Inicijacija – uvod

Zašto je etnologija važna za analitičku psihologiju i psihoterapiju? Etnologija je znanost koja koristi komparativne metode za proučavanje porijekla, razvoja, načina života i organizacije društva ljudi kroz povijest.

Kada pokušavamo razumjeti svoje suvremenike, psihološki gledano, uhvaćeni smo u istim predrasudama kao i oni koje pokušavamo razumjeti. U slučaju arhaičnog čovjeka, imamo određenu perspektivu i udaljeniji smo od njegovog vremena. Naš mentalni sklop, budući da je daleko više diferenciran, je superiorniji od njegovog i s tog stajališta je moguće, djelomično, razumjeti njegov svijet i smisao koji je taj svijet imao za njega.

S druge strane, arhaični čovjek nije više ili manje logičan od nas, samo su njegove pretpostavke drugačije i to je ono u čemu se razlikujemo. U neku ruku, ako razumijemo život arhaičnog čovjeka i ako razumijemo pretpostavke prema kojima on živi, tada možemo prepoznati određene obrasce u njegovom životu i njihove paralele u našim životima. Ono što prepozanjemo su zapravo arhetipovi i to je jedan od razloga zašto je etnologija važna za analitičku psihologiju.

U konteksu toga, tema slijedećih par postova je inicijacija. Proučavajući što je inicijacija u primitivnim društvima pokušati ćemo pronaći paralele u psihičkom životu modernog čovjeka. Isto tako kroz ova dva posta, pokušat ću vam objasniti kako su etnologija, analitička psihologija i psihoterapija povezane.

Inicijacija

U knjizi “Obredi i simboli inicijacije”, Mircea Eliade kaže: “Inicijacija u najopćenitijem smislu izražava grupu obreda i oralnih učenja čiji je smisao da dovede do odlučujućih promjena u religioznom i društvenom položaju osobe koja treba biti inicirana.” Isto tako “…inicijacija je ekvivalentna osnovnoj promjeni u egzistencijalnom stanju; onaj koji prolazi inicijaciju, izranja iz obreda obdaren s potpuno drugačijim bićem od onoga s kakvim je započeo inicijaciju…” kaže Eliade. U psihološkoj terminologiji, možemo reći da inicijacija dovodi do ogromne promjene u psihološkom stavu onoga tko prolazi kroz inicijaciju.

Porijeklo obreda i rituala

Uvijek promjenjiva okolina zahtijeva kontinuiranu promjenu psihološkog stava. S druge strane svijest ima tendenciju da postane jednostrana i s time prestaje njena mogućnost prilagodbe. Prilagodba na situacije na koje nismo bili prije prilagođeni se dešava stalno. Možda najjednostavniji primjer je razvoj djeteta.

Kakav je odnos između obreda inicijacije i razvoja svijesti? 

Osnova obreda i rituala je invazija arhetipskog svijeta u kolektivnu svijest plemena ili društva kroz individualnog posrednika. Ako se sjetimo proroka staroga zavjeta, ova izjava će nam biti malo jasnija.

Najčešće, kada postoji potreba za promjenom kolektivne svijesti društva ili plemena, intuitivni pojedinci mogu percipirati određene promjene u nesvjesnom koje teže promjeni tog stava i percipirati ih kroz snove ili vizije. Psihološki gledano, te vizije imaju kompenzacijski karakter prema svijesti. U tom kontekstu možemo gledati i nastanak obreda inicijacije. Važnost obreda inicijacije za zdravlje pojedinca i društva, možemo razumjeti ako razmotrimo strukturu obreda inicijacije.

Struktura obreda inicijacije

Smrt

Većina obreda i rituala inicijacije pretpostavlja ritualnu smrt osobe u inicijaciji. Psihološki gledano, stanje ili psihološki stav osobe se ne može promijeniti dok stari stav ne prođe kroz simboličku smrt, tako da se novi može roditi. U obredima inicijacije smrt je simbolizirana privremenim povratkom u stanje prije stvaranja svijeta tj. kaos.

Ponovno rođenje

Nakon “smrti” osobe, stvaranje nove osobnosti je moguće. Simboli koji označavaju rekonstrukciju osobnosti su sadržani u mitovima stvaranja. Kao što je svijet stvoren u mitovima, tako je i osobnost stvorena u inicijaciji. Važan aspekt inicijacije je i edukacija onoga tko se inicira u tajna znanja plemena. Ovdje možemo napraviti usporedbu s psihoterapijom čiji je važan aspekt i edukacija.

Tri vrste inicijacija

Obredi puberteta

Takozvani obredi puberteta imaju svrhu da pomognu prijelaz osobe iz djetinjstva u odraslu dob. Najčešće su obavezni za sve članove određenog društva. U katoličkim zemljama obrede inicijacije možemo prepoznati u sakramentima. Sveta potvrda je primjer obreda puberteta. Obredi puberteta, najčešće pretpostavljaju učenje svetih istina.

Npr. u plemenu Kurnai – kaže Eliade – majke sjede iza mladića; muškarci dolaze između njih i razdvajaju ih… Koji je smisao takvog rituala? Kada promišljamo o takvim ritualima, ponekad pomaže da se pitamo što bi značilo kada bi sanjali takav san. Takav san bi izražavao činjenicu da se osoba odvaja od majke i svega što majka predstavlja (ovisnost, djetinjstvo, neodogovornost…). Dakle, mladić se odvaja od majke silom odraslih muškaraca (snaga, samostalnost i sl.). Takav obred simbolički predstavlja proces odrastanja. Paralelni obredi postoje i za mlade djevojke kojima se podržava njihov proces odrastanja.

U isto vrijeme kada prolazi kroz te kušnje, osoba koja je u inicijaciji uči religiozne istine plemena čija je svrha uspostavljanje kontakta s arhetipskom pozadinom života koja je neizmjerno važna za osjećaj smisla i svrhovitosti života. Psihološki gledano, obredi inicijacije imaju svrhu da učine osobu koja im pristupa svjesnijom i bolje prilagođenom da se nosi s životnim teškoćama.

Psihoterapija i analitička psihologija pronalaze veliku važnost u slikama koje se javljaju u obredima inicijacije. Pomoću njih psihoterapeut može objasniti određene slike koje se javljaju u snovima i upućuju na određene razvojne probleme i tendencije kod osoba koje se nalaze u psihoterapiji.

Inicijacije u tajna društva

Postoji određena sličnost između obreda puberteta i obreda inicijacije u tajna društva. U Oceaniji se i inicijacije dječaka i inicijacije koje su potrebne za članstvo u tajnim društvima sastoje od simbolične smrti koju prati ponovno rođenje.

Razlika između obreda puberteta i inicijacije u tajna društva je i u znanju koje onaj koji je u inicijaciji stječe. Znanje stečeno u obredima puberteta je opće znanje odraslih ljudi u plemenu, znanje koje se stekne u inicijaciji u tajna društva je tajno i strogo čuvano od ljudi koji nisu dio društva.

U psihoterapijskoj praksi, znanja koje osoba u psihoterapiji dobije, ponekad ne smije dijeliti s drugima. Utjecaj okoline na promjene koje se dešavaju za vrijeme psihoterapije ponekad može biti negativan, pogotovo ako je okolina dio problema. S druge strane, tajna koja je podijeljena s grupom osoba često daje osjećaj pripadnosti i sigurnosti (npr.  grupni rad na snovima).

Za muška tajna društva možemo reći da su u neku ruku nastavak obreda puberteta. Inicijacija u muška tajna društva bi bio obred koji, psihološki gledano, za cilj ima emancipaciju svijesti u odnosu na nesvjesno tj. negativna raspoloženja, afekte i slična emocionalna stanja koja imaju negativan utjecaj na sposobnost muškarca da se nosi sa životnim izazovima. Ženska tajna društva su više orijentirana na zaštitu ženstvenosti koja je jednostranim razvojem svijesti u nepovoljnom položaju.

Mistična inicijacija šamana i vračeva

Mistična inicijacija predstavljaju iskušenja koje osoba treba proživjeti da bi postala vrač ili šaman. Karakterizira ih činjenica da su takve inicijacije osobne i često karakteristične za samu osobu koja ih prolazi. Tu možemo povući paralelu s psihoterapijom gdje je svaki problem više ili manje individualan i ne postoji isti recept za sve.

Budući šaman, za vrijeme inicijacije, uči na dva načina. Prvi je kroz snove i  vizije, a drugi je povezan s tradicionalnim tehnikama koje uči od drugog vrača ili šamana. Osobe koje su pozvane da budu šamani, prije nego postanu šamani, privlače pažnju čudnim ponašanjem, traže osamu ili su odsutni duhom. Imaju napade bijesa i lagano izgube svijest. Skrivaju se u šumi ili samoranjavaju noževima, imaju vizije ili nesvakidašnje nezgode (udar groma i sl.). Svi ti događaji, psihološki gledano, ukazuju na to da šaman doživljava erupciju nesvjesnog sadržaja u svijest. Šamanski poziv, dakle, pretpostavlja duboku krizu i dok se ta kriza ne riješi na neki način, osoba ne može postati šaman.

Inicijacija šamana u psihološkom smislu predstavlja proces samoizlječenja nakon kojega šaman ima mogućnost da liječi druge. U psihoterapijskoj praksi, poboljšanje psihološkog zdravlja osobe u psihoterapiji, osim na nju, djeluje pozitivno i na ljude koji se nalaze u okružju te osobe. U tom pogledu, psihološki proces izlječenja osobe u psihoterapiji je sličan procesu inicijacije šamana.

Proučavajući inicijacije u primitivnim društvima i etnologiju uopće, možemo dobiti ideju koliko su općeniti i sveprisutni procesi psihološkog izlječenja i razvoja. Kao što smo rekli, čovjek se nije psihološki puno promijenio u odnosu na arhaičnog čovjeka, što daje naglasak na važnost inicijacije u modernom životu. Roditelj, učitelj, voditelj na poslu, pa i psihoterapeut, u tom kontekstu, imaju veliku važnost za psihološki razvoj osoba s kojima žive i rade.

Zaključak

U knjizi “Obredi i simboli inicijacije”, Mircea Eliade kaže: “…često se kaže da je karakteristika modernog svijeta nestanak smislenih obreda inicijacije”. Moderan čovjek je, u tom kontekstu, često osuđen na samoedukaciju i teškoće koje s njom proizlaze. Inicijacija je proces u kojemu nerazvijeni dio osobnosti prestaje postojati, a rađa se novi dio osobnosti koji je bolje prilagođen potrebama života. Inicijacija je neophodna za razvoj. Nema razvoja bez inicijacije. Kada krene u školu, dijete bez obaveza se transformira u dijete s odgovornostima. Kada završi školovanje i počne raditi, ovisno biće postaje neovisna osoba. Promjena radnog mjesta također podrazumijeva određenu inicijaciju i sl.

Zapravo za svaku veliku životnu promjenu potrebna je određena inicijacija. Ako za nju, kao i arhaični čovjek, imamo vodiča (bio on roditelj, učitelj ili psihoterapeut), ta promjena može proći puno bezbolnije i s manje problema. Psihološki gledano, inicijacija je proces koji omogućuje promjenu psihološkog stava i sama psihoterapija je u neku ruku inicijacija koja dovodi do njegove promjene. O tome sam već nešto rekao u postu “Depresija i kreativnost”.

Za kraj, možemo zaključiti da inicijacija može bit uspješna i neuspješna. Eliade u svojoj knjizi priča o mitu Mandja i Banda plemena. Mit kaže da je Ngakola živio na zemlji prije mnogo godina i ponudio je ljudima da ih proguta i povrati preporođene. Prihvatili su, ali je povratio samo polovicu ljudi. Dakle, neki prežive inicijaciju, a neki ne. Psihološki gledano, ako inicijacija nije uspjela, ostajemo u nesvjesnom stanju neuroze, a ako je uspješna, nastavljamo život malo više individuirani nego prije.

Bibliografija