Tekst „Nesvjesno i empirijske manifestacije” prvi je od deset tekstova obavezne literature za sudionike edukacije „Analitička psihologija – teorija, praksa i individuacija”..
Tekstove mogu pročitati i oni koji ne planiraju započeti edukaciju i u njima steći dojam o tome što je analitička psihologija, koja su područja njezina istraživanja i kako se primjenjuje u psihoterapiji.
Nesvjesno – patološki efekti
Freud je bio prvi koji je ukazao na to da postoje fenomeni koji se mogu objasniti samo hipotezom nesvjesnog. Do toga zaključka došao je radeći s osobama koje su imale određene simptome psihičkih poremećaja, koji predstavljaju najneugodnije manifestacije nesvjesnog.
Teorija traume
Prva teorija kojom su Freud i Breuer pokušali objasniti neurotske simptome jest tzv. teorija traume. Prema toj teoriji, neurotski simptom proizlazi iz psihičke traume čiji efekt traje godinama. Ideja je da svako iskustvo ili emocija koji djelomično podsjećaju na izvornu traumu aktiviraju funkcioniranje psihe kao da se traumatično iskustvo ponovno događa. Primjeri su PTSP, socijalna fobija i slični poremećaji.
Freud se, međutim, nije zaustavio na tome. Primijetio je da svatko tko je bio izložen traumi ne razvije nužno simptom pa se postavlja pitanje zašto. Kao odgovor nameće se ideja predispozicije. Freud se upitao što čini predispoziciju u slučajevima kada trauma dovede do simptoma. Dakle, nije šok sam po sebi ono što dovodi do patološkog efekta, nego taj šok mora biti u uskoj vezi s posebnom psihičkom predispozicijom.
Primjer 1. – Djevojka je šetala s prijateljima ulicom i iza njih je naišla kočija s konjima. Prijatelji su se izmaknuli, ali djevojka nije, nego je nastavila trčati u smjeru u kojem su se kretali i konji. Izmorena, naišla je na most i, da je prolaznici nisu zaustavili, u nakani da izbjegne konje skočila bi u rijeku. Takva situacija izraz je određenog neurotskog konflikta, tj. simptoma, budući da bi normalna reakcija bila da se izmakne kočiji, a ipak u njoj postoji nešto što je u tome sprječava.
Je li to što je sprječava šok zbog drastične situacije u kojoj se našla? Ta ista djevojka bila je prisutna u Sankt Peterburgu za vrijeme uličnih nasilja 1905. godine. Sve oko nje ljudi su padali mrtvi i ranjeni, ali ona je vrlo smireno i bistre glave uočila vrata koja vode u dvorište, kroz koje je pobjegla u drugu ulicu. Možemo zaključiti da šok nije ono što izaziva takvu patološku reakciju, budući da u Sankt Peterburgu nije pokazala neurotske simptome.
Djevojka iz priče poznaje mladića s kojim razmišlja o zarukama i objašnjava kako je nedugo prije incidenta bila na oproštajnoj zabavi svoje najbolje prijateljice. Ta prijateljica je „sretno” udana i majka djeteta. Nakon što su je prijatelji spasili od utapanja u rijeci, odveli su je da se skloni u obližnju kuću te iste prijateljice. U tome trenutku djevojka je prekinula s pričanjem priče, postala pomalo smušena i sramežljiva te pokušala promijeniti temu razgovora. Ispalo je da joj je jedne večeri suprug najbolje prijateljice izjavio da je voli. Kao i uvijek, i ta izjava ima svoju povijest.
Nakon puberteta, kada je problem ljubavi postao akutan, djevojka je odbijala društvene susrete i mogućnost da upozna odgovarajućeg muškarca. U tome je uspijevala do svoje dvadeset četvrte godine. Tada je upoznala dvojicu muškaraca koji su uspjeli probiti trnovit put do njezina srca. G. A. bio je suprug njezine najbolje prijateljice, a g. B. njegov neoženjeni prijatelj.
Prije nekog vremena djevojka je bila na odmoru sa svojom najboljom prijateljicom i g. A.-om, s kojim je imala priliku provoditi dosta vremena nasamo. Za vrijeme vožnje čamcem djevojka je upala u vodu, a g. A. ju je jedva spasio i poljubio. Iako ih je taj trenutak jako zbližio, djevojka nije dopustila da njezina strast izađe na površinu. Da se iskupi, svjesno se trudila da se ostvare zaruke s g. B.-om, govoreći si kako zapravo voli njega.
Izgleda kao da joj je nešto iz nesvjesnog, neki „zli” duh, šapnuo u uho kako je g. A. te večeri sam i kako mora otići u njegovu kuću, što se i dogodilo. Ona nije imala svjesnu namjeru takav komplicirani scenarij ostvariti; cijela dinamika odvijala se nesvjesno. Ali i njezina anamneza pokazuje kako je dinamika događaja bila nesvjesno određena upravo tim ciljem, iako je svjesno težila zarukama s g. B.-om.
Postavlja se pitanje odakle dolazi pretjerana i patološka reakcija na traumu. Na temelju ovoga i sličnih iskustava možemo zaključiti da, osim traume, postoji i određeni poremećaj na erotskom planu. Izgleda kako je trauma zapravo prilika da se nešto što je bilo nesvjesno manifestira. Ono što je nesvjesno jest određeni erotski konflikt. Zbog toga je teorija traume izgubila svoje univerzalno značenje i zamijenjena je dubljom i širom koncepcijom koja patogeni efekt vidi u erotskom konfliktu.
Zašto bi baš erotski konflikt bio uzrok neuroze? Zapravo, ne mora biti tako, ali u mnogo slučajeva jest. Činjenica je da su ljubav, njezini problemi i konflikti od temeljne važnosti u životu ljudi, a time i njezin utjecaj na psihologiju kada takav konflikt postoji.
Seks i moć
U neurozi postoje dvije tendencije koje su u izravnoj opoziciji jedna prema drugoj, od kojih je jedna nesvjesna. Neurotičar je primjer osobe koja treba težiti tome da u sebi uravnoteži prirodu i kulturu. Kako stvari stoje, čovjekova instinktivna priroda uvijek ulazi u konflikt sa stanjem koje joj je nametnula civilizacija.
Neuroza u tom kontekstu predstavlja neuspjeli pokušaj osobe da u vlastitom životu riješi opći problem društva. To se rješenje sastoji u tome da svjesni aspekt ličnosti pokušava služiti određenom moralnom idealu, dok nesvjesno teži „nemoralnom” idealu koji svijest pokušava potisnuti.
Možemo reći da u nama postoji nešto nesvjesno i životinjsko što teži tome da bude prihvaćeno u našem svakodnevnom životu; nešto od čega nas je kršćanska moralnost pokušala spasiti, ali ponekad pod cijenu neuroze uzrokovane potiskivanjem naše životinjske prirode. Ako promatramo osnovne instinkte, koji u nama predstavljaju ono životinjsko i koji nas u određenoj mjeri određuju, možemo prepoznati da, osim instinkta usmjerenog prema očuvanju vrste, u nama postoji i instinkt usmjeren prema očuvanju jedinke.
Eros
Primjer 2. – Mlada žena počela je imati napade panike i anksioznosti. Noću bi je budile noćne more i u takvom bi stanju zagrlila supruga, tražeći od njega da je ne ostavi i da je voli. S vremenom su se napadi panike i anksioznosti počeli događati i tijekom dana.
Freudova metoda pristupa problemu traži uzrok bolesti i simptoma. Što su opisivali prvi snovi žene o kojoj je riječ? Snažne bikove, lavove, tigrove i zle ljude koji je napadaju. Koje su bile njezine asocijacije? Pacijentica opisuje događaje u toplicama, gdje je upoznala mladića i gdje se među njima razvilo prijateljstvo. Za vrijeme šetnje pogledao ju je na način koji nije mogla zaboraviti. Taj pogled prati je i u snovima, u pogledu životinja koje je proganjaju.
Pacijentica je izgubila oca u nesreći kada je imala četrnaest godina. Otac joj je bio svjetski čovjek i jednom ju je prilikom odveo u Pariz, gdje se dogodio jedan incident. Za vrijeme izlaska iz kazališta otac je okrznuo jednu ženu i u njegovim je očima primijetila sličan pogled, koji ju je podsjetio na pogled mladića ili pogled životinja koje je proganjaju u snovima.
Nakon toga njezin odnos s ocem se promijenio. Ponekad je bila nervozna i lošeg raspoloženja, a ponekad ga je jako voljela. Zatim bi plakala kada je otac bio kod kuće ili bi patila od problema s gutanjem i gušenjem. Saznavši da joj je otac poginuo, osjećala je ogromnu tugu koja se izmjenjivala s nekontroliranim smijehom.
Uskoro se situacija smirila, neurotski simptomi su nestali i sve je bilo u redu do događaja s mladićem, nakon kojega je prekinula sve veze s njim i nekoliko godina kasnije se udala. Trenutačna neuroza prvi se put pojavila kada je primijetila da njezin suprug pokazuje određeni interes za drugu ženu.
Majka pacijentice također je patila od anksioznosti, a brak s njezinim ocem bio je dosta hladan. Pacijentica je uvijek imala osjećaj da puno bolje razumije oca nego njezina majka.
Kako objasniti trenutačne simptome? Iza njih se kriju fantazije koje ukazuju na odnos s ocem, čiji je nesretan brak dao mogućnost da si osigura mjesto koje je trebala imati majka. Freud kaže da fantaziju koja se krije iza simptoma možemo opisati kao želju da bude prikladna žena svojem ocu.
Prvi napad neuroze dogodio se kada je otkrila da otac osjeća privlačnost prema drugoj ženi, odnosno nakon incidenta u kazalištu. Simptome možemo objasniti kao izraz razočaranja zbog neuzvraćene ljubavi. Kada je otac umro, pacijentica je svjesno tugovala, ali se njezina nesvjesna osobnost smijala. S vremenom je cijela situacija pala u zaborav i tek je događaj s mladićem doveo do ponovne pojave neurotskih simptoma. Sve je, međutim, brzo riješila prekinuvši kontakt s njim i osnovavši svoju obitelj.
Freud bi rekao: uzrok neuroze leži u pacijentičinoj nemogućnosti da se oslobodi utjecaja oca, na što su je podsjetili događaj s mladićem i odnos sa suprugom. To je razlog zbog kojega prolazi kroz jednako iskustvo kada se susretne sa situacijom u kojoj postoji opasnost da nešto misteriozno u muškarcu dovede do toga da bude ostavljena.
Jedan od najstarijih Freudovih učenika, Alfred Adler, definirao je teoriju neuroza koja je nešto drugačija i temelji se na instinktu koji teži uzdizanju utjecaja pojedinca, tj. na želji za moći.
Želja za moći
Ista situacija, promatrana sa stajališta Adlerove teorije, može se razumjeti na sljedeći način. Nesretan brak njezinih roditelja omogućio joj je savršenu pozornicu da ostvari svoju infantilnu želju za moći. Instinkt za moći želi postaviti ego na vrh bez obzira na okolnosti i svim mogućim sredstvima. Ljubav i dobro ponašanje samo su sredstva da se ta moć ostvari.
Kao dijete, pacijentica je znala kako ostvariti povlašten položaj u odnosu s ocem, ne iz ljubavi, nego zbog toga što je ljubav dobra metoda da budemo u prednosti. Smijeh nakon smrti oca jedan je od dokaza za to. Možda se čini kao pretjerivanje, ali siguran sam da ste upoznati s mnogo primjera u kojima je ljubav trajala samo dok je bilo i interesa. Zapravo, ljubav bez interesa izrazito je rijetka.
Prvi izraz neuroze dogodio se kada je otkrila da u ocu postoji nešto čime ne može dominirati, odnosno nakon incidenta u kazalištu. Tada je shvatila svrhu majčine neuroze. Kada ne možemo pobijediti racionalnim metodama, tada imamo neurozu kojom možemo ostvariti svoje ciljeve. Dovoljno je prisjetiti se koliku moć neurotske osobe mogu imati u odnosu na svoju obitelj. Pokušaj suicida i slične situacije mijenjaju cijelu dinamiku moći u obitelji.
Od tada je odlučila kopirati majčinu neurozu, a zapravo nema boljeg načina za teroriziranje ukućana nego kroz napade panike, gušenja i slično. Nakon smrti oca više nije bilo potrebe za neurotskim simptomima jer je sada ona bila glavna. Talijan je bio odbačen kada ju je podsjetio da i on ima određenu moć. Ubrzo nakon toga udala se i sve je bilo u redu dokle god je imala određenu superiornost. Ali čim je suprug pokazao određeni interes za drugu ženu, instinkt za moći se aktivirao i doveo do simptoma.
Možemo reći da neuroza nema samo uzrok, primjerice privlačnost, nego ima i cilj, primjerice želju za moći. Ono što Junga razlikuje od Freuda i Adlera jest to da ne zaključuje a priori koji je instinkt nesvjestan, nego to pokušava otkriti kroz snove, asocijativni eksperiment i slično. Nadalje, ovisno o situaciji, neurozu možemo promatrati kroz njezin uzrok, ali i s obzirom na cilj koji ima u planu.
Kako doći do ideje o tome što se događa u nesvjesnom klijenta? Prva metoda koja se koristila u psihoterapiji bila je hipnoza. Kao što smo pokazali u prethodnom primjeru, i snove možemo koristiti u istu svrhu. U psihijatrijskoj bolnici u Zürichu prakticirali su asocijativnu metodu, o kojoj ćemo kasnije reći nešto više.
Nesvjesno – uznemirujući efekti
Prethodni primjeri govore o situacijama u kojima napetost između tendencija svijesti i nesvjesnog poprima drastične razmjere. Međutim, nesvjesno se može manifestirati i u manje izraženom obliku, iako često još uvijek više ili manje uznemirujućem. Freud je o takvim manifestacijama pisao u svojoj knjizi Psihopatologija svakodnevnog života i nazvao ih omaškama.
Omaške
1. Krivo izgovorene riječi
Mnogi od nas bili su u situaciji da greškom izgovore krivu riječ u rečenici, čime izgovorena rečenica poprimi potpuno drugačiji smisao. Zapravo, mnogo možemo saznati o sebi ili osobi kojoj se takva omaška dogodila ako razmislimo o značenju rečenice u kojoj se pojavljuje pogrešno izgovorena riječ. Odatle i latinska poslovica lingua lapsa verum dicit – krivo izgovorena riječ govori istinu.
Primjer 3. – Možda vam se dogodilo ili ste čuli da se nekome dogodilo da je na pogrebu, ožalošćenoj rodbini, umjesto sućuti izrazio čestitku. Ponekad se takav lapsus dogodi ako je osoba koja je preminula bila teškog karaktera i zapravo izražava mišljenje koje nismo spremni iskazati zbog ozbiljnosti situacije ili obzira, tj. izražava određenu tendenciju nesvjesnog koja je potisnuta zbog društvenih normi.
Primjer 4. – Freud navodi primjer mladog akademika koji je naslijedio svoga bivšeg učitelja na određenoj poziciji i imao zadatak održati govor u njegovu čast. U govoru je izrekao rečenicu: „Nemam volje pokazati divljenje izvanrednim postignućima moga prethodnika.” Umjesto „volje”, trebao je reći „riječi”, ali njegovo nesvjesno nije se slagalo s tom izjavom te je omaška pokazala njegove iskrene osjećaje.
2. Krivo pročitane ili napisane riječi
Primjer 5. – Žena koja ima veliku želju da dobije djecu, koju sa stajališta svijesti zanemaruje, riječ „čarape” uvijek pročita kao „rode” (njem.).
Primjer 6. – Bleuler, poznati psihijatar, krajičkom oka pročitao je svoje ime za vrijeme čitanja jednoga članka. Riječ koju je krivo pročitao bila je završna riječ rečenice koja govori o lošem stilu pisanja u znanstvenim djelima. Prema njegovu priznanju, i sam je imao jednak problem kada piše.
Krivo pročitane riječi otkrivaju određenu tendenciju nesvjesnog koja za nas ima veću važnost nego što joj svjesno pridajemo. Mudro bi bilo uzeti u obzir takvu tendenciju i u našim svjesnim odlukama.
Primjer 7. – Zaručnik piše pismo zaručnici i govori joj kako će se vidjeti nakon njezina puta brodom Lusitanija, što je pogreška, budući da će zaručnica doći brodom Mauretanija. Lusitanija je brod koji je potonuo.
Ovdje možemo prepoznati nesvjestan otpor prema budućem vjenčanju.
Primjer 8. – Ženska osoba koja mnogo ulaže u sebe nalazi se u stanju premorenosti. Svjesno teži daljnjem usavršavanju, ali nesvjesno osjeća kako joj je zapravo dosta usavršavanja i učenja te da joj je potreban odmor. U SMS poruci kolegici s kojom ide na edukaciju javlja vrijeme početka edukacije sljedećim riječima: „Efukacija počinje sutra u 11.00.”
3. Zaboravljanje
Karakteristično za omaške jest to da se događaju češće u trenucima umora, odnosno kada dolazi do snižavanja razine svijesti. To posebno vrijedi za zaboravljanje, koje možemo razumjeti kao određeni nesvjesni otpor prema tendencijama svijesti.
Primjer 9. – Kao dijete jako sam volio jedan kolač koji je najbolje pekla moja baka. Zbog toga sam je često molio da mi ga ispeče, što je ponekad bilo pretjerano. Baka je, kao prava baka, uvijek zadovoljila moje želje vezane uz kolač, ali bi s vremena na vrijeme zaboravila da mi taj kolač nije ukusan ako se na njega stavi pekmez, pa bi ga ipak stavila, posebno kada joj se kolač nije baš pekao.
Na ovom primjeru možemo vidjeti kako u nesvjesnom ponovno postoji određena tendencija – otpor prema pečenju kolača – koja je u suprotnosti sa željama svijesti: „Ja sam baka koja želi svome unuku ispeći kolač.”
4. Zametnute ili izgubljene stvari
Primjer 10. – Osoba je bila na odmoru i trebala je otići prijateljima u goste te završiti odmor tri dana ranije nego što je planirala. Neposredno prije odlaska izgubila je prsten. Budući da je prsten bio vrijedan i financijski i emocionalno, osoba nije mogla prekinuti odmor dok ga ne pronađe. Tri dana kasnije prsten je pronašla ispod tanjura na noćnom ormariću.
I u ovom primjeru određena nesvjesna tendencija – otpor prema prekidu godišnjeg odmora – kreirala je situaciju u kojoj je odlazak bio nemoguć unatoč svjesnoj želji.
Primjer 11. – Psiholog Silberer priča o prijatelju koji je zaručen i nosi zaručnički prsten. Za vrijeme vožnje tramvajem neznanac mu prilazi i daje mu prsten koji mu je neprimjetno ispao. Nakon toga prijatelj posjećuje Silberera i nakon razgovora psiholog pronalazi ponovno zaboravljeni zaručnički prsten na stolu. Najvjerojatnije, prijatelj gaji određene nesvjesne otpore prema vjenčanju.
5. Razbijene stvari
Primjer 12. – Freud opisuje slučajan pokret kojim se riješio starog spremnika za tintu koji mu se nije sviđao jer se više nije uklapao u radnu okolinu u kojoj se nalazio. Taj nespretni pokret zapravo je bio izrazito precizan budući da ništa oko spremnika za tintu nije razbijeno osim njega.
6. Simptomatske radnje
Primjer 13. – Silberer priča o osobi koja se nije osjećala dobro jer je ostavila ženu i dijete, ali je unatoč tome prišla mladoj djevojci koja je bila mnogo mlađa od njega i nalazila se s njim i drugim ljudima u društvu. Djevojka se udaljila iz društva i suptilno pozvala i tu osobu sa sobom, ali je ona u pokušaju da ju prati pokazala nevjerojatnu nespretnost i privukla podsmijeh svih prisutnih.
Opis osobe najbolje objašnjava značenje tog događaja:
„… bio sam prosjak koji nije ispunio obaveze prema obitelji, ali je unatoč tome pokušao ostvariti vezu koja bi na kraju povrijedila mladu i nevinu djevojku. Najjednostavnije rečeno, to je bio zločin i sam sam sebi na kraju presudio.”
Nesvjesno – kreativni efekti
Freud i Adler govore o postojanju određene nesvjesne tendencije s kojom je svijest u sukobu, što su prethodni primjeri i pokazali. Freud tu tendenciju poistovjećuje sa seksom, a Adler s moći. Jung je, međutim, uvidio kako nesvjesno u sebi sadrži i druge tendencije osim seksa i moći, koje se ne manifestiraju nužno negativno, nego zapravo imaju pozitivan, kreativan i razvojni cilj.
Sada ćemo reći nešto više o kreativnim efektima nesvjesnog, odnosno o idejama koje nam „padnu” na pamet, umjetničkom stvaralaštvu i znanstvenim otkrićima.
Ideje ili ono što nam „padne” na pamet
Za ideju možemo reći kako se „rodila” u glavi. U tom kontekstu zanimljiv je i mit o rođenju božice Atene. Ideju možemo zamisliti kao nešto što dolazi odozgo, dok za nesvjesno često imamo osjećaj kao da je nešto odozdo, nešto ispod površine. To je ipak pogrešno jer nesvjesno obuhvaća i duhovni i materijalni aspekt.
U mitologijama i religijama postoje demoni iz pakla, ali i anđeli iz raja, što je prikladna metafora za sadržaje nesvjesnog, ovisno o tome dolaze li „odozdo” ili „odozgo”. Stvari iz podzemlja odgovaraju emocionalnim tendencijama, a stvari s neba duhovnim. Posljednjih dvije tisuće godina svijest je obilježila težnja prema duhovnom. To ne znači da emocionalne i instinktivne tendencije nisu postojale, nego da su često bile potisnute i zbog toga povezane s nesvjesnim.
Možemo reći kako ideje možemo podijeliti na one povezane s umjetničkim stvaralaštvom i na one povezane sa znanstvenim otkrićima.
Umjetničko stvaralaštvo
Neke ideje možemo opisati kao kreativne. Sada ću opisati nekoliko takvih primjera koji dolaze iz života posebno kreativnih osoba. To ne znači da takve ideje ne nastaju i u nama „običnim smrtnicima”, ali životi izrazito kreativnih osoba prikladni su za opis u edukativne svrhe upravo zato što su vrlo ilustrativni i kontrastni.
Primjer 14. – Wolfgang Amadeus Mozart u jednom pismu, pronađenom 1931. godine, opisuje proces stvaranja simfonije:
„To zapali vatru u mojoj duši – ako me nitko ne smeta – i ta vatra raste, a ja ju širim i činim sjajnijom; i zapravo je cijela stvar gotovo završena u mojoj glavi, čak i kada je riječ o dugačkom komadu, tako da ju poslije mogu vidjeti u glavi u jednom trenutku, kao prekrasnu sliku privlačne osobe.
Kad ju ponavljam u svojoj mašti, ne radim to u slijedu kako će kasnije biti reproducirana, nego ju čujem sve zajedno, u jednom trenutku. To je kao gozba. Cijeli proces pronalaska i stvaranja glazbe događa se u meni kao prekrasan, živi san; ali možda je najbolja stvar u svemu tome čuti sve zajedno, kao što sam opisao.”
Interesantno je kako Mozart cijelu simfoniju uspoređuje s lijepom i privlačnom osobom. Često takvi produkti ili procesi u snovima mogu biti antropomorfizirani i prikazani kao osoba.
Primjer 15. – Johann Wolfgang von Goethe:
„Niti jedno stvaralaštvo najviše vrste, niti jedno posebno otkriće, niti jedna misao koja stvara plod i daje rezultate nije rezultat osobne moći pojedinca; takve stvari izvan su ljudske kontrole. Čovjek ih mora smatrati nenadanim darovima odozgo, čistom djecom božjom koju mora prihvatiti i štovati s radosnom zahvalnošću. One su nešto poput daemona koji s nama čini što želi i kojemu se nesvjesno prepuštamo dok vjerujemo da djelujemo iz osobnog impulsa.”
Goethe dalje kaže kako se u takvim slučajevima osoba može smatrati instrumentom veće sile, spremnikom koji sadrži božanski utjecaj. Dodaje kako je često jedna osnovna misao oblikovala cijela stoljeća te kako su pojedine osobe utisnule pečat vremenu u kojem su živjele, a taj je pečat ostao djelovati generacijama.
Možemo reći kako je stvaralaštvo ili otkriće nešto što dolazi iz nesvjesnog. Nadalje, Goethe govori o ideji da ponekad osjećamo kako djelujemo iz osobnog impulsa, dok smo zapravo pod utjecajem nečega iz nesvjesnog. Djelovanje kompleksa, emocija ili arhetipova ima sličnu dinamiku.
Primjer 16. – Robert Louis Stevenson, škotski pisac najpoznatiji po djelima Otok s blagom i Dr. Jekyll i Mr. Hyde, u svojim pismima daje uvid u vlastiti kreativni proces. U knjizi Preko ravnica (1892.) govori o razdoblju u kojem je dugo patio od kreativne blokade i nemogućnosti pisanja. Primijetio je kako njegovi snovi sadrže mnogo zanimljivih motiva. Nakon nekog vremena uspio je ostvariti kontakt s nesvjesnim, što je dovelo do svojevrsne suradnje, pri čemu je počeo sanjati povezane priče koje je kasnije pretočio u književna djela. Zaslugu za svoja djela na vrlo je skroman način pripisao nesvjesnom.
„Što da kažem o Malim Ljudima – oni su moji vilenjaci, Bog ih blagoslovio! Oni za mene obave pola posla dok spavam, a čini se da obave i drugu polovicu kada sam budan i pretpostavljam da sve činim sam. Onaj dio koji se događa dok sanjam zasluga je vilenjaka, bez sumnje; ali i onaj dio koji radim budan nije u potpunosti moj, jer izgleda da vilenjaci imaju svoju zaslugu i u tome.
Što se mene tiče – ono što zovem svjesnim egom – čini mi se da uopće nije onaj koji priča priče, nego više biće poput proizvođača sira. Tako se čini da su sva moja objavljena djela zapravo djelo nekog vilenjaka, nevidljivog suradnika kojeg držim zaključanog na tavanu dok ja primam sve pohvale, a njemu ostaje samo dio pudinga.
Ja sam odličan savjetnik; pišem i brišem, uređujem cjelinu najljepšim riječima i rečenicama koje mogu pronaći, držim olovku i sjedim za stolom, što je zapravo najteže od svega. I kada je sve gotovo, uredim rukopis i platim registraciju. Tako da i ja imam određenu zaslugu, iako ne toliko koliko izgleda, u našem zajedničkom pothvatu.”
I Stevenson opisuje kreativni nagon kao nešto što dolazi iz nesvjesnog, ali naglašava kako je aktivnost svijesti u tom procesu iznimno važna. Riječima Picassa, važno je da nas inspiracija pronađe dok radimo.
Primjer 17. – Friedrich Nietzsche:
„Je li itko na kraju 19. stoljeća imao ideju što su pjesnici jačih vremena razumjeli pod riječju ‘inspiracija’? Ako nisu, ja ću to opisati. Ako je u nekome ostalo barem malo praznovjerja, teško bi bilo izbjeći ideju da smo samo inkarnacija, glasnogovornik ili medij veće moći.
Ideja otkrivenja, u smislu da nešto što nas izrazito trgne ili razbije postaje vidljivo i čuveno s nevjerojatnom sigurnošću i točnošću, opisuje tu činjenicu. Čujemo – a ne tražimo; uzmemo – i ne pitamo tko daje; misao odjednom zasvijetli kao munja i dolazi s nužnošću, bez drhtaja – nikada nisam imao izbora u tom smislu.”
Nietzsche u ovom odlomku opisuje proces „prosvjetljenja”, trenutak kada u nama nešto novo zaživi i potom u velikoj mjeri određuje naše daljnje postupanje.
Otkrića, znanstvene ideje i nesvjesno
Osim u umjetničkom stvaralaštvu, nesvjesno ima veliku važnost i u znanstvenim otkrićima.
Primjer 18. – August Kekulé von Stradonitz. Iz njegovih opisa vlastitog otkrića možemo zaključiti koliko je važno da svako veliko znanstveno otkriće prati određena skromnost znanstvenika. Ono što je Kekulé otkrio jest prstenasta struktura benzena, prvi put uvedena u kemiju kao takva ideja. Možda najbolji opis toga procesa možemo pronaći u govoru kemičara održanom na slavlju Njemačkog društva kemičara 1865. godine.
„Trenutačno ne mogu dovoljno zahvaliti govornicima niti zapravo odgovoriti na stvari koje su izrečene o meni. Jedna činjenica ipak je izrazito jasna: moje zasluge hvaljene su više nego što doista zaslužujem. Organizirali ste ovo prekrasno slavlje bez posebnog razloga i povezali ga s mojim imenom. Unatoč mojem otporu, trebam govoriti o sebi i uzeti u obzir pitanje zaslužuju li moje zasluge takvu čast, zapravo zaslužuju li ikakvu čast uopće.”
„Dragi kolege, svi mi stojimo na ramenima svojih prethodnika. Je li onda čudno da možemo vidjeti dalje nego oni? Ako putujemo putovima koje su oni prokrčili, dolazimo na poziciju na kojoj su se oni našli tek nakon što su svladali ogromne teškoće. Je li onda posebno postignuće ako imamo snage otići još dalje u svijet nepoznatog?”
„Određene ideje nalaze se u zraku određenih povijesnih perioda; ako ih ne izrazi jedan mislilac, uskoro će ih izraziti drugi. Rečeno je da je teorija benzena otkrivena iznenada, kao munja iz vedra neba – potpuno nova i bez presedana. Gospodo, ljudski um ne djeluje na taj način.”
„Istina je da se naš sadašnji način razmišljanja temelji na ruševinama prošlih teorija. Zapravo, nijedna od tih teorija nije potpuno odbačena; uvijek smo pronašli način da ih uklopimo u buduće strukture.”
„Rečeno je kako je teorija benzena iskočila potpuno oboružana, poput Palade Atene iz glave kemijskog Zeusa. Možda je tako izgledalo izvana, ali uvjeravam vas da je stvarnost bila potpuno drugačija.”
Kekulé zatim opisuje vlastiti kreativni proces.
„Za vrijeme života u Londonu često sam provodio večeri sa svojim prijateljem Hugom Müllerom. Jedne lijepe ljetne večeri vraćao sam se posljednjim omnibusom kroz napuštene ulice metropole. Pao sam u nekakav trans i atomi su mi plesali pred očima. U prošlosti su se ta bića uvijek kretala, ali do tada nisam mogao odrediti prirodu njihova kretanja.
Sada sam vidio kako se manji atomi povezuju u parove; kako veći atom grli dva manja; kako se još veći drže za tri ili četiri manja; vidio sam lance koji se kreću poput zmija. I tada – pogledaj! – jedna od zmija ugrizla je vlastiti rep i taj je oblik treperio pred mojim očima. Kao munjom pogođen, probudio sam se. Ostatak noći proveo sam razrađujući implikacije te teorije.”
„Naučimo sanjati, gospodo; tada ćemo možda otkriti istinu. Ali pazimo da svoje snove ne objavimo prije nego ih pregleda budan intelekt.”
Ovdje imamo primjer istreniranog znanstvenog uma koji ima sposobnost promatranja nesvjesnih procesa i uzimanja tih procesa u obzir u svom radu. Međutim, sve to prati i golem svjesni rad.
Primjer 19. – Dmitri Ivanovič Mendeljejev u trideset petoj godini razmišljao je o sistematizaciji poznatih elemenata. Cilj mu je bio pronaći funkcionalni odnos između svojstava elemenata i njihove atomske težine. Zapisao je sve elemente i njihova svojstva na posebne kartice te ih grupirao prema sličnim kemijskim svojstvima.
Došao je do zaključka kako su svojstva elemenata u periodičkom odnosu s njihovom atomskom težinom. Mendeljejev opisuje kako je nakon jedne večeri provedene u grupiranju elemenata zaspao i nastavio raditi na problemu u snu. Odjednom je ugledao ispravni poredak elemenata i zapisao ga čim se probudio. Iscrpno testiranje toga sustava bilo je nešto čime se bavio do kraja života.
Bibliografija
Jacobi, J. – The Psychology of C. G. Jung
Jung, C. G. – Man and His Symbols
Jung, C. G. – Two Essays on Analytical Psychology
Meier, C. A. – The Psychology of C. G. Jung, Volume One, The Unconscious and its Empirical Manifestations