantnu teoriju rekao kako se bog ne igra s kockicama).

Ako promatrate razvoj znanosti, vidite da znanstvenici nisu mogli izbjeći da baziraju svoje zaključke na određenoj nedokazivoj hipotezi, tj. ideji koje znanstvenici uzimaju zdravo za gotovo: trodimenzionalnost prostora do sredine 18. St. (Kepler bio siguran kako je prostor trodimenzionalan zbog toga jer je Bog presveto trojstvo), Decartes je bazirao svoju ideju kauzalnosti na doktrini nepromjenjivosti boga (unutar boga ne smije biti kontradiktornosti što je osnovna ideja kauzalnosti tj. uzročnosti).

Pauli je pokazao da se moderne ideje u fizici temelje se na arhetipskim idejama. Velika otkrića su uzrokovana novim arhetipskim modelom kojim opisuju realnost. Ideja Etera. 17 i 18 st. je u tom smislu vrlo edukativna. Kada je dokazano da ne postoji, jedan znanstveni je rekao: „Ako eter ne postoji, onda je sve gotovo“. Tu se dešava projekcija arhetipa boga u eter. I danas činimo isto: ako ne smršavim, sve je gotovo, ako ne odradim svoj posao, sve je gotovo, ako se ne oženim ili udam, sve je gotovo. Kada znanstvenici (zapravo i obični ljudi) postanu fanatični, onda znate da se razgovara o stvarima u koje su projicirali ideju boga. Sličan proces kroz koji su prolazili i prolaze znanstvenici, prolazili su i alkemičari: projekciju arhetipske psihe u materijalne fenomene.

Alkemijski simboli i procesi

Prava priroda materije nije bila poznata alkemičarima, poznao ju je samo djelomično. U svom istraživanju, projicirao je nesvjesno u tamu materije, da ju rasvijetli. . . Dok je radio na svojim eksperimentima, alkemičar je doživio određena psihološka iskustva koja su mu se činila kao nešto što je karakteristika kemijskog procesa. Budući da je u pitanju projekcija, nije bio svjestan da iskustvo nije dio materije i tvari s kojima radi. Iskusio je tu projekciju kao svojstvo tvari, ali što je doista iskusio je bilo njegovo nesvjesno. (Psychology and Alchemy, par 345.)

Cijela alkemijska procedura zapravo predstavlja individuacijski proces pojedinca. Motivi i slike koji se prikazuju u alkemiji predstavljaju iskustva transformacije koje se psihološki gledano događaju u psihoterapiji i osobnom razvoju pojedinca. Možemo reći kako je alkemija je u neku ruku anatomija individuacije.

Npr. jedna od ideja alkemije je „Što je gore to je i dolje“ tj. planeti na nebu odgovaraju metalima u zemlji. Sunce-zlato; Mjesec-srebro; Merkur-živa; Venera-bakar; Mars-željezo; Jupiter-kositar; Saturn-olovo. Kako se planeti vrte tako metali završavaju u zemlji. Psihološki gledano, planeti i metali predstavljaju arhetipsku osnovu ega ili psihološke karakteristike personificirane likovima bogova ili planeta (Mars i željezo – agresivnost i samoobrana, Venera i bakar – seksualnost i požuda i sl.) koji se „utjelovljuju“ u nama rođenjem i manifestiraju tijekom našeg života.

Opus

Slijedeći tekst iz djela „Ordinal of Alchemy“ je opis alkemijskog opusa.

„Svatko tko se upusti u tu potragu, može očekivati da se sretne sa frustracijom duha. Često će morati mjenjati smjer putovanja, ovisno o otkrićima koje učini … Vrag će dati sve od sebe da ometa vašu potragu sa jednim od tri kamena spoticanja; žurba, očaj i obmana … onaj tko žuri, neće završiti posao niti za mjesec, niti za godinu i u ovoj Umjetnosti će uvijek biti istina kako će čovjek koji žuri uvjek imati nešto za prigovoriti … Ako vas neprijatelj ne prevlada kroz žurbu, napasti će vas sa potištenošći i kontinuirano će vam u um stavljati obeshrabrujuće misli kako je mnogo onih koji traže, a malo onih koji nađu i kako su oni koji su pronašli često mudriji ljudi ona nas samih. Nakon toga će vas upitati, ima li nade da pronađete „grand arcanum“; nadalje, napadati će vas sa sumnjama da li i vaš učitelj uopće poznaje tajnu koju vama želi predati ili ne skriva li najvažnije tajne od vas.

… treći neprijatelj protiv kojega se morate braniti je obmana, i ta je možda najopasnija od sve tri. Sluge koje lože tvoje peći su često nepouzdani. Neki su bezbrižni i odu spavati kada bi tebali ložiti vatru, drugi su pokvareni i čine što više štete mogu; neki su ili glupi ili uobraženi ili presigurni u sebe i ne prate upute … ili su pjiani, nemarni i odsutni-duhom. Pazite na sve, ako želite da budete pošteđeni velikog gubitka.“

Alkemičari su smatrali da je njihov posao svet tj. potraga za najvećom vrijednosti. Takav rad pretpostavlja određene vrline kod alkemičara i neophodne su. Strpljivost, radišnost, posvećenost, hrabrost, i kontinuiranost. Možemo povući paralelu sa psihoterapijom i radom na sebi, bez ovakvih vrline psihoterapija ne može biti uspješna.

Strpljivost je važna jer proces traje i ponekad je potrebno vremena za rezultate. Klijenti često misle ako nema rezultata za kratko vrijeme da se proces ne događa. Hrabrost znači da smo spremni da se nosimo sa anksioznosti i nesigurnosti u rezultat cijelog procesa. Ponekad klijenti s kojima radim imaju osjećaj kako se zapravo nisu maknuli sa mjesta kada naiđu na prepreku koja se često ponavlja i ne mogu lako proći. Često je potrebno pola sada razgovora o uspjesima i usporedba sadašnje i prošle situacije da taj osjećaj anksioznosti i obeshrabrenosti prođe. Kontinuiranost znači da nastavljamo unatoč promjenjivim raspoloženjima i obeshrabrujućim osjećajima i ustrajemo sa željom da razumijemo što se događa.

Alkemijski spisi često govore o religioznom stavu potrebnom za rad. Da bi rad uspio potrebna je i milost boga. Psihološki ona predstavlja nadahnuća, događaje i sl. koje nismo zamislili svjesno već se samo dogode i često imaju iznimno važan utjecaj na psihoterapeutski rad. Npr. kolegica iz Meksika je željela studirati ali nije imala novaca i dobila je na lotu. Ja sam osobno u jednom trenutku ostao bez novca za daljnje studiranje kada sam na mail dobio ponudu za stipendiju koju sam i dobio 2 dana prije roka za uplatu školarine. S druge strane, tijekom terapije, ponekad kažem nešto što se meni ne čini kao nešto posebno ili važno, a opet ispadne da je to bilo iznimno važno za klijenta.

Opus je iznimno individualan rad. Alkemičari su bili samotnjaci sa možda jednim pomagačem. Često nema recepta za naš psihološki razvoj, već ga moramo pronaći kroz „religiozan stav“ tj. pažljivim promatranjem trans-personalnog faktora, npr. snova. Smatrali su kako alkemijski proces počinje prirodno ali je potreban svjesni trud kako bi se nastavio. Iako proces postajanja svjesnijim počinje sam od sebe, često taj impuls nije dovoljan da bi doveo do individuacije. Mladić može željeti da se osamostali od roditelja ali ako to sam i ne učini to se neće desiti. Želja je nešto trans-personalno što nam dolazi iz nesvjesnog , što dolazi od Self-a, dok je trud koji mladić učini nešto što dolazi od ega.

Cilj opusa je da se stvori čudnovata tvar koju nazivaju kamen mudraca, eliksir života ili grand arcanum. Fenomenologija tih tvari opisana u alkemijskim spisima je identična fenomenologiji Self-a u analitičkoj psihologiji.

Prima materia i masa confusa

Ideja Prima materija dolazi iz Sokratske filozofije. Ona kaže kako se svijet razvio iz jedne, primarne tvari. Primarna tvar je arhetipska ideja koja se u povijesti ljudske misli ponavlja (npr. ideja Velikog praska). Primarna tvar je prošla određene diferencijacije i razdvojena je u četiri elementa (vatra, voda, zrak i zemlja). Psihološki ta ideja odgovara razvoju četiri funkcije koje smo spomenuli a s njima i ega iz nediferencirane mase nesvjesnog.

Iz karakteristika prima materia-e prema opisu alkemičara, možemo dobiti ideju što ona predstavlja u psihoterapiji.

1) Sveprisutna je, ispred naših očiju. Tako je i materijal za psihoterapiju. Raspoloženja, svađe, svakodnevni događaji i sl. su često prikladni materijal.

2) Izvana izgleda odvratno, prezrena je, odbojna. Alkemičari su koristili izreku: „In stercore invenitur“ (pronaći ćeš u prljavštini). Često ju pronađemo tamo gdje najmanje želimo gledati tj. u našim kompleksima i inferiornostima

3) Pronalazimo je kao mnogostrukost. U psihoterapiji često moramo postati svjesni fragmentiranih dijelova naše ličnosti tj. kompleksa.

4) Nediferencirana, bez posebnih granica. To svojstvo prima materije je povezano sa osjećajem opasnosti da se izgubimo i istopimo u cijelom procesu. Strah od nesvjesnog je često potpuno opravdan. Rad sa nesvjesnim možemo usporediti sa ribarom koji lovi ribu. Količina ribe koju može uloviti  je ograničena veličinom brodice. Ako je ulovi previše, brodica može potonuti.

Kada pronađemo prima materiju, moramo je izložiti različitim procesima. Takve procese možemo pronaći ne samo u alkemiji već i u mitovima, bajkama i folkloru, ako ih možemo prepoznati.

Calcinatio

Taj kemijski proces je povezan sa simbolizmom vatre i alkemičari su ga često opisivali na način koji je, sa znanstvenog stajališta, potpuno neprihvatljiv, ali ne smijemo zaboraviti da je to bilo najbolje što su mogli učiniti s obzirom na njihovo znanje kemije. Npr.

„Uzmi žestokog, sivog vuka, koji … se nalazi u planinama svijeta gdje luta potpuno divlji od gladi. Baci ga na tijelo kralja i on će ga prožderati. Spali ga u pepeo u velikoj vatri. Tim procesom kralj će se osloboditi i kada to ponoviš tri puta, lav će pobijediti vuka i više neće imati što da proždere. Na taj način kreirano je tijelo koje odgovara slijedećem koraku našeg rada.“[1]

Kemijski gledano, vuk je identificiran sa Antimonom koji se spaja sa svim metalima osim zlata. Koristi se kao sredstvo kojim se čisti nečisto zlato. Antimon se zvao i kupkom kralja (koji odgovara zlatu). Čišćenje iz teksta odgovara čišćenju zlata od primjesa antimonom.

Psihološko značenje teksta bi bilo slijedeće. Smrt kralja je smrt vodećeg principa svijesti, to je vrijeme tranzicije i krize i odgovara regresivnim gubitkom svjesnih vrijednosti i načina funkcioniranja (napad panike, depresija, manija, trenutak velikog afekta i sl.). Ego je prožderan od strane žudnje, želje za moći li neke druge instinktivne tendencije. Ali, vuk je spaljen u vatri dakle žudnja proždire samu sebe (npr. kada osoba koja pati od napada panike kaže, e sad je dosta, neka ga imam, pa kud puklo da puklo, neće me spriječiti da živim). Psihološki cijeli proces odgovara spuštanjem ega u svijet instinkta čije vatrene energije mora izdržati. Vuk  je osnovna žudnja, lav egocentrična želja za moći a kralj diskriminirajuća i objektivna svijest. Kažu da je vatra čistilišta uzrokovana frustracijom žudnje i požude. To znači da je psihološki razvoj promoviran frustracijom zadovoljenja užitka ili moći

„U toj transformaciji je izrazito važno da animi i animusu oduzmemo objekt. Oni se vežu uz objekte samo kada se prepustimo uživanju. Concupiscentia je crkveni pojam koji odgovara toj pojavi. … Sve svjetske religije se slažu po tom pitanju. Vatra požude je element s kojim se trebamo boriti u Brahmaizmu, Budizmu, Tantrizmu, Manicheizmu i u Kršćanstvu. Jednako tako je važan i za psihologiju. Kada si dopustimo da budemo požudni, bez obzira da li naša želja ide u smjeru pakla ili neba, dajemo svom animusu ili animi objekt, tada oni izlaze van umjesto da ostaju unutra gdje i trebaju biti .. Ali ako možemo reći: Da želim to i pokušati ću to i dobiti ali zapravo to i ne moram imati; ako se odlučim toga odreći, mogu se toga odreći; tada su anima i animus pod kontrolom.

Ali ako animu ili animus stavimo u bocu, slobodni smo od toga da budemo opsjednuti, iako im vjerojatno nije lako u boci jer ako našem vragu nije dobro, nije dobro niti nama … Naravno da će u toj boci raditi nered. Ali nakon nekog vremena uvidjeti ćemo da je bilo ispravno staviti ih u boci. S vremenom ćemo postati tiši i promijeniti ćemo se. Tada ćemo uvidjeti da kamen raste u boci … i ako je … samokontrola postala navika to i je kamen … kada takav stav postane nešto što je svakidašnje, taj kamen će biti dijamant.“[2]

Solutio

Kao što je calcinatio povezan sa simbolizmom vatre, tako je i solutio povezan sa simbolizmom vode. U puno mitova postanka, voda je originalan materijal iz kojega je sve postalo.

Alkemičari su vjerovali da se određena tvar ne može transformirati ako nije reducirana na prima materia-u. Sličan proces se dešava u psihoterapiji. Fiksirani i kruti aspekti ličnosti ne dozvoljavaju potrebnu promjenu, oni su sigurni u svoju ispravnost (tj. mi smo sigurni kako je naš način ispravan). Da bi se transformacija nastavila, takvi kruti aspekti ličnosti moraju se prvo otopiti ili biti reducirani na prima materia-u. To se dešava tijekom analitičkog procesa kada promatramo produkte nesvjesnog i tim procesom preispitujemo stavove svijesti ali, jednako tako i kada se kruta svijest koja nije u kontaktu sa svojim instinktima prepusti njihovom djelovanju, sa pozitivnim ili negativnim rezultatom.

Jedan od alkemijskih recepata koji je povezan sa tim procesom je:

„Otopi Sol i Luna u vodi što otapa, ona je poznata i prijateljska, i po prirodi njima slična, i kao da je maternica, majka, original, početak i kraj života. I to je razlog zašto su poboljšani i ispravljeni u toj vodi, budući da slična priroda se raduje sebi sličnom … tako da ti odgovara da se priključiš takvoj sličnosti … I budući da Sol i Luna imaju svoje porijeklo u toj vodi, njihovoj majci; potrebno je da u nju ponovno uđu tj. u majčinu utrobu, tako da se mogu regenerirati ili ponovno roditi i kako bi postali zdraviji, plemenitiji i snažniji.“.[3]

Kemijski proces koji ovaj tekst opisuje je povezan sa mogućnošću žive (voda što otapa) da otopi zlato(Sol) i srebro (Luna) i da ih spoji. Kopači zlata su koristili sličan proces za odvajanje zlata od primjesa, budući da živa otopi zlato ali ne i primjese. Alkemičar koji je napisao ovaj tekst je u opisani kemijski proces projicirao određeni psihološki proces koji se događa i modernim ljudima. Sol i Luna predstavljaju muški i ženski psihološki princip o kojima smo govorili u jednom od prošlih seminara, u obliku u kojemu se manifestiraju u psihologije osobe koja je počela psihoterapiju (ili ima određeni simptom). U psihologiji muškarca, Sol predstavlja dominantni stav svijesti (zajedno sa svim neprilagođenim uvjerenjima) a Luna predstavlja animu u trenutačnom stanju (najvjerojatnije u negativnom obliku).

Ovaj proces, psihološki predstavlja ulazak u nesvjesno, koje je majka i maternica iz koje se sve rađa. Npr. kada se mladić koji nije u kontaktu sa svojom seksualnosti prepusti instinktu i dopusti da ga vodi. Novo stanje je dovelo do transformacije dominantnog stava svijesti ali i anime koji su oboje regenerirani i obnovljeni.

Ponekad je solutio nije iskustvo u kojemu se osjećamo udobno i koje dovodi do pozitivnog rezultata što je vidljivo iz mita o Actaeon-u gdje ga je Artemida pretvorila u jelena (jer ju je vidio golu).  U obliku jelena su ga rastrgali njegovi vlastiti psi. Kako su psi životinje božice Artemide i ona predstavlja „majku“ tj. nesvjesno koje vrši solutio. Proces opisuje opasan susret svijesti sa instinktivnim tendencijama. Ako osoba iz primjera nije mladić nego oženjen muškarac, tada prepuštanje instinktima i zapostavljanje obaveza prema obitelji predstavlja „otapanje“ u požudi i u kontrastu je sa prvim primjerom koji je opisan kao ugodan i poticajan u kontekstu psihološkog razvoja.

Nadalje proces Solutio može biti povezan sa odnosom sa drugom osobom, ili grupom. Identifikacija sa političkim strankama religioznim grupama je jedan od primjera. S druge strane susret sa širim i općenitijim pogledom na svijet (npr. susret sa psihoterapeutom) može imati sličan efekt i može biti uzrok transfera. Slična dinamika je moguća i u braku.

Coagulatio

Coagulacijo je operacija koja je vezana uz zemlju i predstavlja  proces kojim se nešto pretvara u zemlju. Psihološki gledano to znači da se određeni psihološki aspekt konkretizirao u određenoj formi i postao sastavni dio ego svijesti. Muškarac je sanjao:

Jutro je i sunce baš izlazi. Ja sam do struka u tvari koja je mješavina crnog blata, sluzi i izmeta. Nema nikoga oko mene i ta crna okolina se širi do horizonta. Sve je kao početak svijeta, prvi dan stvaranja. Počinjem da lamatam nogama i bućkam se u crnom blatu sa velikim naporom. Radim to satima i polako ta masa počinje da postaje tvrđa i čvrsta. Primijetim kako sunce isušuje tu vodu i kako ću uskoro moći hodati po tvrdoj zemlji.[4]

U knjizi Turba Philosophorum, možemo pročitati recept:

„Uzmi živo srebro, koaguliraj ga u tijelu Magnesie, u Kuhulu (olovo) ili u Sumporu koji ne gori …“

Ako se živa spoji sa velikom količinom drugog metala, kao olovo, smjesa očvrsne. Jednako tako živa kombinira sa sumporom i tvori kruti živin sulfid koji je krutina. Iz alkemijskih spisa možemo saznati kako je tvar koja se koagulira često živa ili Spirit Mercurius o kojemu je Jung pisao. Ona zapravo predstavlja duh arhetipske psihe tj. manifestaciju Self-a. Ideja da živa koagulira psihološki možemo razumjeti kao stvaranje odnosa sa Self-om, tj. realizaciju individuacije.

Magnesia nije imala isto značenje za alkemičare kao i za nas. Za njih je ona predstavljala različite metalne rudače ili nečiste mješavine. Psihološki ona bi predstavljala uniju trans-personalnih faktora (instinkti, arhetipske ideje i sl.) sa ljudskom svakodnevnicom.

Slijedeća tvar koja omogućuje koagulaciju je olovo. Olovo je teško i u vezi sa Saturnom s kojim je asocirana depresija, melankolija i bolna ograničenja. U tom kontekstu kolektivno nesvjesno se mora povezati sa teškom stvarnošću i ograničenjima individualne psihologije. Ta veza se u praksi ostvari kada klijent preuzme odgovornost za fantazije i ideje i izrazi ih analitičaru npr. kada se iluzije o veličini susretnu sa realnim mogućnostima.

Posljednja tvar koja koagulira je sumpor. On je žut i njegova mogućnost da gori je povezana sa suncem. S druge strane smrdi i može potamniti većinu metala tako da je povezan sa paklom.

„Sumpor reprezentira aktivnu tvar sunca, ili u psihološkom jeziku, motivirajući faktor u svijesti; u jednu ruku volju, koju možemo shvatiti kao dinamizam podređen svijesti i s druge strane prisilu, nenamjernu motivaciju ili impuls koji  se nalazi između običnog interesa to opsjednutosti. Nesvjestan dinamizam odgovara sumporu, jer prisila je velika misterija ljudskog života. Ona je onemogućavanje naše svjesne volje i razuma zapaljivim elementom unutar nas, koju percipiramo kao vatru koja nas obuzima ili kao životnu toplina … kao ono što korumpira, sumpor je povezan sa vragom dok se s druge strane pojavljuje kao paralela Krista.[5]

Ako je značenje sumpora žudnja ili požuda – žudnja za moći ili zadovoljstvom – možemo zaključiti kako požuda koagulira.

Sublimatio

Sublimatio je operacija koja je povezana sa simbolizmom zraka. Kemijski proces koji je povezan sa tom operacijom odgovara procesu zagrijavanja čvrste tvari i njenom prelasku u plinovito stanje. Ono predstavlja proces uzdizanja gdje prizemna tvar preuzima viši oblik takvim uzdizanjem.

Sve slike koje javljaju u snovima ili slikama a povezane sa kretanjem prema gore, kao ljestve, stepenice, dizala, penjanje i planine, letenje i sl. povezane su sa sublimatio simbolizmom.

Duh, uz pomoć vode i duše, se izvlači iz tijela i tijelo postaje duhovno; jer u isto vrijeme, duh se uzdiže sa dušom tijela, što je usavršavanje kamena i zove se sublimacija.[6]

Prema tekstu, tijela se usavršavaju produhovljenijem. Psihološki  gledano to odgovara načinu na koji se možemo nositi sa konkretnim problemom. Izdignemo se iznad njega i vidimo ga u perspektivi ili objektivno. Izvučemo opće značenje iz njega i vidimo ga samo kao poseban primjer općenitijeg problema. Ponekad je dovoljno pronaći odgovarajuće riječi ili konceptualizaciju za određeno stanje kako bi se izvukli iz njega. Npr. ako uspijemo identificirati odnos muškarca prema svojoj ženi kao manifestaciju majčinskog kompleksa (kada od žene očekujemo da nas njeguje i da nam bude utjeha u većoj mjeri nego je to realno za očekivati, što naravno, dovodi do reakcije s njene strane). Ili ako uspijemo identificirati naš odnos sa pretpostavljenim kao aspekt kompleksa oca. Npr. nevjerojatna pomoć u psihoterapiji može biti identifikacija anksioznosti kao simptoma PTSP-a. Sublimatio nas uzdiže iznad ograničavajućih aspekata konkretnog, osobnog problema i života. Što se više uzdignemo naša perspektiva je bolja ali u isto vrijeme to udaljeniji smo od realnog života i naš utjecaj na problem postaje sve manji i manji.

Budući da smo ograničeni vremenom, danas smo govorili samo o četiri alkemijske operacije ali postoji ih još mnogo (mortificatio, coniunctio, separatio i dr.). Jednako tako, morali smo ograničiti broj primjera gdje možemo prepoznati određenu alkemijsku simboliku u svakodnevnom psihološkom životu. Za kraj možemo reći kako je cilj svih tih operacija je stvaranje kamena mudraca, eliksira života ili dijamantnog tijela što psihološki predstavlja stvaranje cjelovite osobnosti i ostvarivanje skladne veze između svijesti i nesvjesnog. Centralni simbol takvog stanja često se simbolički izražava mandalom pa ćemo ukratko spomenuti mandale i njihovo značenje za psihologiju modernog čovjeka..

Bibliografija

C. G. Jung – Archetypes of the Collective Unconscious

C. G. Jung – Man and his Symbols

C. G. Jung – Psychology and alchemy

C. G. Jung – Visions Seminar

C. G Jung – Psychology and Alchemy

E. Erdinger – Anatomy of the Psyche

J. Jacobi – Psychology of C. G. Jung

M. L. von Franz – Alchemy

[1] Kalcinacija kralja. Vuk kao Prima materija. Proždiranje mrtvog kralja (Meier, Atalanta Fugiens 1618.)

[2] C. G. Jung – Visions Seminar

[3] Secret Book of Artephius.

[4] E. Erdinger, Anatomy of the Psyche, pg. 85.

[5] C. G. Jung, Mysterium Coniunctionis

[6] The Lives of the Alchemical Philosophers

Ostali tekstovi edukacije “Analitička psihologija – teorija i praksa”
10.