Ako razmišljate o psihoterapiji a niste previše upoznati sa terminologijom, vrlo se lako osjećati izgubljen u mnoštvu pojmova koji su pomalo zbunjujući zbog svoje sličnosti. Psihoterapeut i psihoterapija, psiholog i psihologija, psihijatar i psihijatrija. Cilj ovoga posta je omogućiti ljudima koji razmišljaju o psihoterapiji laganije snalaženje odabir odgovarajuće usluge.

U ovom članku možete pročitati o tome na što je potrebno pripaziti kod odabira osobe za pomoć i o tome kako funkcionira psihoterapija. Na početku ćemo definirati i objasniti osnovne pojmove.

Definicije

Psihoterapeut – psihoterapeut je osoba koja radi psihoterapiju.

Psihoterapija – opći pojam koji se odnosi na interaktivni proces ili tretman između educiranog stručnjaka i klijenta, pacijenta, obitelji, para ili grupe radi istraživanja misli, osjećaja, ponašanja i sl. sa svrhom rješavanja određenog problema i postizanja novog načina razmišljanja ili funkcioniranja. Psihoterapija se u Europi sve više i više prepoznaje kao neovisna profesija koja nije ograničena samo za psihologa i psihijatre.

Psihoanalitičar – osoba koja je završila edukaciju za psihoanalitičara. Psihoanalitičar je najčešće u isto vrijeme i psihoterapeut.

Psihoanaliza – posebni oblik rada na sebi u kojoj nesvjesno ima veliku ulogu. Takav oblik rada zahtijeva da analitičar prođe opsežniju poslijediplomsku edukaciju nego psihoterapeut. Ona uključuje dugotrajnu i temeljitu osobnu psihoanalizu što ponekad nije slučaj u edukaciji za psihoterapeute.

Jungovska analiza / psihoanaliza – ima za cilj izgraditi iznimno važan odnos između svijesti i nesvjesnog dijela psihe i omogući kontinuirani proces psihološkog razvoja. Jungovska analiza prepoznaje važnost seksa, agresije i ljudskih odnosa u svakodnevnom životu, ali isto tako uzima u obzir i važnost kreativnog izražavanje, smisla, duhovnosti i razvoja kao osnova ljudske psihe. Jungovsku analizu provodi jungovski analitičar.

Jungovski analitičar / psihoanalitičar – certifikacija za Jungovskog analitičara zahtijeva završetak ekstenzivnog edukacijskog programa na institutu koji je odobren od Internacionalne asocijacije za analitičku psihologiju (IAAP). C. G. Jung je vjerovao kako je nužno da svi psihoanalitičari prođu kroz rigoroznu i kontinuiranu osobnu analizu te ona čini važan aspekt edukacije. Edukacija psihoanalitičara najčešće traje između 4 i 8 godina. Edukacija i certifikacija su dizajnirani da osiguraju visoki nivo kompetencije, kvalitete i integriteta jungovskih analitičara.

Analitički psiholog – je sinonim za Jungovskog analitičara / psihoanalitičara.

Individuacija – proces psihološkog rasta i razvoja koji se dešava spontano, a čija opstrukcija dovodi do neurotskih simptoma. Cilj psihoterapije i psihoanalize je dovesti do promjene u svijesti koja uklanja takvu opstrukciju i omogućuje daljnji proces individuacije. Isto tako psihoanaliza može ubrzati, olakšati i spriječiti moguće buduće opstrukcije u procesu individuacije.

Analitička psihologija – škola psihologije koja se temelji na idejama švicarskog psihijatra C. G. Junga. Nudeći sveobuhvatan model ljudske psihe, analitička psihologija uključuje psihoterapijski pristup za poboljšanje mentalnog zdravlja i podršku sazrijevanju osobnosti, kao i teorijska znanja sa širokom primjenom kako na društvena i kulturna tako i na područja prirodnih znanosti. Analitička psihoterapija je jedno od najvažnijih područja primjene analitičke psihologije

Analitička psihoterapija – U praksi analitička psihoterapija je zbirni naziv za sve vrste psihoterapija koje uzimaju u obzir nesvjesno.

Psihijatar – doktor medicine sa specijalizacijom iz psihijatrije. Edukacija iz psihijatrije najčešće nije dovoljna da bi psihijatar bio i psihoterapeut.

Psihijatrija – grana medicine kojoj je cilj izučavanje, dijagnoza, tretman i prevencija mentalnih poremećaja. Iako je kombinirana primjena psihoaktivnih lijekova i psihoterapije česti pristup liječenju mentalnih poremećaja, edukacija iz psihijatrije često nije dovoljna za psihoterapeutski tretman. Psihijatar i psihoterapeut ponekad rade zajedno na način da psihijatar brine o biološkom, a psihoterapeut o psihološkom aspektu terapije.

Psiholog – osoba koja evaluira, dijagnosticira, tretira i proučava ponašanja i mentalne procese. Neki psiholozi, ovisno o grani u kojoj su educirani, pružaju usluge koje su vezane uz mentalno zdravlje (klinički psiholozi), a neki psiholozi rade istraživanja i nude savjetodavne usluge. Edukacija psihologa, najčešće, nije dovoljna za obavljanje psihoterapije. Da bi psiholog bio i psihoterapeut, potrebna je dodatna edukacija iz određenog psihoterapeutskog pravca.

Psihologija – znanstvena disciplina koja izučava mentalne funkcije i ponašanje te primjenjuje stečeno znanje u praksi. Studiranje psihologije nije orijentirano na usvajanje znanja, vještina i samospoznaje koje su potrebne za psihoterapijski rad tako da psiholog nije i psihoterapeut.

Možda najvažnija razlika između psihoterapeuta, psihijatra i psihologa je u tome što svaki psihoterapeut treba proći iskustvo osobne psihoterapije. Postavlja se pitanje zašto je psihoterapija psihoterapeuta toliko važna za samu psihoterapiju?

Psihoterapija psihoterapeuta i njena važnost

Psihoterapija nije jednostavna i direktna metoda. Psihoterapija je dijalog između dvije osobnosti. Osoba je psihički sustav koji, kada djeluje na drugu osobu, ulazi u recipročan odnos s tom osobom.  Sličan proces je izražen i u obitelji, među prijateljima, poslovnim suradnicima i u psihoterapiji. Možete zamisliti koliko je, zbog toga, važno da psihoterapija psihoterapeuta bude važan dio njegove edukacije i osiguranje kako je on psihološki zdrava osoba.

Jung i Freud su se slagali koliko je važna osobna analiza za budućeg psihoterapeuta. Osobnom psihoterapija psihoterapeuta je osiguranje da je on svjestan svih svojih “živih rana” kroz koje može, nesvjesno, negativno djelovati na klijenta. Ako psihoterapeut nije svjestan svojih psiholoških problema, oni će se prije ili kasnije manifestirati u psihoterapijskom odnosu. U tom slučaju psihoterapeut više nije u mogućnosti pomoći klijentu jer se nalazi u situaciji gdje i njemu treba pomoć. Psihoterapija psihoterapeuta, gdje on liječi svoje “žive rane”, je od iznimne važnosti za kvalitetnu psihoterapiju.

Kao što nezdravi odnosi mogu biti uzrok psihološkog oboljenja, tako i zdrav odnos s psihoterapeutom može biti jedan od uzroka ozdravljenja. Naravno, to ne znači da odnos psihoterapeut – klijent mora biti idealan. Naprotiv, odnos psihoterapeut – klijent često zrcali odnose iz klijentove prošlosti, kako pozitivne tako i negativne.

Može se desiti da psihoterapeut preuzme ulogu npr. negativnog oca. U tom slučaju klijent može osjećati istinsku ljutnju prema psihoterapeutu (iako to klijent ne povezuje s problemom oca) i negativni osjećaji koje klijent osjeća mogu ponekad biti toliko jaki da postoji opasnost da psihoterapija bude prekinuta. U tom slučaju pretpostavka da psihoterapeut pokaže veću psihološku zrelost od oca klijenta i da svojim odnosom klijentu omogućiti da iskusi i pozitivnu stranu “oca”. Bez osobne analize, psihoterapeut će se teško snaći u toj ulozi i često će i sam željeti prekinuti terapiju jer se neće moći nositi s negativnim emocijama klijenta i negativnim emocijama koje klijent u njemu pobuđuje.

Emocionalna dinamika između psihoterapeuta i klijenta zove se transfer i kontratransfer. Uloga psihoterapeuta je da ima uvid u oba aspekta, što je gotovo nemoguće ako psihoterapeut nema iskustvo osobne analize.

Psihoterapija je zbog toga vrlo zahtjevan posao. Ako psihoterapeut nije imao osobnu analizu, tada može raditi samo s klijentima koji nemaju sličan problem kao i on. S druge strane psihoterapeut je u svom radu izložen psihološkim utjecajima, koji će prije ili kasnije utjecati na njegov osobni i profesionalni život ako osobnom analizom nije razvio “zdravi imunitet”.

Zašto psihoterapija djeluje?

Self u analitičkoj psihologiji

Kako bi odgovorili na to pitanje, sa stajališta analitičke psihologije, dosta je bitno da dobijemo ideju o tome što je to Self (eng. Self; ger. Selbst). Teško nam je zamisliti kako u nama postoji nešto što nas vodi na točno određeni životni put, što pokušava ispraviti naša kriva uvjerenja i prema nama se odnosi kao učitelj prema učeniku, gospodar prema sluzi ili bog prema čovjeku. Snovi nam mogu pomoći da otkrijemo kako nešto u nama teži da se razvijemo baš u određenom smjeru i prihvatimo ili promijenimo određena uvjerenja sa svrhom bolje adaptacije. Takve tendencije u analitičkoj psihologiji nazivamo Self-om, iako Self nije ograničen tom definicijom. Možemo reći kako Self ima određeni stav prema našim razmišljanjima, osjećajima i načinu života uopće i kada nismo svjesni takvih tendencija, tada ga možemo pronaći kao projekciju u vanjskom svijetu. Zapravo, Self je psihološki organ koji možemo pronaći projiciran u likove božanstava svjetskih religija. Biblija je puna priča koje opisuju takvu interakciju između Boga i čovjeka. Bog starog zavjeta je aktivno pokušavao promijeniti stavove i uvjerenja pojedinih osoba. Na sličan način i psihološki Self pokušava dovesti do promjene kada je naše svjesno uvjerenje neprilagođeno vanjskim ili unutarnjim čimbenicima.

U tom kontekstu psihoterapeut je zvanje sa pomalo zbunjujućim nazivom jer ono što liječi nije osoba koju zovemo psihoterapeut ili psihoanalitičar (gr. psyche – dah, duh, duša; therapeia – liječenje) već tendencija u psihi klijenta koju zovemo Self.  Psihoterapeut (ili bolje psihoanalitičar) zapravo samo pokušava analizirati i u krajnjoj liniji naučiti klijenta jezik njegove psihe. Kada klijent to nauči, tada i sam može razumjeti ono što zdrav i vitalan centar njegove psihe, kojega zovemo Self, od njega traži.

Kada počnemo da razumijemo koju promjenu u svojim životima trebamo ostvariti, tada to trebamo i pokušati.  Ponekad to i nije baš ono što želimo, budući da još uvijek imamo ona stara uvjerenja i stavove koji su i doveli do toga da tražimo pomoć psihoanalitičara.

Uvjerenja su izraz svjesnog stava i određene životne prilagodbe na dosadašnja životna iskustva. Možemo reći kako uvjerenja predstavljaju zbirku stavova koji su se do sada pokazali relativno uspješni i kao takvi imaju veliku važnost za svakodnevni život osobe. Naši stavovi i uvjerenja posjeduju određenu inertnost, tj. kada ih imamo, ne želimo ih tek tako mijenjati. Možemo pretpostaviti da je uzrok tome rad, trud i patnja koju njihova promjena zahtjeva. S druge strane svi mi imamo različita životna iskustva, a samim time i različite stavove koji s jedne strane mogu biti u skladu s našom prirodom ili u suprotnosti s njom. Kada naši stavovi i uvjerenja nisu u skladu s našom prirodom (tj. s tendencijama Self-a) tada dolazi do problema koji ponekad mogu dovesti i do pojave psiholoških simptoma. Self kontinuirano pokušava promijeniti naše stavove i uvjerenja i dovesti do bolje prilagodbe na unutarnje i vanjske okolnosti, a naša stara uvjerenja i stavovi često stoje na putu te promjene. U tom kontekstu i stavovi psihoterapeuta / psihoanalitičara mogu stajati na putu psihološkom razvoju i sazrijevanju klijenta.

Psihoterapija i uvjerenja sudionika

Upravo zbog toga, potrebno je da psihoterapeut (psihoanalitičar) konstantno preispituje svoja uvjerenja, koliko god ona bila korisna u njegovom svakodnevnom životu. Možda je jedno od uvjerenja koje bi trebalo biti relativno stabilno u radu psihoterapeuta (psihoanalitičara), uvjerenje kako bi se život klijenta trebao voditi prema tendencijama Self-a koje se mogu otkriti kroz rad na njegovim snovima, slikama i sl. Ako se tendencije Self-a razlikuju od osobnih uvjerenje psihoterapeuta (psihoanalitičara), tada njegovo uvjerenje stoji na putu psihološkog razvoja klijenta. Psihoterapeut (psihoanalitičar) se, u tom kontekstu, mora pokoriti uvjerenju koje se razvija u klijentu jer samo mu to novo uvjerenje može pomoći da ozdravi.

Npr. uvjerenje psihoterapeuta (psihoanalitičara) može biti da se osoba ne treba ljutiti, ali ako je tendencija Self-a da osoba s kojom radi mora aktivirati svoju agresiju i ljutnju u svrhu osobne emancipacije, tada bi se uvjerenje psihoterapeuta (psihoanalitičara) trebalo prilagoditi razvojnim tendencijama klijenta. Ali, potrebno je napomenuti kako tendencije Self-a često nisu u skladu s onime što klijent želi. Posao psihoterapeuta (psihoanalitičara) u tom slučaju je pokušati pomoći klijentu da pomiri svoja uvjerenja s tendencijama koje dolaze od Self-a. Na primjeru pasivne i neagresivne osobe, zadatak psihoterapeuta (psihoanalitičara) je da joj ukaže i na pozitivne aspekte ljutnje kao motiva za emancipaciju.

Možemo reći kako je posao psihoterapeuta (psihoanalitičara) da tijekom rada  pomogne klijentu u razvoju uvjerenja koja su u skladu sa njegovom prirodom. U tom kontekstu sposobnost da psihoterapeut (psihoanalitičar) bude dovoljno fleksibilan i prilagodi svoja uvjerenja kada je to nužno je izuzetno važna za uspješnost psihoterapije.