Psihološki osvrt na problem odnosa kulture i prirode

Arhetip kao takav[1] može se manifestirati na dva načina: kao instinkt i kao arhetipska slika. Instinkt je nasljedna reakcija na određeni podražaj koji, kako bi bio percipiran i prepoznat od individualnog organizma, treba sliku s kojom će biti uspoređen tako da se specifična reakcija dogodi samo za određeni podražaj. Ta slika je temelj arhetipskih slika koje možemo percipirati u našim snovima i fantazijama i koje možemo prepoznati u mitovima i religijama.

Primjerice, instinkt je kada osoba u našoj blizini dovede do toga da i mi agresivno nastupimo. U tom slučaju agresivno ponašanje je instinkt, a arhetipska slika povezana s tim instinktom može biti tigar kojega smo iste noći sanjali.

Kod nižih oblika života instinkt nije diferenciran od arhetipskih slika jer ne postoji svijest koja bi mogla uočiti razliku. Kod ljudi su te dvije manifestacije života razdvojene i, ovisno o stavu svijesti, jedna od njih je u opasnosti da bude potisnuta ili zanemarena. Dok ju svijest obrađuje, instinktivna reakcija je odgođena i arhetip se dijeli na instinkt koji želi da odmah bude zadovoljen i arhetipsku sliku koja služi kao protuteža trenutačnom zadovoljenju instinkta.

Ovisno o tipologiji, svijest se obično prikloni jednoj od te dvije tendencije. Kod tigra se agresivna reakcija i slika koja ju je proizvela događaju u isto vrijeme.

Ljudi, s druge strane, mogu reagirati na dva načina: mogu se orijentirati na agresiju koju u danom trenutku osjećaju i pokušati se nositi s njom, a da pritom ne reagiraju, tj. potisnu instinkt; ili mogu reagirati agresivno i obraniti se bez puno razmišljanja, tj. potisnuti arhetipsku sliku i njezin smisao. Dakle, postoje osobe koje su „intuitivne“ i u bliskoj vezi, ne nužno svjesnoj, s arhetipskim slikama, dok u isto vrijeme njihov odnos s instinktom pati[2]. S druge strane, postoje osobe koje su vrlo instinktivne, ali u isto vrijeme nemaju ideju što su arhetipske slike.

U tom kontekstu možemo primijetiti kako se manifestacija Selfa mijenja ovisno o osobi i njezinom stavu svijesti koji u isto vrijeme kompenzira. Dok za jedne manifestacija Selfa sadrži emocionalne tendencije koje su usko vezane uz arhetipske slike, za druge ona sadrži instinktivne nagone i popratne emocije kojima treba dopustiti da ostvare kontakt sa sviješću i da djeluju na život osobe u pitanju.

Nietzsche je govorio o tom problemu u svojoj knjizi Rođenje tragedije[3] i na osnovnoj razini možemo reći kako je apolonsko iskustvo prva, a dionizijsko iskustvo druga od te dvije mogućnosti.

Dionizijsko iskustvo potrebno je kada je svijest jednostrano povezana s arhetipom kao takvim kroz arhetipske slike i zapostavlja važnost odnosa preko instinkta. Kako ta podijeljenost ne postoji u drugim živim bićima osim čovjeka, možemo pretpostaviti kako je nastala onda kada je i svijest rođena.

Ta podijeljenost između svijesti i instinkta postala je posebno problematična s razvojem kulture i gradskog života. Razlog tome je što kultura i gradski život ne bi bili mogući bez određenog ograničenja instinkta.

Primjerice, u Švicarskoj na željezničkim postajama postoje trake, kao u zračnim lukama, koje određuju put do blagajne. To je potrebno kako ljudska životinjska priroda ne bi bila u napasti manifestirati se dok čekamo red. Često sam se sjetio redova u Hrvatskoj, gdje ljudska instinktivna priroda ima puno više slobode manifestirati se kroz reakcije ljudi kada se netko pokuša progurati.

Što je civilizacija na „višem stupnju“ razvoja, to je instinkt potisnutiji i teže se manifestira na svjesnoj razini. Zbog toga se javlja opasnost da se on dogodi bez utjecaja svijesti, u destruktivnijem obliku. To je veliki problem.

U tom kontekstu nije čudo kako je Dioniz štovan na Kreti, prvoj europskoj civilizaciji, i u Ateni, gdje je bio jedan od glavnih bogova. Na tim primjerima možemo vidjeti direktnu reakciju psihe na ograničenje instinkta, a kroz primjere obreda i rituala povezanih s Dionizom možemo naučiti kako pristupiti tom problemu.

Rješenje problema potiskivanja instinkta bilo bi jednostavno kada ne bi postojala činjenica da su u nekim kulturama određene emocije prihvatljivije od drugih i da se lakše izražavaju i žive. Naša civilizacija obilježena je kršćanskom kulturom i odnos prema agresiji često se pokušava izbjeći. Uz takav odnos prema agresiji nije čudo da su europski narodi možda i najagresivniji u povijesti.

Ili, da ne govorimo o našem odnosu prema seksualnosti koja, ako se ne uzima u obzir, ne stvara dobrog kršćanina, nego lošeg poganina.

Ne prihvaćajući određene emocije i instinkte odvajamo se od korijena psihološkog iskustva i na taj način uzrokujemo da te emocije slobodno lutaju našim psihološkim krajolikom, kao duhovi i vatreni demoni koji mogu preuzeti kontrolu nad našom sviješću u trenutku kada to najmanje očekujemo.

U tom kontekstu možemo razumjeti potrebu da pronađemo određeni sigurnosni ventil za blokirane emocije, pronađemo nove putove i omogućimo im da ponovno poteku. Jedini način da se nosimo s takvim potisnutim i blokiranim emocijama jest da ih iskusimo, uspostavimo odnos s njima i asimiliramo njih i asocirani sadržaj prije nego što se dogodi erupcija. To je moguće jedino ako promijenimo stav svijesti koji je i doveo do njihovog potiskivanja.

Dionizijsko iskustvo starih Grka, Dionizijev kult i slični produkti nesvjesnog modernih muškaraca i žena pokušaj su asimilacije tih emocija i afekata stvaranjem smislene veze između instinkta i svijesti. Cilj dionizijskog iskustva jest zaustaviti opasno nagomilavanje emocionalnih i afektivnih tendencija koje su u asocijaciji s potisnutim instinktom u nesvjesnom, s namjerom sprječavanja njihovog destruktivnog djelovanja i inflacije.

Bogovi u svjetskim religijama, psihološki gledano, predstavljaju aspekt Selfa čija je manifestacija takva da kompenzira jednostranu svijest određenog vjernika. U tom kontekstu bog Dioniz predstavlja cjelovitost psihe koja sadrži svijest, instinkt i popratne emocije u smislenoj svjesnoj vezi. Svrha te cjelovitosti je kompenzirati podijeljenost koja je nastala potiskivanjem i represijom instinkta i asociranih emocija.

Iako je jednostrani pristup dualnosti Dioniza i Apolona bio dovoljan za antičkog i srednjovjekovnog čovjeka, za odnos svijesti modernog muškarca ili žene prema instinktu, arhetipskoj slici i popratnim emocijama potrebna su oba aspekta.

U mitu o Dionizu rješenje toga problema naznačeno je motivom apoteoze Arijadne i Semele. Dok je Apolon bio bog koji pobjeđuje zmaja, majku, instinkt, tijelo i, u krajnjoj liniji, nesvjesno, Dioniz je onaj koji ih podiže na razinu božanstva. Psihološki to znači da ženstvenost postaje psihološki faktor s kojim možemo ostvariti svjestan odnos, a ne nešto što moramo pobijediti ili potisnuti.

Ovaj članak objavljen je u 2015 Summer Newsletteru Alumni asocijacije C. G. Jung Instituta Zürich te je temeljen na završnoj tezi studija analitičke psihologije pri Institutu.

Ostale tekstove i eseje iz područja analitičke psihologije i simbolizma možete pronaći na stranici Analitička psihologija.

[1] Za objašnjenje veze između arhetipa kao takvog i arhetipskih slika vidi: Jolande Jacoby – Complex, Archetype, Symbol, str. 31–46.

[2] Za objašnjenje odnosa između instinkta i intuicije vidi: C. G. Jung – Instinct and the Unconscious, CW 8, str. 129–138.

[3] Za detaljan opis termina dionizijsko i apolonsko vidi: Friedrich Nietzsche – The Birth of Tragedy.

Politika i individuacija tema je o kojoj ću pokušati nešto reći kroz pitanja vezana uz trenutačnu političku situaciju u Hrvatskoj i odgovore koji govore o tome kako rad na nama samima mijenja društveno okruženje u kojem živimo. Tekst je inspiriran intervjuom koji sam nedavno imao i koji je objavljen na Tportal.hr. Verzija koja se ovdje pojavljuje djelomično je promijenjena i proširena. Zahvalio bih se novinaru Josipu Antiću na zanimljivim i inspirativnim pitanjima. Pitanja u ovom tekstu nisu potpuno ista kao ona koja mi je g. Antić postavio, ali vjerujem kako su zadržala isti duh. Nadam se kako će zainteresirani čitatelj pronaći neke odgovore i na pitanja koja ovdje nisu postavljena.

1. Što je to analitička psihologija?

Analitička psihologija je znanstvena disciplina koja uzima u obzir nesvjesno i utjecaj nesvjesnog na našu svijest, razvoj, odnose, društvo i sl. Iako se može primijeniti u različitim područjima, možda je njezina najvažnija primjena upravo u psihoterapiji.

Dinamiku nesvjesnog proučava na osnovi njegove manifestacije kroz snove, aktivnu imaginaciju, umjetnost, religiju, mitologiju, etnologiju, bajke, alkemiju, astrologiju, filozofiju i na kraju samu znanost. Poznati fizičar Wolfgang Pauli pisao je o važnosti arhetipova za znanstvenu spoznaju na primjeru Keplera i njegovih zakona. Esej je objavljen u knjizi Tumačenje prirode i psihe, koja je izdana i na hrvatskom jeziku.

Ne treba nas čuditi što su astrologija, alkemija i bajke objekt proučavanja analitičke psihologije budući da je astrologija bila izrazito važna, zapravo esencijalna, za prve velike civilizacije, njihovu poljoprivredu i religiju. S druge strane, kao što su za biologa objekt proučavanja životinje, tako su za psihologa objekt proučavanja produkti ljudske psihe, pa bili oni alkemija, bajke ili neka druga disciplina koja nam možda ne izgleda toliko važna za svakodnevni život. Ipak, za osobu koja radi s ljudima, njihovim problemima, nesvjesnim i snovima takav materijal može biti iznimno važan jer olakšava razumijevanje simboličkog jezika nesvjesnog.

U bajkama, alkemiji i etnologiji možemo pronaći određene obrasce koji se, u drugom ruhu, pojavljuju i u svakodnevnom životu, pa i u politici, ali i u produktima nesvjesnog modernog čovjeka. Psihološkim jezikom te obrasce nazivamo arhetipovima i bez paralela koje pronalazimo u tim disciplinama teško bismo ih mogli prepoznati i razumjeti.

Primjerice, mladić koji se bori s ovisnošću o kompjutorskim igricama sanja kako se bori protiv zmaja. Borba protiv zmaja predstavlja arhetipsku sliku koja opisuje njegovo stanje, tj. borbu s nečim što je od njega jače i veće. U njegovom slučaju to je ovisnost. Ali, kao što je u bajkama ponekad moguće pobijediti zmaja, tako je moguće pobijediti i ovisnost. Obrasci koje pronalazimo u bajkama odgovaraju obrascima koje pronalazimo u snovima modernog čovjeka i mogu pomoći da ih razumijemo, zajedno s mogućnošću da pobjedu nad ovisnošću i ostvarimo.

2. Kako analitička psihologija gleda na fenomen politike?

Kako bismo razumjeli važnost politike za psihologiju modernog čovjeka, moramo pogledati malo u prošlost. Prva društvena uređenja bila su plemena i kraljevine. Najvažnija osoba u tako uređenim društvima je poglavica ili kralj, čiji su autoritet i mudrost prihvaćeni od svakog člana plemena. Kao takav on ima mogućnost ujediniti konfliktne tendencije u plemenu i usmjeriti energiju cijele grupe u jednom smjeru.

Jednaku važnost u našoj psihologiji ima svijest. Možemo reći kako je, na primitivnom stupnju razvoja, važnost kralja bila u tome da bude nositelj projekcije vodećeg principa svijesti i da podsjeća članove plemena i podanike da nešto poput vodećeg principa svijesti postoji i što on zapravo jest.

I u ovom slučaju možemo potražiti povijesne, etnološke ili simboličke paralele iz jedne od disciplina koje sam spomenuo, primjerice bajki. U bajkama postoji mnogo kraljeva i proučavajući dinamiku motiva kralja možemo dobiti ideju o dinamici koju prolazi vodeći princip svijesti kada postane neadekvatan okolnostima u kojima se pojedinac nalazi.

Jednako tako, bajke nam mogu pomoći da razumijemo kada taj princip određuje naše ponašanje u društvu, ponašanje političara u istom društvu, ali i samu politiku.

Moderan čovjek ima mogućnost biti svjesniji od primitivnog čovjeka i, ukoliko to doista jest, važnost politike se smanjuje, a političar postaje samo državni službenik. Ukoliko moderan čovjek toga nije svjestan, tada politika postaje mit, a političar, zajedno s građanima, postaje glumac u tom mitu i nesvjesno prati određeni obrazac bez mogućnosti da ga promijeni. A znamo koliko brutalni mitovi mogu biti.

3. Recite nam nešto o sebi?

Ime mi je Dragutin Vučković. Završio sam studij analitičke psihologije pri C. G. Jung Institutu u Zürichu i radim u Hrvatskom društvu za analitičku psihologiju kao psihoanalitičar.

Oduvijek su me zanimale prirodne znanosti i religija. Sam nisam uspijevao pronaći način da ta dva svijeta pomirim. Odnosi s obitelji i prijateljima, Jungove knjige, drugi psihoanalitičari i moji klijenti pomogli su mi da ga pronađem. Ali s tim rješenjem dobio sam puno više od intelektualnog zadovoljstva budući da sam u svom životu pronašao smisao, koji često nije ono što bih očekivao, ali je u isto vrijeme puno važniji od mojih egoističnih želja i nadanja.

Prije nekoliko godina počeo sam aktivno raditi u Hrvatskoj. U to vrijeme započeli smo s edukacijama iz područja analitičke psihologije koje se sastoje od teorijskog i praktičnog dijela. Više o njima može se pronaći na našim stranicama.

Osim toga, od jeseni započinjemo sa sudjelovanjem na programu analitičke psihologije na Sigmund Freud Sveučilištu u Ljubljani.

4. Kako vi vidite angažman psihijatra u politici i mogu li se tehnike iz psihoanalize koristiti u politici?

Nisam siguran da se puno može zaključiti o čovjeku samo na osnovi njegovog zanimanja bez da ga se bolje upozna kroz život. Osobno nisam siguran koliko se tehnike iz ordinacije mogu koristiti u politici, kao što nisam siguran koliko se tehnike iz nekog drugog zanimanja mogu koristiti u ordinaciji. Ipak, svaki posao može omogućiti određena iskustva koja kasnije možemo koristiti u daljnjem radu.

Ukoliko poziv da pratimo određeni životni put, pa bio on i politika, dolazi iz dubine psihe, tada osoba nema puno izbora osim da ga slijedi, ako želi izbjeći neurozu.

Ono što cijelom pothvatu može dati negativan predznak jesu osobni kompleksi koji nas ostavljaju ranjivima na utjecaj dinamike kolektivnog nesvjesnog, a da toga nismo svjesni.

Ukoliko političar kroz politički rad nesvjesno proživljava određene traume, tj. ukoliko na njega nesvjesno djeluju osobni kompleksi, tada i on sam postaje traumatičan, bez obzira na njegovo prijašnje zanimanje.

Ukoliko smo u većoj ili manjoj mjeri uspjeli razumjeti osobne komplekse i traume, tada imamo mogućnost prepoznati kada preuzimamo obrasce uvjetovane njima ili arhetipovima i možemo svjesno odlučiti drugačije.

Tada političar ima mogućnost biti državni službenik, kao što je jedna osoba novinar, a druga psihoanalitičar. Biti političar ne bi trebalo biti ništa više od jednog običnog zanimanja, kako u glavama političara tako i u glavama građana.

5. Kako možemo usporediti trenutačnu političku situaciju s određenim arhetipskim motivima iz bajki? Možemo li ju razumjeti kao simboličku smrt vodećeg principa svijesti i kakvu psihodinamiku analitička psihologija može prepoznati u tim događajima?

Zapravo ne. Motiv onemoćalog kralja u bajkama odgovara gubitku vitalnosti vodećeg principa svijesti.

Možda to mogu objasniti na primjeru. Za osobu koja puno radi vodeći princip svijesti mogao bi biti: „Rad je najvažniji.“ Ako taj princip ode predaleko, on ugrožava njezino zdravlje i osoba može doživjeti tzv. burnout. Tada vodeći princip svijesti gubi na vitalnosti.

Ukoliko osoba uspije pronaći novi način gledanja na život koji uzima u obzir da postoji nešto osim rada, tada možemo reći kako je zaživio novi princip svijesti.

Raspuštanjem Sabora ništa se neće promijeniti ukoliko i većina građana koji su ga izglasali nije doživjela određenu psihološku promjenu. Novi izbori ne predstavljaju traženje novog vodećeg principa svijesti. Novi vodeći princip svijesti stvara se u nesvjesnom pojedinaca i u određenom trenutku probije do svijesti određene osobe.

Ukoliko ga ona svjesno uzme u obzir, tek tada možemo reći kako se rodio novi vodeći princip svijesti. Ukoliko se to dogodi kod dovoljnog broja građana, tada se mijenja cijela društvena situacija, bez potrebe da jedna strana pobijedi drugu na političkoj sceni.

To djeluje i na političare, ne nužno na svjesnoj razini, i zapravo se sve mijenja.

6. Kakvu ulogu u političkim događanjima ima projekcija? I oslobađa li ideja „imamo vlast kakvu zaslužujemo“ političare njihove odgovornosti?

Projekcija je proces kojim u okolini prepoznajemo određene psihološke karakteristike nas samih kojih nismo svjesni. Primjerice, Kristova izreka iz Evanđelja po Mateju: „Zašto onda vidiš trun u oku brata svojega, a ne obazireš se na gredu u svojem oku?“ govori upravo o dinamici projekcije.

To bi značilo kako lako vidimo mane političara, a u isto vrijeme ne vidimo vlastite mane. Ukoliko je taj proces nesvjestan, tada zanemarujemo vlastitu moralnost. A građana je puno više nego političara.

Postoji nešto što u analitičkoj psihologiji nazivamo sjenkom. Sjenka se može prepoznati kao unutarnji aspekt ličnosti u snovima ili u našoj okolini kroz projekciju. Ona sadrži kvalitete koje pokušavamo prikriti: ljutnju, licemjerje, škrtost, zavist, lijenost i sl. U tom smislu cijeli sakrament ispovijedi u katoličkoj crkvi temelji se na psihološkoj činjenici koliko je važno biti svjestan vlastite sjenke.

Svi imamo sjenku i što smo je manje svjesni, to je ona tamnija. Sjenka sama po sebi nije uvijek zla, već prije svega nediferencirana, primitivna i neprilagođena. Ako smo svjesni svojih inferiornosti, tada imamo mogućnost da ih i ispravimo.

Uzimanje sjenke u obzir znači zauzeti beskompromisan kritički stav prema samome sebi, što je teško jer, kao i sav ostali nesvjesni sadržaj, sjenku najčešće percipiramo kroz projekciju. Uvijek je netko drugi kriv, ali samo dok nismo svjesni vlastite sjenke.

Ako netko uspije povući te projekcije, to nije kraj problema jer umjesto ljudi oko njega taj čovjek postaje sam sebi problem. Svjestan je da sve što nije u redu u svijetu nije u redu ni s njim samim i, ukoliko uspije učiniti nešto sa svojom sjenkom, učinio je nešto i sa svijetom. Uspio je na svoja leđa preuzeti barem dio društvenog problema.

Ukoliko svaki građanin preuzme odgovornost za vlastitu moralnost, to nikoga ne oslobađa odgovornosti, nego svakoga građanina drži odgovornim za vlastiti život i odluke. Ukoliko je duh vremena nemoralan, tada ga moralan građanin neće slijediti, bio on političar, novinar ili psihoanalitičar.

7. Kako analitička psihologija gleda na ideju kolektivne svijesti u Hrvatskoj i kako je moguće promijeniti obrasce na političkoj sceni u kojoj se puno energije troši na unutarnje konflikte?

Kada razmišljamo o konceptu kolektivne svijesti, vrlo je lako zanemariti činjenicu da to nije svijest kolektiva ili nacije. Kolektiv, grupa ili nacija nemaju svijest; svijest je karakteristika pojedinca.

Kolektivna svijest sastoji se od ideja i vrijednosti koje pojedinačni građanin može ili ne mora prihvatiti zdravo za gotovo. Ukoliko ih većina prihvaća, dobiva se dojam kako postoji poseban entitet koji prožima cijelu naciju, što zapravo nije točno.

Kolektivna svijest predstavlja statističku sredinu vrijednosti i ideja koje su misao vodilja većini građana nekog društva. Ali, kao što prosjek visine osoba u sobi može biti različit od visine bilo koje osobe u istoj sobi, tako ni vrijednosti kolektivne svijesti ne moraju biti u skladu s vrijednostima pojedinca.

Ukoliko one nisu u skladu s njegovom prirodom, tada nesvjesno reagira i stvara tendencije koje pokušavaju ispraviti uvjerenja nametnuta iz okoline koja ne odgovaraju njegovoj osobnosti.

Te tendencije su u početku nesvjesne, a jedna od najvažnijih psiholoških činjenica jest da sadržaj kojega nismo svjesni pronalazimo u okolini kroz projekciju.

Ta dinamika posebno je izražena u konfliktima, gdje istu onu nesvjesnu tendenciju koja nije u skladu s našim svjesnim stavom i teži da ga ispravi pronalazimo u oponentu. Ali upravo ono što vidimo u osobi koja nam je najomraženija često je ono što nam je potrebno da bismo se promijenili.

Iz osobnog iskustva mogu reći kako su najkreativniji konflikti u mom životu bili oni u kojima sam pokušao razumjeti osobu s kojom sam bio u konfliktu. Ali to nije recept za rješenje društvenih problema, već prvenstveno osobnih.

8. Je li moguće naciju podvrgnuti psihoanalitičkom tretmanu i kako se odgovorna osoba može snaći u poplavi vijesti koje isplivaju tijekom političke kampanje?

Odgovor na to pitanje pokušat ću dati kroz priču koju je Jung bezbroj puta ponovio svojim učenicima. Priču mu je ispričao Richard Wilhelm, njegov prijatelj i poznati sinolog koji je više od dvadeset i pet godina proveo u Kini i preveo I Ching.

Jedna od priča koju je doživio dogodila se u siromašnom selu gdje je zavladala velika suša. Nakon nekog vremena seoski starješine odlučili su pozvati mudraca iz udaljenog sela koji je znao kako se nositi s takvim situacijama.

Kada je mudrac došao, tražio je malu kolibu gdje može biti sam i nakon tri dana dogodila se velika oluja sa snijegom i kišom. Wilhelm je, kao zapadnjak, bio impresioniran mogućnošću da jedna osoba utječe na vrijeme te ga je upitao kako je to postigao.

Mudrac je odgovorio kako on nije ništa učinio. Kada je došao u selo primijetio je kako situacija nije u skladu s Taoom. Nakon nekog vremena i sam je osjećao kako više nije u skladu s Taoom, zbog čega je tražio mjesto gdje može biti sam. Kada se ponovno uspio vratiti u Tao, naravno da je pala i kiša.

Ukoliko se uspijemo dovesti u „Tao“, poput kineskog mudraca, tada nam se događaju smislene stvari umjesto besmislenih. Psihološkim jezikom to znači da uzimamo u obzir nesvjesno i pokušavamo ga aktivno uklopiti u svoj život.

Kada se i ja kao građanin dovedem u „Tao“, kada uzmem u obzir tendencije nesvjesnog u sebi, tada se mijenja i društvo u kojem živim. Ne puno, ali to je jedino što pojedinac može učiniti. Sve ostalo je inflacija, odnosno nesvjesno postajanje dijelom mita.

Psihoterapija postoji jer smo izgubili kontakt s nesvjesnim, a Jung i analitička psihologija nemaju rješenje za hrvatske i svjetske društvene probleme. Ali mogu pomoći pojedincu da pronađe rješenje u samome sebi. To rješenje neće pronaći svi, samo neki, ali često je i to dovoljno.

9. Kako prepoznati neurotičnu osobu među ljudima koji se pojavljuju u javnom životu Hrvatske?

Kada prepoznamo neurozu u sebi, vrlo ju je lako prepoznati i u drugome.

Možda to mogu objasniti na primjeru. Osobe koje nisu u sebi prepoznale zloću često su vrlo ranjive u odnosu na zloću drugih. Lako ih je prevariti i previše vjeruju ljudima.

Ukoliko smo svjesni da ni sami nismo „med i mlijeko“, tada imamo određeno iskustvo, razvili smo deblju kožu i kada nas netko pokuša prevariti, možemo to prepoznati jer smo i sami bili sposobni za slično ponašanje.

A nemojmo se zavaravati, svatko od nas ima zloću u sebi; pitanje je samo koliko smo je svjesni. Zapravo je čak potrebno da ju imamo i nema zdrave psihologije bez određene doze zloće.

Hoće li ona djelovati kada se najmanje nadamo i dovoditi do nesvjesnih posljedica ili ćemo ju koristiti samo u trenucima kada je to nužno i pritom biti svjesni posljedica koje proizvodi, određuje njezino pozitivno ili negativno djelovanje.

Naravno, malo pretjerujem, ali upravo ta dinamika stoji iza mogućnosti da budemo prevareni ili da prevaru prepoznamo. Pretpostavljam kako je zbog toga važno znati je li osoba koju slušamo na televiziji neurotična ili nije.

10. Možemo li na medije gledati kao na neku vrstu kolektivne svijesti i koliko oni mogu utjecati na stanje neuroze u društvu?

Mislim da mediji nisu neka vrsta svijesti društva. Svijest je karakteristika pojedinca, a ne organizacije.

Mediji mogu potencirati ili smanjiti stanje neurotičnosti samo kod neurotične osobe. Na osobu koja je prepoznala neurozu u sebi i učinila nešto po tom pitanju mediji nemaju velik utjecaj.

11. Mogu li mediji pomoći da se pojedinci u društvu dovedu u sklad s Taoom?

Mediji su po svojoj prirodi usmjereni prema velikom broju ljudi, dok je rad s nesvjesnim izrazito individualan i tu ne postoji univerzalan recept. Svaka osoba je drugačija i potreban joj je specifičan „lijek“ koji možemo pronaći samo u njezinim snovima ili slikama.

U tom kontekstu mediji mogu pomoći jedino tako da osoba postane svjesna kako rješenje njezinih problema postoji, ali ne mogu puno pomoći da ona to rješenje i pronađe budući da je ono individualno.

12. Možemo li političku situaciju u Hrvatskoj promatrati kao noćnu moru i, ako su snovi ulaz u nesvjesno, možemo li reći kako imamo vlast iz snova?

Ukoliko pitate bilo kojeg građanina Europske unije o tome, vjerujem kako bi se mnogi s time složili. Ali i ovdje ponovno imamo posla s projekcijom.

S druge strane, ako psihološki razvoj promatramo ozbiljno, tada su najveći skokovi mogući upravo u najtežim trenucima. Možda tako možemo promatrati i situaciju u Hrvatskoj. Istina je da je situacija teška, ali upravo u takvim trenucima imamo mogućnost uvesti promjenu.

Uvijek se sjetim filma Up in the Air u kojem George Clooney glumi osobu koju velike tvrtke unajmljuju kako bi zaposlenicima dijelila otkaze. Ali on to radi na drugačiji način. Prvo prouči osobu kojoj daje otkaz i ukaže joj na njezine pozitivne strane. Jednoj od njih ukaže kako je oduvijek voljela kuhati i kako tu strast može iskoristiti da sama sebi osigura posao.

Znate, Hrvati su vrlo traumatizirana nacija, ne samo zadnjih dvadeset godina nego možda i zadnjih tisuću godina. Dio naših instinkata potiskivan je stoljećima.

Primjerice, mnogi od nas ne osjećaju da su dovoljno dobri da započnu vlastiti posao, ne vjeruju kako ideje koje im dolaze imaju vrijednost i kako ih mogu razviti. Nemamo ideju da se određene stvari mogu naučiti i da sami sebi možemo osigurati egzistenciju. Zapravo nemamo vjeru u sebe.

Sve je to manifestacija kompleksa manje vrijednosti koji se stvarao stoljećima. Ali sada je na nama da stvari promijenimo, ne na političarima, ne na organizacijama, nego na pojedincima. Ukoliko se dovoljan broj takvih pojedinaca okupi, stvari će se promijeniti.

Tu nam snovi mogu pomoći, pa tako i noćne more, ukoliko ih imamo. Nesvjesno je relativno. Ono što je jednoj osobi nesvjesno drugoj može biti potpuno svjesno.

Primjerice, jedna osoba može biti lijena, ali sebe doživljavati kao izrazito vrijednu osobu. Njoj je vlastita lijenost nesvjesna, iako je svatko tko ju poznaje svjestan da to nije tako. Nesvjesno je prije svega stanje uma i nemogućnost da vidimo stvari onakvima kakve jesu.

Snovi nam omogućuju da ih vidimo upravo takvima kakve jesu. Možda možemo reći kako su snovi ulaz u veću svjesnost. A noćne more možda su i najvažniji snovi koje možemo imati jer nam daju priliku koju je iznimno važno iskoristiti.

Ostale tekstove i eseje iz područja analitičke psihologije i simbolizma možete pronaći na stranici Analitička psihologija.

Ovdje izneseni stavovi predstavljaju samo jedno od mogućih stajališta s kojih možemo promatrati tugovanje kada traje predugo i ne teče prirodnim tokom, smrt i psihološke probleme koji ih prate.

Tugovanje

Možda su najteži trenuci u našim životima oni kada izgubimo voljenu osobu. Neki se s gubitkom nose lakše, neki teže. Kako nastaviti živjeti i prihvatiti smrt i tugovanje kao dio života? Što se događa s našom osobnošću tijekom procesa tugovanja? Koji su razlozi zbog kojih proces tugovanja ponekad traje predugo i što može ometati njegov prirodan tijek?

Kako bismo razumjeli proces tugovanja, važno je razumjeti utjecaj važnih osoba na naš psihološki razvoj i odrastanje. Poznati su slučajevi djece koja su odrasla među vukovima ili drugim životinjama. U takvim slučajevima, nakon određenog vremena, kao da dijete izgubi mogućnost da ponovno postane čovjekom, barem u psihološkom smislu. Možemo zaključiti kako, osim mozga koji u sebi nosi potencijal da postanemo ljudska bića, potreban je i utjecaj bliskih osoba kako bi se taj potencijal mogao ostvariti.

Velik broj psiholoških poremećaja proizlazi upravo iz činjenice da taj utjecaj nije bio adekvatan. Kada smo djeca, velik dio potencijala naše osobnosti još je nesvjestan i kao takav projiciran je na važne osobe iz našeg okruženja. Otac je često nositelj naše psihološke muškosti i kao takav povezan s inicijativom, odrješitošću, odnosom prema društvu i zakonima te sposobnošću uspjeha u vanjskom svijetu. S druge strane, majka je često nositelj naše psihološke ženstvenosti i povezana je s odnosom prema instinktima, nesvjesnom, emocionalnom životu i osobnim odnosima, iako su te uloge ponekad izmijenjene ili zamijenjene, s više ili manje pozitivnim posljedicama.

Tijekom psihološkog razvoja projicirane karakteristike postupno postaju dio naše osobnosti, iako zbog vanjskih ili unutarnjih razloga taj proces asimilacije ponekad naiđe na prepreku. Rezultat može biti dijete ili odrasla osoba koja ostaje psihološki ovisna o članovima uže obitelji. Takav razvoj kod odrasle osobe može dovesti do psiholoških poremećaja koji se manifestiraju kao depresija, anksioznost, fobije, napadi panike ili različite somatske tegobe.

Ponekad izgubimo važnu osobu prije nego što je proces asimilacije projiciranog sadržaja završen, odnosno prije nego što smo postali svjesni da ta bliska osoba predstavlja i dio naše osobnosti kojega još nismo svjesni. Kada se to dogodi, nemamo osjećaj da smo izgubili samo važnu osobu nego i dio samih sebe.

Ta činjenica izrazito komplicira proces tugovanja jer sve dok u sebi ne pronađemo aspekt osobnosti koji je bliska osoba predstavljala, proces žalovanja nije moguće dovršiti. Tada imamo osjećaj kako naš život više nema smisla zbog gubitka bliske osobe i osjećamo da ne možemo dalje.

Takva dinamika često nastaje ako je osoba koja je preminula tijekom života nesvjesno sabotirala proces odrastanja osobe koja je ostala živa. No jednako tako može se dogoditi i da sama osoba sabotira vlastiti proces odrastanja te na umjetan način održava drugu osobu odgovornom za određeni aspekt svoga života.

Zapravo, kad god izgubimo objekt projekcije nekog nesvjesnog sadržaja, bilo smrću, razvodom ili prekidom prijateljstva, prolazimo kroz proces sličan tugovanju. Projicirani aspekt osobnosti može biti odgovornost, asertivnost, osjećajnost i slično.

Kao primjer možemo uzeti bračni par u kojem je društvene obaveze uglavnom preuzela supruga. Ako suprug ostane udovac, proces tugovanja bit će dodatno otežan činjenicom da, osim što tuguje za osobom koju je izgubio, mora razviti socijalne vještine koje su do tada bile u domeni supruge.

Iz toga proizlazi kako je, da bismo psihološki „preživjeli“ smrt bliske osobe, nužno paralelno s tugovanjem raditi i na sebi. To je ujedno i jedini način da se projekcije postupno povuku. Praktičan psihoterapeutski rad u takvim slučajevima temelji se na pokušaju da osoba pronađe i asimilira aspekt osobnosti koji je preminula osoba predstavljala za njezin psihološki život.

Smrt bliske osobe, u opisanom smislu, izrazito je traumatičan događaj za odraslog čovjeka. Olakšavajuća okolnost jest činjenica da odrasla osoba zbog životnog iskustva ipak ima veću mogućnost psihološki razumjeti situaciju u kojoj se nalazi. Koliko god to teško zvučalo, takav traumatični događaj ponekad postaje poticaj da osoba nastavi psihološki razvoj koji je zbog odnosa s preminulom osobom bio zaustavljen.

Ako se to ne dogodi, proces tugovanja često ne može teći prirodnim putem i osoba pati više nego što je doista potrebno.

Kod djeteta koje izgubi blisku osobu psihološka situacija još je teža, posebno zato što je dijete često premlado da bi moglo preuzeti odgovornost i asimilirati aspekt osobnosti koji je do tada bio projiciran na preminulu osobu. Dijete je tada zapravo izgubilo osobu koja mu je omogućavala da odraste i postane ono što treba postati.

U takvoj situaciji iznimno je važno da dijete ima drugu osobu od povjerenja od koje može učiti tko je zapravo i koja mu može omogućiti nastavak procesa odrastanja do trenutka kada će biti dovoljno zrelo preuzeti odgovornost odrasle osobe.

U slučaju smrti bliske osobe duboko religiozne osobe često imaju manje psiholoških problema zbog vjerovanja kako smrt nije kraj odnosa. Ako nismo religiozni, tada često imamo osjećaj da više ne postoji mogućnost popraviti ono što za života bliske osobe nismo uspjeli. U takvim situacijama snovi i aktivna imaginacija mogu biti od izrazite pomoći.

Smrt

Postavlja se pitanje kako se nositi sa smrću bližnjega u modernom društvu u kojem religija više ne igra veliku ulogu. Tijekom većeg dijela ljudske povijesti čovjek je imao vjerovanja koja su mu omogućavala da se smisleno nosi s činjenicom da će bliske osobe umrijeti.

Zamislimo dvije situacije. U jednoj religiozna osoba koja vjeruje u zagrobni život izgubi blisku osobu, a u drugoj osoba koja nije religiozna izgubi nekoga bliskoga.

Kada razmišljam o toj razlici, često se sjetim priče iz života Vikinga. Stari Viking koji je preživio mnoge bitke pitao je kralja može li krenuti s njim u novi ratni pohod. Svi su se nasmijali jer je bio prestar za rat. No on je rekao kako ne želi umrijeti od starosti, već na bojnom polju, kako bi mogao otići u Valhalu gdje, prema vjerovanju Vikinga, odlaze duše hrabrih ratnika.

Kralj mu je dopustio da pođe s njima. U prvoj bitci Vikinzi su pobijedili, a stari Viking je preživio. Svi su slavili osim njega, jer je bio tužan što je ostao živ. U sljedećoj bitci ponovno su pobijedili, ali je stari Viking bio smrtno ranjen. Nitko ga nije žalio, a on sam umro je s osmijehom na licu.

Iz tog primjera možemo razumjeti koliko veliku razliku u odnosu prema smrti čine naša vjerovanja. Smrt starog Vikinga nije bila tragična nego smislena. Koliko je takav odnos prema smrti stran modernom i racionalnom Europljaninu?

Danas je smrt nešto o čemu se rijetko govori i što više nije smisleno uklopljeno u naš svakodnevni život. O smrti ne razmišljamo i nemamo vjerovanja koja bi nam pomogla da se s njom nosimo.

Osoba koja je upravo izgubila blisku osobu jednom mi je rekla kako je tijekom pogreba, dok je plakala, čula glas: „Što plačeš kada on sjedi pored Boga i trebaš se radovati?“ Ako slušamo govor svećenika na katoličkom pogrebu i ako doista vjerujemo, kako da budemo tužni?

Kršćanstvo i druge religije sadrže u sebi gotovo sve što je čovjeku potrebno da bi se nosio sa smrću, vlastitom ili smrću bližnjih, pod uvjetom da vjeruje. Problem je što danas vrlo malo ljudi doista vjeruje. Ipak, činjenica ostaje da je čovječanstvo velikim dijelom svoje povijesti živjelo uz vjerovanje u zagrobni život. Postoje tragovi ritualnog pokapanja stari više desetaka tisuća godina, dok smo istinski religiozni možda prestali biti tek prije nekoliko stoljeća.

Kako se onda nositi s činjenicom da nismo vjernici ili da religija nema važnu ulogu u našem životu, a ipak želimo pronaći smislen odnos prema smrti?

Ponekad se nalazimo u situaciji da više ne znamo kako dalje i da smo došli do granica vlastitih mogućnosti. Ako sami ne znamo odgovor, možemo ga pokušati pronaći u nesvjesnom koje je često mudrije od naših svjesnih stavova i koje nam kroz snove daje simboličke odgovore.

Kada pogledamo kako snovi reagiraju na neminovnost smrti, vidimo da su oni često daleko smireniji i smisleniji od naših svjesnih stavova. Osoba koja umire sanja kako je dobila novo odijelo. Osoba kojoj je umrla bliska osoba sanja kako je preminula osoba još uvijek prisutna, samo ju više ne možemo vidjeti.

Snovi, zapravo, ne stvaraju veliki problem od smrti. Oni je tretiraju kao i druge velike životne prijelaze: odrastanje, brak, rođenje djeteta, novi posao i slično.

U vlastitom sam životu mnogo puta otkrio koliko je moje svjesno razumijevanje određene situacije ograničeno, iako sam u početku vjerovao da nije tako. Jednako tako uvjerio sam se da su snovi često mudriji od nas samih i da ponekad imaju odgovore na pitanja na koja svjesno ne možemo odgovoriti.

Kako se onda čovjek može postaviti prema smrti? Sa strahom ili s vjerom i očekivanjem da smrt možda ipak nije kraj? Što je istina ne znamo, ali čini se kao da naši snovi češće govore u prilog ovoj drugoj mogućnosti.

Simbolična smrt

Smrt, osim svog realnog i biološkog aspekta, sadrži i simboličko i psihološko značenje.

Ako promatramo vrste pokušavajući otkriti koje se najlakše prilagođavaju promjenjivim uvjetima okoline, možemo primijetiti kako su to često vrste čije jedinke imaju vrlo kratak životni vijek. Bez obzira o kojoj se vrsti radi, smrt starijih jedinki nužna je kako bi mlađe mogle živjeti.

Psihološki gledano, smrt je simbol koji predstavlja ideju da ono što je staro mora umrijeti kako bi se nešto novo moglo roditi.

S vremena na vrijeme nalazimo se u situaciji u kojoj naš stari način razmišljanja ili funkcioniranja više nije prikladan. S pedeset i pet godina ne možemo živjeti kao da imamo dvadeset. U takvim situacijama potrebno je da stari stav ili uvjerenje „umre“ kako bi novi način života mogao zaživjeti.

Primjerice, izrazito intelektualna osoba može zanemarivati vlastite osjećaje i osjećaje drugih ljudi. Takav način funkcioniranja možda joj je dugo donosio uspjeh, ali je često vrlo težak za bliske osobe iz njezina okruženja. S vremenom odnosi počinju patiti, a osoba postaje sve nesretnija, iako je možda još uvijek uspješna.

Kako bi nešto toliko nekompatibilno s njezinim svjesnim stavom, poput osjećajnosti, moglo zaživjeti, potrebno je da proživi određenu simboličku smrt.

Kada je naš svjesni stav izrazito negativan prema određenim nesvjesnim tendencijama koje pokušavaju nastati, često sanjamo motive smrti. Simbolički gledano, ta smrt izražava potrebu za korjenitom promjenom.

Primjerice, osoba koja se trebala psihološki odvojiti od majke, a to nije učinila, sanjala je kako joj majka umire. San nije govorio o stvarnoj smrti majke, nego o potrebi da se smanji njezin psihološki utjecaj i da osoba odraste.

Zbog važnosti smrti, i psihološke i biološke, pomalo me uznemiruje moderna tendencija da čovjek pronađe način za izrazito dug život. Takva težnja izrazito je arhetipska i pojavljuje se u gotovo svim epohama ljudske povijesti. Kršćanstvo govori o vječnom životu. Alkemičari su tragali za kamenom mudraca i eliksirom života.

Psihološki gledano, ideja vječne mladosti ne odnosi se na djetinjastu želju da živimo sto pedeset godina, nego na sposobnost čovjeka da ostane vitalan i prilagodljiv različitim životnim situacijama.

Ako zamislimo društvo u kojem bi ljudi živjeli izrazito dugo, moguće je da bi njime i dalje upravljale ideje koje su trebale nestati prije sto godina. Nema promjene, nema razvoja.

Isto vrijedi i za psihologiju pojedinca koja ostane nepromijenjena od mladosti do starosti. U drugoj polovici života javlja se snažna potreba da se na neki način suočimo s vlastitom smrtnošću.

Ne postoji jedno rješenje za svakoga, ali možda možemo reći kako je puno lakše pomiriti se sa smrtnošću ako smo živjeli na način da smo uzimali u obzir tendencije nesvjesnog, radili na vlastitom psihološkom razvoju ili vjerovali da smo dio nečega većeg od sebe.

Suicid

Još jedna važna tema povezana sa smrću jest suicid. Što čovjeka navede da učini nešto tako drastično?

Simbolički gledano, smrt je dio transformacije i često, kada je potrebna duboka promjena načina na koji razumijemo sebe i svijet oko sebe, sanjamo motive smrti.

Osoba koja učini ili pokuša suicid simboličku tendenciju živi na konkretnom nivou. Kada nismo sposobni promijeniti način razmišljanja ili življenja zbog stava svijesti koji onemogućuje razvojne tendencije iz nesvjesnog, tada jedino rješenje postaje da taj stav svijesti bude „usmrćen“.

Tek tada nova razvojna tendencija može zaživjeti.

Primjerice, mlada osoba može biti pod prevelikim utjecajem roditelja kojima je prepustila upravljanje vlastitim životom i nije spremna prihvatiti patnju koju osamostaljivanje podrazumijeva. U tom slučaju razvojna tendencija jest preuzimanje odgovornosti.

S jedne strane postoji svjesni stav koji potiskuje težnju prema osamostaljivanju, a s druge nesvjesno koje sve snažnije pokušava uspostaviti kontakt sa sviješću i omogućiti razvoj.

Sa stajališta nesvjesnog, jedino rješenje postaje smrt neprilagođenog stava svijesti. Nesvjesno ne mari ako pritom strada i osoba koja je s tim stavom identificirana.

Ako svjesno ne omogućimo promjenu, nesvjesno čini sve što može kako bi taj stav svijesti prestao „živjeti“. Pogreška suicidalne osobe jest u tome što simboličku potrebu za transformacijom interpretira konkretno, kao želju za stvarnom smrću.

U psihoterapiji je zato izrazito važno pronaći potisnutu razvojnu tendenciju i omogućiti njezinu asimilaciju u svijest. Ako se to dogodi, život pronalazi nove tokove kojima može teći, pritisak nesvjesnog se smanjuje i suicidalne fantazije često slabe ili nestaju.

Smrt kao simbol psihološke transformacije

Simbolički gledano, smrt predstavlja transformaciju. Sve velike religije svijeta prema smrti se odnose na sličan način. Naš svjesni život nije sve što postoji; postoji i nešto što analitička psihologija naziva kolektivnim nesvjesnim.

Ako uspijemo uspostaviti svjestan odnos s nesvjesnim i dopustiti mu da djelomično oblikuje naše svjesne stavove, tada smrt više nije nešto potpuno besmisleno nego postaje važan aspekt života.

Kada psihološki razvoj teče prirodnim tokom, tema smrti često se pojavljuje u drugom dijelu života kao pitanje prema kojem moramo zauzeti određeni stav. Drugi dio života ne bi trebao biti obilježen isključivo egoističnim željama, nego postupnim otvaranjem prema onome što analitička psihologija naziva Self.

Tada, kada smrt jednom dođe, možda ćemo biti spremniji na ono što nas čeka.

Možemo reći kako je proces tugovanja u prvom dijelu života često otežan poteškoćama u osobnom psihološkom razvoju. Ako uspijemo u sebi pronaći karakteristike koje je za nas do tada nosila osoba koja je preminula, proces tugovanja može se nastaviti i smisleno završiti. Ako to ne učinimo, tugovanje može trajati predugo.

U drugom dijelu života javlja se potreba da ideju smrtnosti uklopimo u vlastiti svjetonazor. Strah od smrti, bio on svjestan ili nesvjestan, može onemogućiti da doista živimo. Možda je teško živjeti punim plućima ako smrt, simboličku i biološku, ne prihvatimo kao dio života.

Ostale tekstove i eseje iz područja analitičke psihologije i simbolizma možete pronaći na stranici Analitička psihologija.

Tekst je nastao kao obrada razgovora o procesu individuacije, jednom od središnjih pojmova analitičke psihologije.

Što podrazumijevamo pod pojmom individuacija?

Individuacija je proces psihološkog razvoja tijekom kojeg se osoba formira i diferencira od opće, kolektivne psihologije. Cilj individuacije je razvoj individualne osobnosti.

Psihološka individualnost je u početku uglavnom nesvjesna i postaje svjesna samo toliko koliko je osoba svjesna svoje različitosti od drugih ljudi. Proces osvještavanja te različitosti nazivamo individuacijom.

Individuacija je proces koji se polako odvija tijekom cijelog života, a u slučaju određenog zastoja postoji velika mogućnost razvoja neuroze. Liječenje neuroze temelji se na uklanjanju zastoja i aktivnoj potpori procesu individuacije.

Što možemo učiniti za našu individuaciju?

Problem individuacije možemo razumjeti kroz primjer kompleksa. Individuacija (in-dividuum) znači nepodijeljen, a dokle god posjedujemo komplekse, u neku ruku smo podijeljeni. U jednoj situaciji djelujemo i razmišljamo na jedan način, a u drugoj na drugačiji, ovisno o tome koji je kompleks konsteliran.

Asimilacijom kompleksa postajemo sve manje i manje podijeljeni i postupno individuiraniji. Jedan od načina da se individuiramo je rad na vlastitim kompleksima.

Na problem individuacije možemo gledati i kroz teoriju psiholoških tipova. Asimilacijom manje diferencirane funkcije također se individuiramo.

Tu je i problem arhetipova, posebno sjenke, anime i animusa te Selfa. Kako postajemo svjesniji njihove dinamike i utjecaja, te kako mijenjamo svoje vrijednosti i ideje u skladu s tim, zapravo individuiramo.

Na kraju se sve svodi na smisleni odnos svijesti i nesvjesnog. Jedan od načina da ga postignemo jest rad na snovima i aktivna imaginacija, koji kao nuspojavu djeluju na komplekse, tipološku dinamiku i odnose s arhetipovima.

Je li individuirana osoba sretnija?

Kažu kako je sreća stanje blagostanja, odnosno ugodno i zadovoljavajuće iskustvo. Kako osoba prolazi kroz proces individuacije, tako se mijenja i sama ideja sreće. Možemo reći kako je stanje sreće postupno zamijenjeno idejom smisla i ta ideja postaje veća, važnija i sveobuhvatnija od same ugode ili zadovoljstva.

Ako osjećamo da ono što radimo i način na koji živimo imaju smisla, tada se i patnja i tuga lakše podnose. Zato na pitanje „Je li individuirana osoba sretna?“ nije moguće jednoznačno odgovoriti jer sreća nije ono što je smisao i cilj individuacije.

Individuirana osoba nema nužno sretniji život, ali njezin život može imati više smisla. Iako, zapravo, u dubini duše sjeme određenog zadovoljstva klija i polako prožima cijelo biće osobe koja radi na svojoj individuaciji i čini je sretnijom, čak i kada je nesretna.

Je li individuirana osoba zdrava?

Biti psihološki zdrav značilo bi da nemamo nikakve psihološke rane. Međutim, stanje u kojem se osjećamo zdravi relativno je kratkotrajno jer život od nas zahtijeva kontinuiranu prilagodbu promjenjivim uvjetima u kojima se nalazimo.

Svaka prilagodba zahtijeva promjenu u načinu razmišljanja i življenja, a takva promjena nikada nije bezbolna. Svaka od njih ostavlja određenu ranu i zahtijeva ozdravljenje.

Razlika između neurotične i individuirane osobe je u tome što neurotična osoba ostaje zaglavljena u određenom psihološkom konfliktu, dok individuirana osoba ima mogućnost da kontinuirano sama sebe liječi.

Dakle, individuirana osoba nije nužno zdravija od neurotične osobe. Razlika je u tome što individuirana osoba ima bolju prognozu za ozdravljenje.

Ovisi li individuacija o starosti?

Individuacija je, u klasičnom smislu, proces karakterističan za drugu polovicu života i temelji se na ostvarivanju određenog kontakta s nesvjesnim.

Ako radimo s mladim ljudima i njihovim snovima, slikama i drugim produktima nesvjesnog, naglasak psihoterapijskog rada nije na uspostavljanju kontakta s nesvjesnim nego na razvoju dovoljno dobre diferencijacije između osobe i nesvjesnog.

Neuroza mladih često proizlazi iz prebliskog kontakta s nesvjesnim koji ih onemogućuje da „osvoje svijet“. Neuroza starijih često proizlazi iz neostvarenog kontakta s nesvjesnim zbog čega imaju osjećaj da trebaju osvojiti svijet čak i onda kada potreba za unutarnjim razvojem postaje puno važnija.

Iz toga proizlazi važna razlika između individuacije mladih i starijih, iako se ta dva aspekta razvoja često preklapaju.

Je li individuirana osoba savršena?

Tu se možemo pitati što znači savršenost. Prema definiciji, savršenost je stanje bez mana, a ako postoji mana onda nema savršenosti.

U kontekstu individuacije možemo reći da su naši kompleksi naše mane pa, ako je osoba potpuno savršena, onda nema kompleksa. Praktički, to je nemoguće ostvariti.

Ono što nas razlikuje od životinja je naš ego, a taj organ svijesti ujedno je i ono što nas čini ljudima. Fenomenološki gledano, ego je također kompleks. U tom kontekstu naše mane nas čine ljudima, tako da možemo reći kako individuacija nije povezana s idejom savršenosti.

Osjeća li se individuirana osoba ispunjenom?

Možda se osjećaj ispunjenosti najbolje može opisati simbolom „vode života“ koji se ponekad pojavljuje u bajkama i alkemiji. Simbolički, voda života predstavlja psihološko iskustvo i osjećaj da naš život ima smisla i da se razvija u pravom smjeru.

Čak se i životne nedaće i udarci sudbine mogu prihvatiti ako osoba ostaje u kontaktu s tom „vodom života“ u sebi.

Taj kontakt možemo ostvariti kroz rad na snovima, aktivnu imaginaciju i proces individuacije. Možemo reći kako je individuacija jedan od temeljnih izvora osjećaja ispunjenosti i smisla.

Ostale tekstove i eseje iz područja analitičke psihologije i simbolizma možete pronaći na stranici Analitička psihologija.

Tekst iz 2013. godine, temeljen na ranijem ispitnom eseju iz etnologije pisanom tijekom edukacije na C. G. Jung Institutu u Zürichu.

Inicijacija

Zašto je etnologija važna za analitičku psihologiju i psihoterapiju? Etnologija je znanost koja koristi komparativne metode za proučavanje porijekla, razvoja, načina života i organizacije ljudskih društava kroz povijest.

Kada pokušavamo razumjeti svoje suvremenike, psihološki gledano, uhvaćeni smo u istim predrasudama kao i oni koje pokušavamo razumjeti. U slučaju arhaičnog čovjeka imamo određenu perspektivu jer smo udaljeniji od njegova vremena. Naš mentalni sklop, budući da je diferenciraniji od njegova, omogućuje nam da s određene distance djelomično razumijemo njegov svijet i smisao koji je taj svijet imao za njega.

S druge strane, arhaični čovjek nije ni više ni manje logičan od nas. Njegove pretpostavke su drugačije i upravo se u tome razlikujemo. Ako razumijemo život arhaičnog čovjeka i pretpostavke prema kojima on živi, tada možemo prepoznati određene obrasce u njegovu životu i njihove paralele u vlastitim životima. Ono što prepoznajemo zapravo su arhetipovi i to je jedan od razloga zašto je etnologija važna za analitičku psihologiju.

U tom kontekstu tema sljedećih nekoliko postova je inicijacija. Proučavajući što je inicijacija u primitivnim društvima pokušat ćemo pronaći paralele u psihičkom životu modernog čovjeka. Isto tako pokušat ću objasniti kako su etnologija, analitička psihologija i psihoterapija međusobno povezane.

Inicijacija

U knjizi Obredi i simboli inicijacije Mircea Eliade kaže: „Inicijacija u najopćenitijem smislu izražava grupu obreda i oralnih učenja čiji je smisao da dovede do odlučujućih promjena u religioznom i društvenom položaju osobe koja treba biti inicirana.” Isto tako: „…inicijacija je ekvivalentna osnovnoj promjeni u egzistencijalnom stanju; onaj koji prolazi inicijaciju izranja iz obreda obdaren potpuno drugačijim bićem od onoga s kakvim je započeo inicijaciju…”

U psihološkoj terminologiji mogli bismo reći da inicijacija dovodi do velike promjene u psihološkom stavu osobe koja prolazi kroz inicijaciju.

Porijeklo obreda i rituala

Uvijek promjenjiva okolina zahtijeva kontinuiranu promjenu psihološkog stava. S druge strane, svijest ima tendenciju da postane jednostrana i time postupno gubi mogućnost prilagodbe. Prilagodba na situacije na koje prije nismo bili prilagođeni događa se stalno. Možda je najjednostavniji primjer razvoj djeteta.

Kakav je odnos između obreda inicijacije i razvoja svijesti?

Osnova obreda i rituala je invazija arhetipskog svijeta u kolektivnu svijest plemena ili društva kroz individualnog posrednika. Ako se sjetimo proroka Staroga zavjeta, ova ideja postaje nešto jasnija.

Najčešće, kada postoji potreba za promjenom kolektivne svijesti društva ili plemena, intuitivni pojedinci mogu percipirati određene promjene u nesvjesnom koje teže promjeni psihološkog stava i doživjeti ih kroz snove ili vizije. Psihološki gledano, te vizije imaju kompenzacijski karakter u odnosu na svijest. U tom kontekstu možemo promatrati i nastanak obreda inicijacije.

Važnost obreda inicijacije za zdravlje pojedinca i društva možemo bolje razumjeti ako razmotrimo samu strukturu obreda inicijacije.

Struktura obreda inicijacije

Smrt

Većina obreda i rituala inicijacije pretpostavlja ritualnu smrt osobe koja prolazi inicijaciju. Psihološki gledano, psihološki stav osobe ne može se promijeniti dok stari stav ne prođe kroz simboličku smrt kako bi se novi mogao roditi. U obredima inicijacije smrt je često simbolizirana privremenim povratkom u stanje prije stvaranja svijeta, tj. u kaos.

Ponovno rođenje

Nakon „smrti” osobe moguće je stvaranje nove osobnosti. Simboli koji označavaju rekonstrukciju osobnosti sadržani su u mitovima stvaranja. Kao što je svijet stvoren u mitovima, tako je i osobnost ponovno stvorena u inicijaciji.

Važan aspekt inicijacije je i edukacija osobe koja prolazi inicijaciju u tajna znanja plemena. Ovdje možemo povući paralelu s psihoterapijom čiji je važan aspekt također određena vrsta edukacije.

Tri vrste inicijacija

Obredi puberteta

Takozvani obredi puberteta imaju svrhu pomoći prijelazu osobe iz djetinjstva u odraslu dob. Najčešće su obavezni za sve članove određenog društva. U katoličkim zemljama određene elemente obreda inicijacije možemo prepoznati u sakramentima. Sveta potvrda jedan je od primjera obreda puberteta. Takvi obredi najčešće pretpostavljaju učenje svetih istina.

Primjerice, u plemenu Kurnai — kaže Eliade — majke sjede iza mladića, a muškarci dolaze između njih i razdvajaju ih. Koji je smisao takvog rituala? Kada promišljamo o takvim ritualima ponekad pomaže zapitati se što bi značilo kada bismo sanjali takav san.

Takav san mogao bi izražavati činjenicu da se osoba odvaja od majke i svega što majka simbolizira: ovisnosti, djetinjstva, neodgovornosti i sl. Mladić se odvaja od majke silom odraslih muškaraca koji predstavljaju snagu, samostalnost i zrelost. Takav obred simbolički predstavlja proces odrastanja. Paralelni obredi postoje i za mlade djevojke kojima se podržava njihov vlastiti proces sazrijevanja.

U isto vrijeme kada prolazi kroz te kušnje, osoba koja je u inicijaciji uči religiozne istine plemena čija je svrha uspostavljanje kontakta s arhetipskom pozadinom života koja je iznimno važna za osjećaj smisla i svrhovitosti života.

Psihološki gledano, obredi inicijacije imaju svrhu učiniti osobu svjesnijom i bolje prilagođenom za suočavanje sa životnim teškoćama.

Psihoterapija i analitička psihologija pronalaze veliku važnost u slikama koje se pojavljuju u obredima inicijacije. Pomoću njih psihoterapeut može objasniti određene slike koje se pojavljuju u snovima i upućuju na razvojne probleme i tendencije kod osoba koje se nalaze u psihoterapiji.

Inicijacije u tajna društva

Postoji određena sličnost između obreda puberteta i obreda inicijacije u tajna društva. U Oceaniji se i inicijacije dječaka i inicijacije potrebne za članstvo u tajnim društvima sastoje od simbolične smrti koju prati ponovno rođenje.

Razlika između obreda puberteta i inicijacije u tajna društva nalazi se i u vrsti znanja koje osoba stječe. Znanje stečeno u obredima puberteta predstavlja opće znanje odraslih članova plemena, dok je znanje stečeno u inicijaciji u tajna društva tajno i strogo čuvano od osoba koje nisu dio društva.

U psihoterapijskoj praksi znanja do kojih osoba dolazi tijekom psihoterapije ponekad nije moguće ili nije poželjno odmah dijeliti s drugima. Utjecaj okoline na promjene koje se događaju tijekom psihoterapije može biti negativan, posebno ako je sama okolina dio problema. S druge strane, tajna podijeljena s grupom ljudi često daje osjećaj pripadnosti i sigurnosti, što se može vidjeti primjerice u grupnom radu na snovima.

Za muška tajna društva mogli bismo reći da su u neku ruku nastavak obreda puberteta. Psihološki gledano, inicijacija u muška tajna društva ima za cilj emancipaciju svijesti u odnosu na nesvjesno, odnosno u odnosu na negativna raspoloženja, afekte i emocionalna stanja koja negativno djeluju na sposobnost muškarca da se nosi sa životnim izazovima.

Ženska tajna društva više su orijentirana na zaštitu ženstvenosti koja jednostranim razvojem svijesti može doći u nepovoljan položaj.

Mistična inicijacija šamana i vračeva

Mistične inicijacije predstavljaju iskušenja koja osoba mora proživjeti kako bi postala vrač ili šaman. Karakterizira ih činjenica da su takve inicijacije osobne i često specifične upravo za osobu koja ih prolazi. Tu možemo povući paralelu s psihoterapijom gdje je svaki problem više ili manje individualan i ne postoji isti recept za sve ljude.

Budući šaman tijekom inicijacije uči na dva načina. Prvi je kroz snove i vizije, a drugi kroz tradicionalne tehnike koje uči od drugog vrača ili šamana.

Osobe koje su pozvane da postanu šamani prije same inicijacije često privlače pažnju neobičnim ponašanjem: traže osamu, odsutne su duhom, imaju napade bijesa ili lako gube svijest. Ponekad se skrivaju u šumi, samoranjavaju noževima, imaju vizije ili doživljavaju neobične nesreće poput udara groma.

Psihološki gledano, svi ti događaji ukazuju na erupciju nesvjesnog sadržaja u svijest. Šamanski poziv pretpostavlja duboku krizu i dok se ta kriza ne razriješi na određeni način, osoba ne može postati šaman.

Inicijacija šamana u psihološkom smislu predstavlja proces samoizlječenja nakon kojega šaman dobiva mogućnost da liječi druge. U psihoterapijskoj praksi poboljšanje psihološkog zdravlja osobe u psihoterapiji ne djeluje pozitivno samo na nju nego i na ljude koji se nalaze u njezinoj okolini.

U tom smislu proces psihološkog izlječenja u psihoterapiji sličan je procesu inicijacije šamana.

Proučavajući inicijacije u primitivnim društvima i etnologiju općenito možemo dobiti ideju koliko su procesi psihološkog razvoja i izlječenja općeniti i sveprisutni. Kao što smo rekli, čovjek se psihološki nije mnogo promijenio u odnosu na arhaičnog čovjeka, što dodatno naglašava važnost inicijacije u modernom životu.

Roditelj, učitelj, voditelj na poslu pa i psihoterapeut u tom kontekstu imaju veliku važnost za psihološki razvoj osoba s kojima žive i rade.

Zaključak

U knjizi Obredi i simboli inicijacije Mircea Eliade kaže: „…često se govori da je karakteristika modernog svijeta nestanak smislenih obreda inicijacije.”

Moderan čovjek je u tom kontekstu često osuđen na samoedukaciju i teškoće koje iz nje proizlaze. Inicijacija je proces u kojemu nerazvijeni dio osobnosti prestaje postojati, a rađa se novi dio osobnosti bolje prilagođen zahtjevima života.

Mogli bismo reći da nema razvoja bez inicijacije.

Kada dijete krene u školu, dijete bez obaveza transformira se u dijete s odgovornostima. Kada završi školovanje i počne raditi, ovisno biće postaje neovisna osoba. Promjena radnog mjesta također pretpostavlja određenu inicijaciju.

Zapravo, gotovo svaka velika životna promjena zahtijeva određenu inicijaciju. Ako za nju, kao i arhaični čovjek, imamo vodiča — bio on roditelj, učitelj ili psihoterapeut — ta promjena može proći s manje problema i manje patnje.

Psihološki gledano, inicijacija je proces koji omogućuje promjenu psihološkog stava, a sama psihoterapija je u neku ruku također oblik inicijacije.

Za kraj možemo zaključiti da inicijacija može biti uspješna i neuspješna. Eliade u svojoj knjizi govori o mitu Mandja i Banda plemena. Mit kaže da je Ngakola živio na zemlji prije mnogo godina i ljudima ponudio da ih proguta i ponovno povrati preporođene. Ljudi su pristali, ali Ngakola je povratio samo polovicu njih.

Dakle, neki prežive inicijaciju, a neki ne.

Psihološki gledano, ako inicijacija nije uspjela, ostajemo u nesvjesnom stanju neuroze. Ako je uspješna, nastavljamo život malo više individuirani nego prije.

Ostale tekstove i eseje iz područja analitičke psihologije i simbolizma možete pronaći na stranici Analitička psihologija.

Bibliografija

C. G. Jung: Civilization in Transition, Princeton University Press, 1964.C. G. Jung: The Structure and Dynamics of the Psyche, Princeton University Press, 1969.

C. G. Jung: The Archetypes of the Collective Unconscious, Princeton University Press, 1969.

C. G. Jung: The Development of Personality, Princeton University Press, 1954.

Mircea Eliade: Rites and Symbols of Initiation, Spring Publications, 2005.

M. L. von Franz: The Interpretation of Fairy Tales, Shambhala Publications, 1970.