Tekst je izvorno objavljen u časopisu Filozofska istraživanja (Vol. 39, No. 1, 2019.), a ovdje je objavljen u prilagođenom internetskom izdanju.

Emocije, instinkti i kompleksi

Kako bismo razumjeli što su kompleksi i prepoznali ih u svakodnevnom životu, možda je najvažniji pojam koji ih povezuje sa svakodnevnim iskustvom pojam emocija. Emocija je poput tekućine u koju uronimo s vremena na vrijeme i koja nas tjera da ju pratimo u smjeru u kojem se kreće. Kada osjetimo ljutnju, u nama se javlja snažan nagon da ju prihvatimo i da se ona na neki način manifestira u našem životu. Ukoliko to sustavno odbijamo, dolazimo u opasnost da razvijemo simptom. Ali ukoliko im se prepustimo u potpunosti, tada gubimo kontrolu, što ne mora uvijek biti nešto loše.

Dakle, svaka emocija ima svoju dinamiku; zaljubljenost, tuga, osjećaj manje vrijednosti i sl. Ono što im je zajedničko je odnos naše svijesti prema njima. Možemo ih objeručke prihvatiti i prepustiti se njihovom djelovanju ili ih možemo potpuno ignorirati, kao da ne postoje. Obje krajnosti imaju svoje pozitivne i negativne strane. Ali postoji i treći put, a to je da emocije koristimo kao izvor informacija o nama samima i svijetu u kojem se nalazimo. Tada, ukoliko smo ljuti, možemo se pitati koja je svrha te ljutnje. Npr. kada otkrijemo kako smo ljuti zbog toga što je kolega s posla prekoračio naše osobne granice, možemo se izboriti za sebe na asertivan način, čime je svrha emocije ostvarena.

Odnos prema emocijama koji podrazumijeva da ih prihvatimo u pravoj mjeri i dopustimo da određuju naš život, na način koji je društveno prihvatljiv, podrazumijeva rad na kompleksima. Kompleksi su određeni našim emocijama i sastoje se od obrazaca ponašanja, razmišljanja, osjećanja i drugog psihičkog sadržaja koje povezuje ista emocija. Npr. osjećaj manje vrijednosti je emocija koja se kod nekih osoba manifestira kao tendencija da sebe vide manje vrijednima i sposobnima nego što doista jesu. Takav način funkcioniranja nije određen njihovom slobodnom voljom, već kompleksom. Dakle, kompleks određuje njihovo ponašanje i ograničava njihovu slobodnu volju. Osoba zbog tog kompleksa ne ostvaruje svoj životni potencijal i ograničava svoju slobodu zbog osjećaja da nije dovoljno vrijedna.

Osim kompleksa manje vrijednosti, osnovni kompleksi su kompleks oca, majke, novca, seksualnosti i smrti. Te komplekse imamo svi. Otac i majka se mogu manifestirati kao određena uvjerenja koja nemaju potporu naše osobnosti, već su direktan produkt utjecaja naših roditelja. Ambicija, na primjer, može biti pojačana kompleksom oca ili potisnuta zbog istog kompleksa. Kompleks novca povezan je s kompleksom moći ili željom za moći koja karakterizira psihologiju Alfreda Adlera. Taj kompleks djeluje na našu svijest i teži ostvarivanju naše nadmoći u odnosu na druge kroz sva dostupna sredstva. Kompleks seksualnosti, koji je temelj psihologije Sigmunda Freuda, manifestira se kao nesvjesna atrakcija prema nekome ili nečemu i djeluje na nevidljiv način na naše svjesno funkcioniranje. I naravno, kompleks smrti. Kad god se naš život dotakne teme smrti, kao da upadamo u određeni obrazac ili emociju koja određuje naše misli i djelovanje, pa čak i tijek našeg života. Je li svjesno ili nesvjesno, pretpostavljamo li kako je ovaj život sve što postoji ili postoji život i poslije smrti, može u temelju izmijeniti naše postupke i ciljeve te odrediti što ćemo potisnuti, a što prihvatiti, na pozitivan ili negativan način.

Osim tih osnovnih kompleksa postoje i drugi. Teme kreativnosti, religije, posla, krivnje, grižnje savjesti i dr. mogu biti centar određenog kompleksa. Ono što je za sve njih karakteristično jest da na nesvjestan način djeluju na našu svijest i, ukoliko je naša svijest u konfliktu s njima, tj. teži suprotnome cilju, dovode do simptoma.

Asocijativni eksperiment

Jesu li kompleksi i nesvjesno znanstveni koncepti pitanje je koje mi često postavljaju. Ukratko ću pokušati argumentirati kako je odgovor na to pitanje potvrdan. Znanost podrazumijeva kako se određena ideja koja opisuje neku prirodnu pojavu može podvrgnuti eksperimentu koji svojim rezultatima podržava ili opovrgava tu ideju.

Pretpostavimo da postoji nesvjesno, sa svim kompleksima, koje na neki način djeluje na našu svijest i dovodi do određenih negativnih ili pozitivnih rezultata. Ako imamo listu od 100 riječi koja više-manje pokriva veliki dio interesa i iskustva ljudi i ako ih jednu za drugom govorimo određenoj osobi, s uputama kako je potrebno u što kraćem vremenu odgovoriti na specifičnu riječ drugom riječi koja joj prva padne na pamet kao asocijacija na izgovorenu riječ. Npr. ja kažem riječ „jezero“, a subjekt odgovara riječju „brod“. Vrlo jednostavno. Ali kada isti postupak ponovimo za svih 100 riječi i uzmemo u obzir vrijeme reakcije, tj. vrijeme potrebno da subjekt odgovori na podražajnu riječ, tada otkrivamo kako postoje riječi za koje je potrebno iznimno dugo vrijeme reakcije. Npr. ja kažem riječ „jezero“ i subjekt odgovori za pola sekunde „brod“. Ali kada kažem riječ „otac“, subjektu treba četiri sekunde da odgovori.

Nadalje, kada se nakon provedenog eksperimenta subjekt pokuša prisjetiti kako je odgovorio na koju podražajnu riječ, nekih se odgovora ne uspijeva prisjetiti. Osim toga, možemo promatrati tzv. stereotipe, tj. riječi koje subjekt „vuče iz rukava“ kada ne može asocirati na podražajnu riječ. Postoji puno kompleks indikatora koji nam govore kako je podražajna riječ dotaknula određenu „bolnu“ točku subjekta. I kada razgovaramo o tim bolnim točkama, otkrijemo određene nakupine asocijacija koje odgovaraju tzv. kompleksima. U praksi to znači da kada se subjekt nađe u situaciji koja je na asocijativni način povezana s iskustvima vezanim uz tu bolnu točku, reagira na način predodređen traumom koja je tu bolnu točku i kreirala.

Negativan učinak kompleksa

Dakle vidite, kompleksi koje smo odredili znanstvenom metodom asocijativnog eksperimenta na nesvjestan način utječu na naš svakidašnji život. Oni utječu na način kako percipiramo stvari iz okoline i na neki način falsificiraju podatke i podražaje koje iz nje dobivamo.

Npr. ukoliko je osoba u osnovnoj školi bila zlostavljana od svojih kolega, ona je naučila kako ne može vjerovati grupi ljudi i u daljnjem životu postoji mogućnost da razvije socijalnu anksioznost. Ta anksioznost proizlazi iz nemogućnosti da razluči realnu životnu situaciju od traume kroz koju je prošla. Osoba, dakle, u svakoj društvenoj situaciji reagira kao da se trauma trenutačno događa i osjeća veliku anksioznost, iako to u danom trenutku možda nije potrebno. To znači da kompleks na nesvjestan način dovodi do toga da je njezina prilagodba neadekvatna.

Možda mogu opisati dinamiku drugim primjerom. Recimo da smo opljačkani na ulici. Zbog toga osjećamo veliki strah da ponovno izađemo na ulicu, iako je mogućnost da opet budemo opljačkani iznimno malena ili nikakva. Taj strah određuje naš život u tolikoj mjeri da razvijemo npr. agorafobiju. Ta agorafobija uzrokovana je kompleksom stvorenim traumom.

Ali kompleksi sami po sebi nisu patološki, već sastavni dio normalnog funkcioniranja psihe. Problematični postaju samo kada preuzimaju dominaciju i kada smo određeni njihovim obrascem u situacijama koje samo podsjećaju na originalno iskustvo. Strah sam po sebi nije loš; srna je živa zbog straha koji osjeća. Ali ukoliko taj strah osjećamo i u situacijama koje same po sebi nisu opasne, tada imamo problem.

Možemo reći kako kompleksi utječu na našu percepciju okoline i nas samih. Npr. ukoliko imamo kompleks manje vrijednosti koji je nastao zbog pretjeranih, prečestih i neprimjerenih kritika naših roditelja, tada u svakoj situaciji u kojoj trebamo procijeniti sebe i svoje mogućnosti tihi glas u našoj glavi govori kako smo manje vrijedni i sposobni nego što doista jesmo. I tu procjenu uzimamo kao realnost, čak i kada ona to nije. Možemo zamisliti do kakvih posljedica takav pogled na nas same može dovesti. Tada živimo na razini daleko ispod naših mogućnosti, ali i naša procjena reakcija drugih osoba uvjetovana je našim nesvjesnim uvjerenjem da smo manje vrijedni od drugih. Pozitivan komentar kolege s posla procjenjujemo kao kritiku i sl.

S druge strane, kompleks koji je nastao pretjeranim kritiziranjem naših roditelja može se manifestirati i na način da pretjerano kritiziramo osobe kojima smo okruženi. Naime, ukoliko smo kritizirani kao dijete, na subjektivnom nivou kreirani kompleks djeluje kao unutarnji glas koji nas kritizira, ali u isto vrijeme u nama postoji tendencija koja osobe s kojima smo okruženi procjenjuje na pretjerano kritičan način. Dakle, prati isti obrazac kao poznata ideja da zlostavljana osoba ima tendenciju postati zlostavljač.

Rad na snovima

Iz navedenih primjera vidimo koliko kompleksi mogu utjecati na nas. I postavlja se pitanje na koji način ih, osim asocijativnog eksperimenta, možemo prepoznati kako bismo smanjili njihov negativan utjecaj. Vidite, kada asocijativnim eksperimentom odredimo komplekse određene osobe, tada možemo uvidjeti nešto nevjerojatno. Ti isti kompleksi koje smo odredili u eksperimentu pojavljuju se u personificiranom obliku u našim snovima. Tj. kada razgovaramo o motivima koji se pojavljuju u snovima subjekta, dotaknemo iste teme koje smo dotaknuli i kada smo analizirali asocijativni eksperiment. Za razliku od asocijativnog eksperimenta, gdje su kompleksi statični, u našim snovima oni su dinamični. Snovi nam mogu pokazati gdje naši kompleksi djeluju, kakav je njihov efekt na naše psihičko zdravlje i društveni život te kako se postaviti da taj negativni efekt neutraliziramo.

Mladi student, u analizi, nakon puno rada na svom kompleksu manje vrijednosti, imao je ispit iz kojega nije dobio odličnu ocjenu. Ocjena nije bila loša, ali kritički osvrt profesora doživio je kao katastrofu. Bio je na rubu da odustane od studija i tada je sanjao san: „Prilazi mi mali, beznačajni patuljak i govori mi kako sam bezvrijedan.“ Što taj san govori? Patuljak predstavlja kompleks manje vrijednosti, ne zato što je malen, već zato što govori omalovažavajuće rečenice osobi koja ga je sanjala. Ali taj patuljak nije snažan i velik i možemo zaključiti kako njegov utjecaj nije velik. Tada je studentu sinulo kako je njegov kompleks manje vrijednosti postao beznačajan i kako ima snage ignorirati omalovažavajuće i obeshrabrujuće misli koje mu dolaze zbog lošije ocjene na ispitu. Zapravo se nakon tog sna osjećao puno bolje i nije napustio studij.

Kompleksi kao razvojni temelj psihe

S druge strane, kompleksi nisu samo nešto negativno. Kada promatramo razvoj djeteta, ne možemo reći da je definirano samo odgojem. Kada bi tako bilo, dovoljno bi bilo da odgajamo psića na ljudski način i dobijemo psića s ljudskom psihologijom. Za razvoj čovjeka, osim kvalitetnog odgoja, potrebna je i određena predispozicija, ljudska predispozicija. Ta predispozicija aktivira se prilikom svakog velikog skoka u razvoju pojedinca; rađanja ega, puberteta, udaje ili ženidbe, prvog posla ili promjene posla, postajanja ocem ili majkom, velike bolesti, umirovljenja ili smrti. Tada možemo primijetiti kako se u našem nesvjesnom stvara nešto što teži da se razvijemo na način koji nam omogućuje da se nosimo s novim situacijama u kojima se nalazimo. Stvara se nešto što odgovara ljudskoj predispoziciji da reagira na ljudski način i teži da se razvijemo u smjeru koji odgovara našoj osobnosti. Psihološki gledano, ta predispozicija odgovara kolektivnom nesvjesnom i arhetipovima.

Naš stav prema toj razvojnoj tendenciji određuje kako ćemo se nositi s odrastanjem, pubertetom, krizom srednjih godina, bolešću i sl. Taj stav često nije nešto do čega se dolazi lako i često je potreban veliki rad kako bismo razvili odgovarajući stav koji nam omogućuje asimilaciju takvih tendencija. U etnologiji možemo prepoznati određene obrede inicijacije koji imaju svrhu omogućiti njihovu lakšu asimilaciju. Učenje, predaje, priče, škola, razgovori s roditeljima i trenerom, s prijateljima, razgovori s psihoanalitičarom ili psihoterapeutom, filmovi i knjige imaju sličnu svrhu u modernom životu. Ukoliko ta asimilacija uspije, osoba se razvije i postane zrelija. Ukoliko ne uspije, tada razvije neurozu. Psihološki gledano, ukoliko uspijemo u takvom razvojnom skoku, tada smo kompleks koji je nastao asimilirali; ukoliko ne uspijemo, tada je kompleks ostao nesvjestan zajedno s cijelom negativnom dinamikom o kojoj smo do sada razgovarali.

Što određuje jesmo li u mogućnosti razviti se ili dobiti kompleks? Ukoliko je unutarnja predispozicija koja teži da se razvijemo u određenom smjeru u skladu s našim dosadašnjim pogledima na svijet i utjecajem okoline, tada se kreirani kompleks najčešće asimilira u svijest i ne postoje neki preveliki negativni učinci. Tada asimilacija kompleksa nije problem i odrastanje, posao, odnos s partnerom, okolinom ili samim sobom događa se bez većih problema.

Ali ukoliko je unutarnja predispozicija u konfliktu s roditeljima, okolinom ili našim pogledom na svijet, tada imamo problem. Npr. roditelji mogu podržavati pasivnost djeteta na način da ograničavaju njegovu slobodu i pokušaje osamostaljivanja. Ako se u takvom djetetu javi potreba za osamostaljivanjem, tada će ta potreba biti potisnuta, ostati u nesvjesnom i stvoriti kompleks. Osoba će i u mladenaštvu kontinuirano zapostavljati svoju potrebu za razvojem zbog neopravdanih strahova da neće uspjeti ili da nije potrebno uspjeti, što može dovesti do simptoma poput napada panike, anksioznosti, depresije i sl.

Za kraj možemo reći kako su kompleksi sastavni dio psihe, a na njihovo pozitivno ili negativno djelovanje utječu naši osobni svjesni stavovi i okolina. U praktičnom psihoterapeutskom radu, rad na neurozama podrazumijeva rad na stavovima svijesti koji ograničavaju normalan psihološki razvoj. Kada se stav svijesti promijeni na način da može prihvatiti razvojne tendencije iz nesvjesnog i kada ih prihvati, tada simptom uzrokovan kompleksom prestaje, a kompleks postaje pozitivan faktor čija je svrha razvoj osobnosti ili individuacija. Zapravo se cijela ideja psihoterapije i psihoanalize temelji na promjeni svjesnih stavova na način koji omogućuje asimilaciju kompleksa i proširenje svijesti.

Ostale tekstove i eseje iz područja analitičke psihologije i simbolizma možete pronaći na stranici Analitička psihologija.

Literatura

C. G. Jung — Psychiatric Studies
C. G. Jung — Experimental Researches
C. G. Jung — Psychogenesis of Mental Disease
C. G. Jung — Freud & Psychoanalysis
C. G. Jung — Symbols of Transformation
C. G. Jung — Two Essays in Analytical Psychology
C. G. Jung — Structure & Dynamics of the Psyche
C. G. Jung — Archetypes and the Collective Unconscious
C. G. Jung — Practice of Psychotherapy
C. G. Jung — Development of Personality
C. G. Jung — Analytical Psychology: Notes of the Seminars Given in 1925
C. G. Jung — Dream Analysis: Notes of the Seminars Given in 1928–30
M. L. von Franz — Archetypal Dimensions of the Psyche
M. L. von Franz — Dreams
M. L. von Franz — Individuation in Fairy Tales
M. L. von Franz — On Dreams & Death: A Jungian Interpretation
E. F. Edinger — Ego and Archetype