Dioniz, psihološki osvrt na problem odnosa kulture i prirode

Arhetip kao takav[1] se može manifestirati na dva načina: kao instinkt i kao arhetipska slika. Instinkt je nasljedna reakcija na određeni podražaj koji, kako bi bio percipiran i prepoznat od individualnog organizma, treba sliku s kojom će biti uspoređen tako da se specifična reakcija dogodi samo za određeni podražaj. Ta slika je temelj arhetipskih slika koje možemo percipirati u našim snovima i fantazijama i koje možemo prepoznati u mitovima i religijama. Npr. instinkt je kada osoba u našoj blizini dovede do toga da i mi agresivno nastupimo. U tom slučaju, agresivno ponašanje je instinkt, a arhetipska slika, povezana s tim instinktom, može biti tigar kojeg smo iste noći sanjali.

Kod nižih oblika života instinkt nije diferenciran od arhetipskih slika jer ne postoji svijest koja bi mogla uočiti razliku. Kod ljudi su te dvije manifestacije života razdvojene i ovisno o stavu svijesti jedna od njih je u opasnosti da bude potisnuta ili zanemarena. Dok ju svijest obrađuje, instinktivna reakcija je odgođena i arhetip se dijeli na instinkt koji želi da odmah bude zadovoljen i arhetipsku sliku koja služi kao protuteža trenutačnom zadovoljenju instinkta. Ovisno o tipologiji, svijest se obično prikloni jednoj od te dvije tendencije. Kod tigra se agresivna reakcija i slika koja ju je proizvela događa u isto vrijeme.

Ljudi, s druge strane, mogu reagirati na dva načina: mogu se orijentirati na agresiju koju u danom trenutku osjećaju i pokušaju se nositi s njom (i u isto vrijeme ne reagirati, tj. potisnuti instinkt), ili mogu samo reagirati agresivno i obraniti se bez puno razmišljanja (tj. potisnuti arhetipsku sliku i njen smisao). Dakle, postoje osobe koje su „intuitivne“ i u bliskoj vezi (ne nužno svjesnoj) s arhetipskim slikama, dok u isto vrijeme njihov odnos s instinktom pati[2]. S druge strane, postoje osobe koje su vrlo instinktivne, ali u isto vrijeme nemaju ideje što su arhetipske slike.

U tom kontekstu, možemo primijetiti kako se manifestacija Self-a mijenja, ovisno o osobi i njenom stavu svijesti koji u isto vrijeme kompenzira. Dok za jedne, manifestacija Self-a sadrži emocionalne tendencije koje su usko vezane uz arhetipske slike, za druge ona sadrži instinktivne nagone i popratne emocije kojima treba dopustiti da ostvare kontakt sa sviješću i da djeluju na život osobe u pitanju. Nietzsche je govorio o tom problemu u svojoj knjizi „Rođenje tragedije“[3] i na osnovnom nivou, možemo reći kako je Apolonsko iskustvo prva, a Dionizijsko iskustvo druga od te dvije mogućnosti.

Dionizijsko iskustvo je potrebno kada je svijest jednostrano povezana s arhetipom kao takvim kroz arhetipske slike i zapostavlja važnost odnosa preko instinkta. Kako ta podijeljenost ne postoji u drugim živim bićima osim čovjeka, možemo pretpostaviti kako je ona nastala kada je i svijest rođena. Ta podijeljenost između svijesti i instinkta postala je doista problematična s rođenjem kulture i gradskog života. Razlog za to je što kultura i gradski život ne bi bili mogući bez određenog ograničenja instinkta.

Npr. u Švicarskoj, na željezničkoj postaji postoje trake, kao u zračnoj luci, koje određuju put do blagajne. To je potrebno kako ljudska životinjska priroda ne bi bila u napasti manifestirati se dok čekamo red. Često sam se sjetio redova u Hrvatskoj, gdje ljudska instinktivna priroda ima puno više slobode manifestirati se kroz reakcije ljudi u redu kada se netko pokuša progurati. Što je civilizacija na “višem stupnju” razvoja, to je instinkt potisnutiji i teže se manifestira na svjesnoj razini. Zbog toga se javlja opasnost da se on dogodi bez utjecaja svijesti u destruktivnijem obliku. To je veliki problem. U tom kontekstu, nije čudo kako je Dioniz štovan na Kreti, prvoj Europskoj civilizaciji, i u gradu Ateni, gdje je on bio jedan od glavnih bogova. Na tim primjerima možemo vidjeti direktnu reakciju psihe na ograničenje instinkta, a kroz primjere obreda i ritutala povezanim s Dionizom možemo naučiti kako pristupiti tom problemu.

Rješenje problema potiskivanja instinkta bi bilo jednostavno da ne postoji činjenica kako su u nekim kulturama neke emocije prihvatljivije i kako se one lakše izraze i žive, dok se druge ne mogu tako lako izraziti i živjeti. Npr. naša civilizacija je obilježena kršćanskom kulturom i odnos prema agresiji se pokušava izbjeći. Uz takav odnos prema agresiji, nije čudo da su europski narodi možda najagresivniji u povijesti. Ili, da ne govorimo o našem odnosu prema seksualnosti koja, ako se ne uzima u obzir, ne stvara dobrog kršćana, već lošeg poganina. Ne prihvaćajući određene emocije i instinkte odvajamo se od korijena psihološkog iskustva i na taj način uzrokujemo da te emocije slobodno lutaju, u našem psihološkom krajoliku, kao duhovi i vatreni demoni koji mogu preuzeti kontrolu nad našom svijesti u trenutku kada to najmanje očekujemo. U tom kontekstu možemo razumjeti potrebu da pronađemo određeni sigurnosni ventil za blokirane emocije i da pronađemo nove putove i omogućimo im da ponovno poteku. Jedini način da se nosimo s takvim potisnutim i blokiranim emocijama je da ih iskusimo, uspostavimo odnos s njima i asimiliramo njih i asocirani sadržaj prije nego se dogodi erupcija. To je moguće jedino ako promijenimo stav svijesti koji je i doveo do njihovog potiskivanja.

Dionizijsko iskustvo starih Grka, Dionizijev kult i slični produkti nesvjesnog modernih muškaraca i žena je pokušaj asimilacije tih emocija i afekata stvaranjem smislene veze između instinkta i svijesti. Cilj Dionizijskog iskustva je zaustaviti opasno nagomilavanje emocionalnih i afektivnih tendencija koje su u asocijaciji s potisnutim instinktom u nesvjesnom i s namjerom sprječavanje njihovog destruktivnog djelovanja i inflacije.

Bogovi u svjetskim religijama, psihološki gledano, predstavljaju aspekt Self-a čije manifestacija je takva da kompenzira jednostranu svijest za određenog vjernika. U tom kontekstu, bog Dioniz predstavlja cjelovitost psihe koja sadrži svijest, instinkt i popratne emocije u smislenoj svjesnoj vezi. Svrha te cjelovitosti je kompenzirati podijeljenost koja je nastala potiskivanjem i represijom instinkta i asociranih emocija.

Iako je jednostrani pristup dualnosti Dioniza i Apolona bio dovoljan za antičkog i srednjovjekovnog čovjeka, za odnos svijesti modernog muškarca ili žene prema instinktu, arhetipskoj slici i popratnim emocijama potrebna su oba aspekta. U mitu o Dionizu, rješenje toga problema je natuknuto motivom apoteoze Arijadne i Semele. Dok je Apolon bio bog koji pobjeđuje zmaja, majku, instinkt, tijelo i u krajnjoj liniji, nesvjesno, Dioniz je onaj koji ih podiže na razinu božanstva. Psihološki to znači da ženstvenost postaje psihološki faktor s kojim možemo ostvariti svjestan odnos, a ne nešto što moramo pobijediti ili potisnuti.

Ovaj članak je objavljen u 2015 Summer Newsletter, Alumni Asociacije C. G.  Jung Instituta Zürich  i uvod je u knjigu na kojoj trenutačno radim s nazivom „Dioniz, psihološki osvrt na problem odnosa kulture i prirode“.

Nadam se kako ćete u budućnosti biti u mogućnosti pročitati ju u cijelosti.

[1] Za objašnjenje veze između arhetipa kao takvog i arhetipskih slika, vidi Jolande Jacoby – Complex, Archetype, Symbol, pg.31-46.

[2] Za objašnjenje odnosa između instinkta i intuicije vidi C. G. Jung – Instinct and the Unconscious, CW 8, pg. 129-138.

[3] Za detaljan opis termina Dionizijsko i Apolonsko vidi, Friedrich Nietzsche – The Birth of Tragedy