Tekst je nastao na temelju otvorenog razgovora i pitanja postavljenih tijekom 1. Hrvatskih dana logoterapije 2025. godine. Zbog same prirode razgovora, pojedine teme mjestimice prelaze jedna u drugu i ne slijede strogo linearnu strukturu. Podnaslovi su naknadno dodani kako bi okvirno označili glavne tematske cjeline koje su se tijekom razgovora otvarale.

Razvoj analitičke psihologije i simbolički život psihe

Kada sam završio studij u Zürichu 2014. godine, u Hrvatskoj je vrlo malo ljudi radilo unutar jungijanske analitičke psihologije. Nakon što sam počeo raditi, započeo sam s održavanjem uvodne edukacije iz osnova analitičke psihologije koju je tijekom godina završilo između 100 i 150 osoba. Neke od njih odlučile su se priključiti grupi koja se nalazi jednom mjesečno i unutar koje radimo seminare na različite teme. Dio te grupe izrazio je želju za dubljim studiranjem analitičke psihologije s ciljem da jednog dana postanu analitičari.

Posljednjih godina traje proces s ciljem da im se to omogući. U isto vrijeme u Sloveniji je djelovao SZAP unutar kojega je postojao program za edukaciju psihoanalitičara pod pokroviteljstvom IAAP-a, tzv. Router program. Prije nekoliko godina otvorila se mogućnost da i građani Hrvatske, u određenom broju, mogu započeti studij. Tako danas imamo nekoliko osoba koje studiraju u Sloveniji, Srbiji i Beču. Tako da će se kroz nekoliko godina i broj analitičara u Hrvatskoj povećati, a plan je da jednog dana imamo i institut koji će moći obrazovati buduće analitičare u Hrvatskoj. Moja ideja je da taj program bude temeljen na programu koji postoji u Zürichu i koji zapravo ima najdulju tradiciju.

Ono što sam primijetio jest da dio novih studenata ima tendenciju fokusirati se na nove ideje analitičke psihologije koje su više ili manje udaljene od izvornih ideja C. G. Junga. Što samo po sebi nije problem. Naprotiv, takav pristup je i potreban, ali tek kada se razumije klasičan pristup. Ono što se često događa jest da zbog nedovoljnog razumijevanja Junga novi studenti ili analitičari vide određene ideje kao nešto novo, iako su one već opisane u Jungovim djelima.

Osim toga, dio jungijanske zajednice postupno se udaljava od amplifikacije i važnosti poznavanja etnologije, običaja, religije, mitologije, alkemije, bajki, povijesti, umjetnosti i simbolizma općenito. To je onaj dio koji je zapravo neovisan od teorije i prolaznosti individualnih stajališta i omogućuje nam da vidimo koje se bazično djelovanje psihe krije iza specifičnih simptoma ili problema.

Smisao, Self i psihoterapijski proces

Smisao bi bio stanje uma koje se pojavljuje kao posljedica drugog procesa. Taj proces bio bi povezivanje svijesti s beskonačnim. Pod beskonačnim podrazumijevam nešto što je od nas veće, sveobuhvatnije i trajnije. Religije svijeta psihički aspekt beskonačnog projicirale su u božanstva. Biti povezan s nečim takvim čini ogromnu razliku u kvaliteti života.

Zamislite osobu koja ima socijalnu anksioznost i treba se izložiti skupini ljudi. Ogromna je razlika ako je osoba fokusirana na svoj strah i moguće negativne posljedice takvog izlaganja — realne ili zamišljene — ili ako je fokusirana na smisao i svrhu takvog izlaganja. U religioznim terminima, ako osoba osjeća da je njezino postupanje u skladu sa željom božanstva, tada je spremna zanemariti osobne nesigurnosti i strahove kako bi postupila u skladu s takvom željom.

U psihološkim, i samo psihološkim terminima, ono što je aktivirano u našem kontaktu i interakciji s beskonačnim jest arhetip Selfa, koji je, kao što sam spomenuo, uvijek bio projiciran u božanstva, apsolutne vrijednosti ili u alkemijske simbole poput kamena, Mercuriusa ili vode koja liječi. Proučavajući takve simbole možemo otkriti nešto o Selfu. Analitička psihologija na smisao gleda kao na nešto što proizlazi iz smislenog kontakta svijesti i arhetipa koji nazivamo Self.

Ponekad je ono što želimo postići u psihoterapiji jednostavna remisija simptoma. No često se dogodi da direktan rad na simptomima ne dovodi do njihove remisije. U tom slučaju kažem klijentu da ne znam kako mu pomoći, no da on u sebi možda ima medij kroz koji zajedno možemo otkriti što bi mu moglo pomoći i, ako želi, pokušati to saznati.

Taj proces podrazumijeva da promatramo produkte nesvjesnog i u njima pokušamo pronaći naznake kako ponovno ostvariti smisleni kontakt sa Selfom. Kada se taj kontakt ponovno uspostavi, simptomi se ponekad povuku sami od sebe. Jednostavno rečeno, ali dosta teško za ostvariti u praksi, jer je put prema smislenom kontaktu sa Selfom često popločen neurozom, otporima i strahovima koji su i doveli do stanja zbog kojeg je osoba potražila pomoć.

Psihoterapijski pravci i psiha

Sve psihoterapijske pravce razvile su osobe koje su promatrale isti objekt — psihu — i došle do određenih zaključaka. Ti zaključci su više ili manje subjektivni i djelomično određeni objektivnim datostima, a djelomično psihologijom samog promatrača.

Kada promatrate odnos neuroznanosti i psihoterapijskih pravaca, otkrijete da neuroznanost u većoj ili manjoj mjeri podupire teoriju pojedinog psihoterapijskog pravca. Koji je onda pravac ispravan? Možda možemo reći kako svaki psihoterapijski pravac opisuje psihu u trenucima patnje i pokušava pokazati put kako tu patnju prevladati, ali uvijek sa određenog stajališta koje je, nadamo se, dovoljno kompatibilno s razumijevanjem osobe s kojom radimo. Tako da vjerujem kako niti jedan psihoterapijski pravac nije potpuno ispravan, ali je često dovoljno dobar da pomogne. A možda je to i jedino što je potrebno.

Tako da ako koristite jedan psihoterapijski pravac u svojoj praksi, gotovo je nemoguće, svjesno ili nesvjesno, ne koristiti i neki drugi. Nisam stručnjak za druge pravce, no klijenti koji su upoznati s njima ponekad mi kažu kako ih neka intervencija koju radimo u duhu analitičke psihologije podsjeća na nešto što su iskusili ili o čemu su čitali unutar nekog drugog pristupa. Tako nekako možda možemo promatrati praktično preklapanje različitih psihoterapijskih pravaca.

Što se egzistencijalističkih psihoterapija i mog odnosa prema njima tiče, tu ne mogu puno reći jer nisam dovoljno upoznat s njima. No ono što mogu reći jest da ih, ako pomažu ljudima, podržavam.

Ostale tekstove i eseje iz područja analitičke psihologije i simbolizma možete pronaći na stranici Analitička psihologija.

Tekst je izvorno objavljen u časopisu Filozofska istraživanja (Vol. 39, No. 1, 2019.), a ovdje je objavljen u prilagođenom internetskom izdanju.

Emocije, instinkti i kompleksi

Kako bismo razumjeli što su kompleksi i prepoznali ih u svakodnevnom životu, možda je najvažniji pojam koji ih povezuje sa svakodnevnim iskustvom pojam emocija. Emocija je poput tekućine u koju uronimo s vremena na vrijeme i koja nas tjera da ju pratimo u smjeru u kojem se kreće. Kada osjetimo ljutnju, u nama se javlja snažan nagon da ju prihvatimo i da se ona na neki način manifestira u našem životu. Ukoliko to sustavno odbijamo, dolazimo u opasnost da razvijemo simptom. Ali ukoliko im se prepustimo u potpunosti, tada gubimo kontrolu, što ne mora uvijek biti nešto loše.

Dakle, svaka emocija ima svoju dinamiku; zaljubljenost, tuga, osjećaj manje vrijednosti i sl. Ono što im je zajedničko je odnos naše svijesti prema njima. Možemo ih objeručke prihvatiti i prepustiti se njihovom djelovanju ili ih možemo potpuno ignorirati, kao da ne postoje. Obje krajnosti imaju svoje pozitivne i negativne strane. Ali postoji i treći put, a to je da emocije koristimo kao izvor informacija o nama samima i svijetu u kojem se nalazimo. Tada, ukoliko smo ljuti, možemo se pitati koja je svrha te ljutnje. Npr. kada otkrijemo kako smo ljuti zbog toga što je kolega s posla prekoračio naše osobne granice, možemo se izboriti za sebe na asertivan način, čime je svrha emocije ostvarena.

Odnos prema emocijama koji podrazumijeva da ih prihvatimo u pravoj mjeri i dopustimo da određuju naš život, na način koji je društveno prihvatljiv, podrazumijeva rad na kompleksima. Kompleksi su određeni našim emocijama i sastoje se od obrazaca ponašanja, razmišljanja, osjećanja i drugog psihičkog sadržaja koje povezuje ista emocija. Npr. osjećaj manje vrijednosti je emocija koja se kod nekih osoba manifestira kao tendencija da sebe vide manje vrijednima i sposobnima nego što doista jesu. Takav način funkcioniranja nije određen njihovom slobodnom voljom, već kompleksom. Dakle, kompleks određuje njihovo ponašanje i ograničava njihovu slobodnu volju. Osoba zbog tog kompleksa ne ostvaruje svoj životni potencijal i ograničava svoju slobodu zbog osjećaja da nije dovoljno vrijedna.

Osim kompleksa manje vrijednosti, osnovni kompleksi su kompleks oca, majke, novca, seksualnosti i smrti. Te komplekse imamo svi. Otac i majka se mogu manifestirati kao određena uvjerenja koja nemaju potporu naše osobnosti, već su direktan produkt utjecaja naših roditelja. Ambicija, na primjer, može biti pojačana kompleksom oca ili potisnuta zbog istog kompleksa. Kompleks novca povezan je s kompleksom moći ili željom za moći koja karakterizira psihologiju Alfreda Adlera. Taj kompleks djeluje na našu svijest i teži ostvarivanju naše nadmoći u odnosu na druge kroz sva dostupna sredstva. Kompleks seksualnosti, koji je temelj psihologije Sigmunda Freuda, manifestira se kao nesvjesna atrakcija prema nekome ili nečemu i djeluje na nevidljiv način na naše svjesno funkcioniranje. I naravno, kompleks smrti. Kad god se naš život dotakne teme smrti, kao da upadamo u određeni obrazac ili emociju koja određuje naše misli i djelovanje, pa čak i tijek našeg života. Je li svjesno ili nesvjesno, pretpostavljamo li kako je ovaj život sve što postoji ili postoji život i poslije smrti, može u temelju izmijeniti naše postupke i ciljeve te odrediti što ćemo potisnuti, a što prihvatiti, na pozitivan ili negativan način.

Osim tih osnovnih kompleksa postoje i drugi. Teme kreativnosti, religije, posla, krivnje, grižnje savjesti i dr. mogu biti centar određenog kompleksa. Ono što je za sve njih karakteristično jest da na nesvjestan način djeluju na našu svijest i, ukoliko je naša svijest u konfliktu s njima, tj. teži suprotnome cilju, dovode do simptoma.

Asocijativni eksperiment

Jesu li kompleksi i nesvjesno znanstveni koncepti pitanje je koje mi često postavljaju. Ukratko ću pokušati argumentirati kako je odgovor na to pitanje potvrdan. Znanost podrazumijeva kako se određena ideja koja opisuje neku prirodnu pojavu može podvrgnuti eksperimentu koji svojim rezultatima podržava ili opovrgava tu ideju.

Pretpostavimo da postoji nesvjesno, sa svim kompleksima, koje na neki način djeluje na našu svijest i dovodi do određenih negativnih ili pozitivnih rezultata. Ako imamo listu od 100 riječi koja više-manje pokriva veliki dio interesa i iskustva ljudi i ako ih jednu za drugom govorimo određenoj osobi, s uputama kako je potrebno u što kraćem vremenu odgovoriti na specifičnu riječ drugom riječi koja joj prva padne na pamet kao asocijacija na izgovorenu riječ. Npr. ja kažem riječ „jezero“, a subjekt odgovara riječju „brod“. Vrlo jednostavno. Ali kada isti postupak ponovimo za svih 100 riječi i uzmemo u obzir vrijeme reakcije, tj. vrijeme potrebno da subjekt odgovori na podražajnu riječ, tada otkrivamo kako postoje riječi za koje je potrebno iznimno dugo vrijeme reakcije. Npr. ja kažem riječ „jezero“ i subjekt odgovori za pola sekunde „brod“. Ali kada kažem riječ „otac“, subjektu treba četiri sekunde da odgovori.

Nadalje, kada se nakon provedenog eksperimenta subjekt pokuša prisjetiti kako je odgovorio na koju podražajnu riječ, nekih se odgovora ne uspijeva prisjetiti. Osim toga, možemo promatrati tzv. stereotipe, tj. riječi koje subjekt „vuče iz rukava“ kada ne može asocirati na podražajnu riječ. Postoji puno kompleks indikatora koji nam govore kako je podražajna riječ dotaknula određenu „bolnu“ točku subjekta. I kada razgovaramo o tim bolnim točkama, otkrijemo određene nakupine asocijacija koje odgovaraju tzv. kompleksima. U praksi to znači da kada se subjekt nađe u situaciji koja je na asocijativni način povezana s iskustvima vezanim uz tu bolnu točku, reagira na način predodređen traumom koja je tu bolnu točku i kreirala.

Negativan učinak kompleksa

Dakle vidite, kompleksi koje smo odredili znanstvenom metodom asocijativnog eksperimenta na nesvjestan način utječu na naš svakidašnji život. Oni utječu na način kako percipiramo stvari iz okoline i na neki način falsificiraju podatke i podražaje koje iz nje dobivamo.

Npr. ukoliko je osoba u osnovnoj školi bila zlostavljana od svojih kolega, ona je naučila kako ne može vjerovati grupi ljudi i u daljnjem životu postoji mogućnost da razvije socijalnu anksioznost. Ta anksioznost proizlazi iz nemogućnosti da razluči realnu životnu situaciju od traume kroz koju je prošla. Osoba, dakle, u svakoj društvenoj situaciji reagira kao da se trauma trenutačno događa i osjeća veliku anksioznost, iako to u danom trenutku možda nije potrebno. To znači da kompleks na nesvjestan način dovodi do toga da je njezina prilagodba neadekvatna.

Možda mogu opisati dinamiku drugim primjerom. Recimo da smo opljačkani na ulici. Zbog toga osjećamo veliki strah da ponovno izađemo na ulicu, iako je mogućnost da opet budemo opljačkani iznimno malena ili nikakva. Taj strah određuje naš život u tolikoj mjeri da razvijemo npr. agorafobiju. Ta agorafobija uzrokovana je kompleksom stvorenim traumom.

Ali kompleksi sami po sebi nisu patološki, već sastavni dio normalnog funkcioniranja psihe. Problematični postaju samo kada preuzimaju dominaciju i kada smo određeni njihovim obrascem u situacijama koje samo podsjećaju na originalno iskustvo. Strah sam po sebi nije loš; srna je živa zbog straha koji osjeća. Ali ukoliko taj strah osjećamo i u situacijama koje same po sebi nisu opasne, tada imamo problem.

Možemo reći kako kompleksi utječu na našu percepciju okoline i nas samih. Npr. ukoliko imamo kompleks manje vrijednosti koji je nastao zbog pretjeranih, prečestih i neprimjerenih kritika naših roditelja, tada u svakoj situaciji u kojoj trebamo procijeniti sebe i svoje mogućnosti tihi glas u našoj glavi govori kako smo manje vrijedni i sposobni nego što doista jesmo. I tu procjenu uzimamo kao realnost, čak i kada ona to nije. Možemo zamisliti do kakvih posljedica takav pogled na nas same može dovesti. Tada živimo na razini daleko ispod naših mogućnosti, ali i naša procjena reakcija drugih osoba uvjetovana je našim nesvjesnim uvjerenjem da smo manje vrijedni od drugih. Pozitivan komentar kolege s posla procjenjujemo kao kritiku i sl.

S druge strane, kompleks koji je nastao pretjeranim kritiziranjem naših roditelja može se manifestirati i na način da pretjerano kritiziramo osobe kojima smo okruženi. Naime, ukoliko smo kritizirani kao dijete, na subjektivnom nivou kreirani kompleks djeluje kao unutarnji glas koji nas kritizira, ali u isto vrijeme u nama postoji tendencija koja osobe s kojima smo okruženi procjenjuje na pretjerano kritičan način. Dakle, prati isti obrazac kao poznata ideja da zlostavljana osoba ima tendenciju postati zlostavljač.

Rad na snovima

Iz navedenih primjera vidimo koliko kompleksi mogu utjecati na nas. I postavlja se pitanje na koji način ih, osim asocijativnog eksperimenta, možemo prepoznati kako bismo smanjili njihov negativan utjecaj. Vidite, kada asocijativnim eksperimentom odredimo komplekse određene osobe, tada možemo uvidjeti nešto nevjerojatno. Ti isti kompleksi koje smo odredili u eksperimentu pojavljuju se u personificiranom obliku u našim snovima. Tj. kada razgovaramo o motivima koji se pojavljuju u snovima subjekta, dotaknemo iste teme koje smo dotaknuli i kada smo analizirali asocijativni eksperiment. Za razliku od asocijativnog eksperimenta, gdje su kompleksi statični, u našim snovima oni su dinamični. Snovi nam mogu pokazati gdje naši kompleksi djeluju, kakav je njihov efekt na naše psihičko zdravlje i društveni život te kako se postaviti da taj negativni efekt neutraliziramo.

Mladi student, u analizi, nakon puno rada na svom kompleksu manje vrijednosti, imao je ispit iz kojega nije dobio odličnu ocjenu. Ocjena nije bila loša, ali kritički osvrt profesora doživio je kao katastrofu. Bio je na rubu da odustane od studija i tada je sanjao san: „Prilazi mi mali, beznačajni patuljak i govori mi kako sam bezvrijedan.“ Što taj san govori? Patuljak predstavlja kompleks manje vrijednosti, ne zato što je malen, već zato što govori omalovažavajuće rečenice osobi koja ga je sanjala. Ali taj patuljak nije snažan i velik i možemo zaključiti kako njegov utjecaj nije velik. Tada je studentu sinulo kako je njegov kompleks manje vrijednosti postao beznačajan i kako ima snage ignorirati omalovažavajuće i obeshrabrujuće misli koje mu dolaze zbog lošije ocjene na ispitu. Zapravo se nakon tog sna osjećao puno bolje i nije napustio studij.

Kompleksi kao razvojni temelj psihe

S druge strane, kompleksi nisu samo nešto negativno. Kada promatramo razvoj djeteta, ne možemo reći da je definirano samo odgojem. Kada bi tako bilo, dovoljno bi bilo da odgajamo psića na ljudski način i dobijemo psića s ljudskom psihologijom. Za razvoj čovjeka, osim kvalitetnog odgoja, potrebna je i određena predispozicija, ljudska predispozicija. Ta predispozicija aktivira se prilikom svakog velikog skoka u razvoju pojedinca; rađanja ega, puberteta, udaje ili ženidbe, prvog posla ili promjene posla, postajanja ocem ili majkom, velike bolesti, umirovljenja ili smrti. Tada možemo primijetiti kako se u našem nesvjesnom stvara nešto što teži da se razvijemo na način koji nam omogućuje da se nosimo s novim situacijama u kojima se nalazimo. Stvara se nešto što odgovara ljudskoj predispoziciji da reagira na ljudski način i teži da se razvijemo u smjeru koji odgovara našoj osobnosti. Psihološki gledano, ta predispozicija odgovara kolektivnom nesvjesnom i arhetipovima.

Naš stav prema toj razvojnoj tendenciji određuje kako ćemo se nositi s odrastanjem, pubertetom, krizom srednjih godina, bolešću i sl. Taj stav često nije nešto do čega se dolazi lako i često je potreban veliki rad kako bismo razvili odgovarajući stav koji nam omogućuje asimilaciju takvih tendencija. U etnologiji možemo prepoznati određene obrede inicijacije koji imaju svrhu omogućiti njihovu lakšu asimilaciju. Učenje, predaje, priče, škola, razgovori s roditeljima i trenerom, s prijateljima, razgovori s psihoanalitičarom ili psihoterapeutom, filmovi i knjige imaju sličnu svrhu u modernom životu. Ukoliko ta asimilacija uspije, osoba se razvije i postane zrelija. Ukoliko ne uspije, tada razvije neurozu. Psihološki gledano, ukoliko uspijemo u takvom razvojnom skoku, tada smo kompleks koji je nastao asimilirali; ukoliko ne uspijemo, tada je kompleks ostao nesvjestan zajedno s cijelom negativnom dinamikom o kojoj smo do sada razgovarali.

Što određuje jesmo li u mogućnosti razviti se ili dobiti kompleks? Ukoliko je unutarnja predispozicija koja teži da se razvijemo u određenom smjeru u skladu s našim dosadašnjim pogledima na svijet i utjecajem okoline, tada se kreirani kompleks najčešće asimilira u svijest i ne postoje neki preveliki negativni učinci. Tada asimilacija kompleksa nije problem i odrastanje, posao, odnos s partnerom, okolinom ili samim sobom događa se bez većih problema.

Ali ukoliko je unutarnja predispozicija u konfliktu s roditeljima, okolinom ili našim pogledom na svijet, tada imamo problem. Npr. roditelji mogu podržavati pasivnost djeteta na način da ograničavaju njegovu slobodu i pokušaje osamostaljivanja. Ako se u takvom djetetu javi potreba za osamostaljivanjem, tada će ta potreba biti potisnuta, ostati u nesvjesnom i stvoriti kompleks. Osoba će i u mladenaštvu kontinuirano zapostavljati svoju potrebu za razvojem zbog neopravdanih strahova da neće uspjeti ili da nije potrebno uspjeti, što može dovesti do simptoma poput napada panike, anksioznosti, depresije i sl.

Za kraj možemo reći kako su kompleksi sastavni dio psihe, a na njihovo pozitivno ili negativno djelovanje utječu naši osobni svjesni stavovi i okolina. U praktičnom psihoterapeutskom radu, rad na neurozama podrazumijeva rad na stavovima svijesti koji ograničavaju normalan psihološki razvoj. Kada se stav svijesti promijeni na način da može prihvatiti razvojne tendencije iz nesvjesnog i kada ih prihvati, tada simptom uzrokovan kompleksom prestaje, a kompleks postaje pozitivan faktor čija je svrha razvoj osobnosti ili individuacija. Zapravo se cijela ideja psihoterapije i psihoanalize temelji na promjeni svjesnih stavova na način koji omogućuje asimilaciju kompleksa i proširenje svijesti.

Ostale tekstove i eseje iz područja analitičke psihologije i simbolizma možete pronaći na stranici Analitička psihologija.

Literatura

C. G. Jung — Psychiatric Studies
C. G. Jung — Experimental Researches
C. G. Jung — Psychogenesis of Mental Disease
C. G. Jung — Freud & Psychoanalysis
C. G. Jung — Symbols of Transformation
C. G. Jung — Two Essays in Analytical Psychology
C. G. Jung — Structure & Dynamics of the Psyche
C. G. Jung — Archetypes and the Collective Unconscious
C. G. Jung — Practice of Psychotherapy
C. G. Jung — Development of Personality
C. G. Jung — Analytical Psychology: Notes of the Seminars Given in 1925
C. G. Jung — Dream Analysis: Notes of the Seminars Given in 1928–30
M. L. von Franz — Archetypal Dimensions of the Psyche
M. L. von Franz — Dreams
M. L. von Franz — Individuation in Fairy Tales
M. L. von Franz — On Dreams & Death: A Jungian Interpretation
E. F. Edinger — Ego and Archetype

Ovaj tekst nastao je tijekom završnih godina studija analitičke psihologije i predstavlja pokušaj povezivanja nekoliko temeljnih pojmova analitičke psihologije: psihološkog stava, apercepcije, arhetipova i psihološke transformacije. Zadržan je uglavnom u izvornom obliku, uz manje jezične i stilske korekcije.

Psihološki stav

Psihološki stav je spremnost psihe da djeluje ili reagira na određeni način. To znači da određeni podražaj kod jedne osobe ima dalekosežne posljedice, dok kod druge ima male ili nikakve. Imati stav znači da smo spremni reagirati na određeni način čak i kada je taj stav nesvjestan.

Psihološki stav predstavlja očekivanja, a očekivanje uvijek djeluje selektivno i s određenim osjećajem smjera. Očekivanja su određena snažnim emocionalnim sadržajem koji promovira percepciju i apercepciju svega što je slično njemu samome i blokira ono što je različito. To je osnovni uzrok jednostranosti svjesne orijentacije. Takav način funkcioniranja doveo bi do potpunog gubitka ravnoteže kada ne bi postojala kompenzacija, tj. funkcija psihe koja teži uspostavljanju psihičke ravnoteže.

Primjer 1.
Osoba koja je svjesna koliko je život težak imat će stav koji kontinuirano pretražuje nešto neugodno. Takva neravnoteža kontinuirano je kompenzirana nesvjesnim očekivanjem zadovoljstva.

Primjer 2.
Osoba koja je potlačena ima svjesni stav koji kontinuirano očekuje ugnjetavanje. Ona odabire taj aspekt iz općeg iskustva života i „njuši” ga svugdje. Njezin nesvjesni stav teži moći i superiornosti.

Dvojnost psihološkog stava, tj. situacija u kojoj psihološki stav nije jedinstven nego imamo ambivalentno mišljenje ili stav o nečemu, normalan je fenomen i ima nepovoljan utjecaj samo kada je jednostranost prevelika.

Psihološki stav rezultat je svih faktora koji imaju važan utjecaj na psihu, kao što su urođena predispozicija, utjecaj okoline, edukacija, životna iskustva, uvjerenja, kolektivna stajališta i dr. Cijela psihologija osobe orijentirana je u skladu s njezinim psihološkim stavom.

Psihološki stav odgovoran je za individualne razlike među ljudima. Koliko velike te razlike mogu biti možda se najbolje vidi u osobnim preferencama i u onome što volimo ili ne volimo. Ovisno o psihološkom stavu, svaki instinkt i svaka psihološka funkcija mogu biti subordinirani drugoj. Ego ili moć mogu učiniti seksualnost svojom slugom ili seksualnost može postati gospodar ega. Mišljenje može biti iznad osjećaja ili osjećaji mogu zavladati mišljenjem — sve ovisno o psihološkom stavu.

Psihološki stav fenomen je koji je vrlo teško istraživati jer je određen velikim brojem varijabli od kojih su mnoge nesvjesne. Ipak, u praksi je moguće raspoznati određene psihološke stavove.

Četiri temperamenta — sangvinik, kolerik, melankolik i flegmatik — opisuju moguće psihološke stavove. Jedan od pokušaja njihova razumijevanja je i Jungova tipologija i njegovi psihološki tipovi. Tako postoje misaoni, osjećajni, osjetilni i intuitivni psihološki stavovi.

Osim individualnih psiholoških stavova, postoje i socijalni stavovi, tj. oni koji su pod utjecajem kolektivnih ideja. To su najčešće ideje koje završavaju na -izam: feminizam, liberalizam, komunizam i sl. I oni su važni i u nekim slučajevima mogu imati veći utjecaj na osobu od individualnih psiholoških stavova.

Psihološki stav određuje, primjerice, naše mišljenje o pobačaju, odnosu crkve i države ili Vladi; određuje kako vidimo sebe i druge, određuje ono čemu težimo i način na koji vrednujemo ono što imamo; određuje naše odnose, odluke i identitet.

Zapravo, psihoterapija i cijela ideja pomoći koju psihoterapeut pruža temelje se na promjeni psihološkog stava osobe koja se nalazi u psihoterapiji — kroz kreativni proces — iz neprilagođenog u prilagođeni.

Apercepcija

Apercepcija je psihički proces kojim se novi sadržaj povezuje sa sličnim već postojećim sadržajem na način da postaje razumljiv. Taj proces ponekad je kratkotrajan, a nekada zahtijeva mukotrpan rad kako bi bio dovršen. U svakom slučaju iznimno je važan za nastajanje psihološkog stava.

Primjer 3.
Učenje je primjer apercepcije. Kada učimo matematiku ne počinjemo s diferencijalnim računom. Počinjemo sa zbrajanjem, prirodnim brojevima i sl. Polako, kako učimo, naše znanje se proširuje i u jednom trenutku imamo dovoljno usvojenog znanja da pomoću njega možemo apercipirati diferencijalni račun.

Primjer 4.
Čitanje ovog teksta zahtijeva da se u vašoj psihi odvija proces apercepcije. Govoreći o stvarima koje su vam već razumljive pokušavam objasniti stvari koje još ne poznajete.

Primjer 5.
Interpretacija snova ili slika proces je apercepcije. U snu ili slici prikazan je određeni psihički sadržaj koji je nesvjestan i nerazumljiv, primjerice novi psihološki stav. Taj sadržaj pokušava se razumjeti u kontekstu svjesnih događaja koji su prethodili snu, asocijacija osobe koja je sanjala san, arhetipskih paralela i drugih već postojećih i razumljivih sadržaja.

Psihološki stav i njegova promjena

Analitička psihologija pretpostavlja da u nama postoje samoregulirajući mehanizmi — biološki, fiziološki i psihološki. Primjerice, imunološki sustav reagira na patološke organizme koji uđu u tijelo, znojimo se kada nam je vruće ili se zjenice smanjuju kada je svjetlo prejako. Na sličan način djeluju i psihološki samoregulirajući mehanizmi.

Samoregulirajući psihološki mehanizam djeluje na našu svijest kada ona ne zadovoljava potrebe adaptacije na vanjske ili unutarnje događaje i omogućuje nam kontinuiranu prilagodbu životnim promjenama. U nesvjesnom se tada stvara stav drugačiji od našeg svjesnog psihološkog stava koji kompenzira jednostranost svijesti.

Ponekad svijest ne može prihvatiti kompenzacije potrebne za promjenu svjesnog stava. To se događa jer u svijesti ne postoji psihički sadržaj koji bi omogućio apercepciju novog stava. Zbog toga dolazi do potiskivanja sadržaja potrebnih za novu adaptaciju.

Apercepcija je proces koji nam omogućuje usvajanje novog psihološkog stava. Psihoterapija bi bila nemoguća kada ne bi postojao proces apercepcije koji dovodi do potrebne promjene.

Ako se apercepcija ne dogodi, samoregulirajući psihološki mehanizam usmjerava sve više energije nesvjesnom stavu potrebnom za novu adaptaciju i nakon nekog vremena svijest ostaje bez energije potrebne za svakodnevni život.

U tom smislu, kod depresije energija koja je do tada bila na raspolaganju svijesti postaje usmjerena prema nesvjesnom. Ta energija manifestira se u pojačanoj aktivnosti nesvjesnog — primjerice kroz simbole u snovima — ali i kroz moguće psihološke simptome poput depresije, anksioznosti i sl.

Psihoterapija omogućuje klijentu apercepciju novog psihološkog stava. Psihoterapeut i klijent ostvaruju je kroz razgovor o problemima, odnosima, emocijama, nadama, razočaranjima i važnim životnim pričama. Na taj način i klijent i psihoterapeut dobivaju uvid u trenutačni psihološki stav klijenta.

Snovi, fantazije i kreativne tvorevine — slike, skulpture, pjesme, priče, imaginacija i dr. — daju psihoterapeutu i klijentu uvid u nesvjesni aspekt situacije u kojoj se klijent nalazi i omogućuju lakše prihvaćanje novog psihološkog stava. U tom je kontekstu kreativnost usko povezana s procesom psihološkog rasta.

Razumijevanje snova, slika i drugih produkata nesvjesnog ima vrlo važnu ulogu u psihoterapiji. Jedna od tehnika jest usporedba obrazaca u snovima s arhetipskim slikama koje se pojavljuju u bajkama, mitologiji, religiji, alkemiji i etnologiji te njihovo razumijevanje u kontekstu života klijenta.

Bili mi toga svjesni ili ne, arhetipovi određuju smjer našeg psihološkog razvoja.

Promjena psihološkog stava i arhetipovi

Arhetipovi su temelj nesvjesne psihe i kao takvi ne mogu se definirati isključivo intelektualno. Kako bismo ipak stekli određenu ideju o njima, mogli bismo reći da je arhetip obrazac koji stoji u temelju našeg života — psihološkog, ali i biološkog.

Primjer 6.
Život životinja uvjetovan je instinktima: gradnjom gnijezda, plesom pčela, putovanjem jegulja i sl. Možemo se pitati određuje li nešto i naš psihološki život na sličan način. Taj formativni element u psihologiji nazivamo arhetipom.

Arhetip možemo percipirati kao nagon za akcijom ili kao arhetipsku sliku u snovima, slikama i drugim kreativnim tvorevinama. Instinkt je vanjski, a arhetipska slika unutarnji aspekt arhetipa.

Primjer 7.
Arhetipovi se aktiviraju u svakoj situaciji koja zahtijeva veliku promjenu svjesnog stava: tijekom odrastanja, početka veze, majčinstva, starenja, smrti ili u situacijama koje zahtijevaju „herojski” čin. Takve promjene često su praćene snovima u kojima se pojavljuju arhetipske slike čije razumijevanje i povezivanje s realnim životom omogućuje kreativnu adaptaciju.

Arhetip postaje zaista kreativan tek kada smo svjesni njegova djelovanja i kada svijest može imati određeni utjecaj na način na koji se arhetip izražava. Tada je moguće ostvariti i iskoristiti njegov kreativni potencijal.

Za nas je važan jedan drugi problem koji se pojavljuje kada je naš svjesni stav takav da se udaljujemo od arhetipske dinamike. Ta situacija nije zdrava i zahtijeva promjenu psihološkog stava.

Primjer 8.
Kada trebamo učiniti određeni „herojski” pothvat — završiti studij, pronaći novi posao, izaći iz nezdrave veze ili uvesti važnu promjenu u život — a to iz nekog razloga ne učinimo, tada se udaljujemo od arhetipske dinamike. U takvoj situaciji možemo osjećati da sve što radimo nema smisla. Mogu se pojaviti beznađe, anksioznost, depresija, krivnja ili sram.

Izučavanje arhetipova i simbola koji se pojavljuju u bajkama, mitovima, religiji i alkemiji može pomoći razumjeti snove, slike i fantazije koje se pojavljuju u takvim situacijama. Njihovo razumijevanje otvara mogućnost apercepcije novog psihološkog stava koji je u skladu s arhetipskom dinamikom.

Bajke

Bajke su najčišći izraz nesvjesnih kolektivnih psihičkih procesa. One prikazuju arhetipove u njihovom najjednostavnijem i najpreciznijem obliku.

Bajke često govore o kraljevima i njihovim kraljevstvima. Najčešće kraljevstvo na početku nije u dobrom stanju: kralj je bolestan, kraljica je neplodna ili neki drugi veliki problem opterećuje kraljevstvo. Psihološki gledano, takva situacija mogla bi odgovarati negativnom emocionalnom stanju uzrokovanom neprilagođenim psihološkim stavom.

Kako bi riješili problem, kraljevi sinovi kreću u avanturu, ali ne uspijevaju. Tek kada su sve mogućnosti iscrpljene pojavljuje se najmlađi sin, neuki sluga ili netko tko naizgled nema nikakve šanse da razriješi situaciju. On predstavlja novi psihološki stav u nastajanju. Na kraju upravo on uspijeva, oženi princezu i postane novi kralj.

U stvarnom životu često na isti način omalovažavamo ono što nam zapravo može pomoći da prevladamo negativno emocionalno stanje. Razlog je u tome što je ta mogućnost vrednovana psihološkim stavom koji je i odgovoran za cijelu situaciju.

Novi psihološki stav najčešće je nešto banalno, gotovo nesvjesno, nešto za što nikada ne bismo rekli da može postati novi temelj naše psihologije — baš kao i heroji u bajkama.

Primjer 9.
Osoba je u mladosti imala želju za umjetničkim izražavanjem. Život ju je odveo u drugom smjeru: udala se, zaposlila i sl. S vremenom su se počeli javljati anksiozni simptomi koji su je pratili godinama. Nikada joj nije palo na pamet vratiti se umjetnosti jer joj se to činilo kao ludost iz mladosti.

Nakon mnogo godina slučajno je ponovno otkrila da se još uvijek želi baviti umjetnošću i upisala je studij umjetnosti. Začudo, anksiozni simptomi postupno su nestali. Umjetnost u ovom slučaju predstavlja najmlađeg kraljevića ili neukog slugu koji može pomoći kraljevstvu.

Motive koji se pojavljuju u takvim bajkama često sanjaju ili slikaju ljudi koji se nalaze u situaciji da trebaju modificirati svoj svjesni psihološki stav. Razumijevanje tih motiva može dati ideju u kojem smjeru ta promjena treba ići.

Mitologija

Mitovi su slični bajkama, ali sadrže puno više svjesnog kolektivnog materijala i samim time bliži su svijesti. Arhetipovi u mitovima nisu toliko univerzalni kao u bajkama, ali ih je zato često lakše razumjeti.

U mitovima ponekad heroja proguta kit ili neka druga zvijer. Psihološki gledano, to bi moglo odgovarati situaciji u kojoj nas „proguta” negativno emocionalno stanje. Heroj uspijeva pobijediti kita iznutra, primjerice tako da mu stisne srce i kit ugine. Ovdje vidimo motiv da se negativno stanje može nadvladati jedino ako mu pristupimo iznutra i pokušamo otkriti njegov smisao.

Nakon toga heroj izlazi iz kita i sa sobom izvodi sve ljude koje je kit prije progutao. To mogu predstavljati svi oni potencijali koje smo zanemarili i koji su upravo zbog toga sudjelovali u nastanku negativnog emocionalnog stanja.

Primjer 10.
Osoba ima izražene anksiozne probleme u socijalnim kontaktima. Istovremeno je izrazito povodljiva i pod snažnim utjecajem ljudi iz svoje okoline. Smisao anksioznosti mogao bi biti pokušaj da je odvoji od negativnog utjecaja okoline jer jedino tako može otkriti tko je i što je, tj. pronaći vlastiti identitet.

Kao što je heroj pobijedio kita tek nakon što ga je kit progutao i nakon što je pronašao njegovo srce, tako će i ta osoba moći prevladati anksioznost tek kada otkrije njezin smisao.

Alkemija

Kada pokušavamo razumjeti nešto što još ne razumijemo, naša fantazija spontano ispunjava praznine. Ta fantazija slična je bajkama i mitovima i u njoj možemo prepoznati arhetipske obrasce. U takvoj situaciji nalazili su se alkemičari kada su pokušavali razumjeti prirodu materije.

Primjer 11.
Olovne pare su otrovne i ako ih udahnemo možemo očekivati ozbiljno trovanje. Isto se dogodilo alkemičaru koji je zagrijavao olovo i udahnuo njegove pare. Danima mu je bilo loše i imao je sreće ako je preživio. Budući da nije imao znanje moderne kemije ili medicine, njemu se nije činilo da ga je otrovalo olovo nego demon kojega je oslobodio.

Promatrajući složene kemijske procese koji su se odvijali u laboratoriju, takve fantazije mogle su se slobodno razvijati. Rezultat su brojna alkemijska djela koja nisu ništa drugo nego projekcije arhetipske psihe.

Jedan od simbola važnih za našu temu jest prima materia u stanju nigreda — crnila. Ta prima materia mora proći kroz različite transformacije i na kraju iz nje ostaje zlato, kamen mudraca ili eliksir života.

Prima materia u stanju nigreda može predstavljati negativno emocionalno stanje — ljutnju, anksioznost, depresiju, krivnju i sl. — iz kojega se može izvući određena vrijednost, tj. novi psihološki stav. Psihološki gledano, transformacija prima materije predstavlja transformaciju psihološkog stava, dok procesi kroz koje ona prolazi predstavljaju način na koji se ta transformacija ostvaruje.

Religija

Religiozne dogme, kao i mitovi, sadrže arhetipske slike. Za našu temu možda je jedna od zanimljivijih priča ona o muci, smrti i uskrsnuću Krista. Svaki od tih simbola na svoj način povezan je s negativnim emocionalnim stanjima i procesom psihološke transformacije.

Kristova muka može biti povezana s patnjom koju prihvaćanje novog psihološkog stava pretpostavlja. Takav proces nikada nije potpuno bezbolan. Dosadašnja uvjerenja koja su se godinama oblikovala i održavala postupno gube svoju važnost.

Samo raspeće podsjeća na stanje koje osjećamo kada više nismo sigurni koji je stav ispravan. Razapeti smo između dvije mogućnosti: nastaviti po starom ili se upustiti u nesigurnost novog.

Nakon Kristove smrti zavladali su tama i potresi. Takve slike mogu simbolizirati zbunjenost, izgubljenost i druga negativna emocionalna stanja koja prate raspad starog psihološkog stava.

Novi psihološki stav u neku je ruku uskrsnuće.

Zaključak

Simboli poput ovih koje smo spomenuli pojavljuju se u snovima i slikama ljudi koji se nalaze u situaciji da moraju razviti novi psihološki stav. Kako bi se taj proces mogao dogoditi, potreban je dugotrajan pripremni rad kojim postupno stječemo sposobnost da novi psihološki stav uopće možemo apercipirati.

Takvi procesi najčešće se događaju kada je naš osnovni psihološki stav krut i nefleksibilan. Negativna emocionalna stanja tada postaju nužna jer tek kada postanemo dovoljno očajni možemo postati dovoljno skromni da pomoć potražimo ondje gdje je prije nikada ne bismo tražili.

Tada ponekad otkrijemo da je moguće gledati na život i na drugačiji način. Taj drugačiji način predstavlja novi psihološki stav koji je bolje prilagođen životnim okolnostima u kojima se nalazimo.

Ostale tekstove i eseje iz područja analitičke psihologije i simbolizma možete pronaći na stranici Analitička psihologija.

Tekst “Psihološki tipovi” je drugi od deset tekstova obavezne literature za sudionike edukacije “Analitička psihologija – teorija i praksa”.

Tekstove mogu pročitati i oni koji ne planiraju započeti edukaciju i u njima saznati što je analitička psihologija, koja su područja njenog istraživanja i kako se primjenjuje u psihoterapiji.

Psihološki tipovi

Četiri funkcije

Jung razlikuje četiri osnovne ili orijentirajuće funkcije svijesti. Funkcije svijesti su najjednostavniji instrumenti kojima svijest funkcionira i koji se ne mogu analizirati ili reducirati na jednostavnije. Jung razlikuje:

Osjetilnost (S) nam govori da nešto jest koristeći naša čula (vid, sluh, okus, miris i opip).

Mišljenje (T) nam govori što je to.

Osjećanje (F) nam govori koliko je to vrijedno.

Intuicija (N) nam otkriva skrivene mogućnosti te odakle to dolazi i kamo ide.

Slika br. 1.

Slika br. 1. pokazuje odnos funkcija kod misaonog tipa. Mišljenje je na ovom primjeru primarna ili superiorna funkcija,  intuicija je sekundarna funkcija i osjećanje je inferiorna funkcija. Primarna i sekundarna funkcija u potpunosti određuju psihološku tipologiju i međusobno stvaraju kombinacija prikazane na slici br. 2.

Racionalne i iracionalne funkcije

Nadalje, funkcije možemo podijeliti na dva para: racionalne (mišljenje i osjećanje) i iracionalne (osjetilnost i intuicija). Djelovanje racionalnih funkcija je diskriminativno tj. završava donošenjem suda. Iracionalne funkcije su neovisne o razumu, temelje se na iskustvu i često im treba puno manje vremena nego mišljenju ili osjećanju.

Primjer 1.

Da li popodne iskoristiti za druženje s djecom ili završiti određene zaostatke s posla. Odluka što učiniti je donošenje suda i za nju treba vremena. Primijetiti boju zida u sobi ili imati intuiciju o opasnosti koja slijedi je percepcija tj. djelovanje iracionalnih funkcija i događa se trenutno.

Primjer 2.

U Hrvatskoj postoji određena neodređenost između pojmova koji označavaju funkciju osjetilnosti /tj. osjećam toplinu) i osjećanje (osjećam kako te volim) ali i intuicije (osjećam kako će se nešto dogoditi). I drugi jezici imaju sličan problem, ali često je povezan sa nekim drugim funkcijama. Možemo reći kako kod određenih nacija prevladava određena tipologija i ona predstavlja sastavni dio kolektivne svijesti toga naroda. Npr. Švicarci su poznati po svojoj točnosti i osjećaju za detalje (vlakovi, satovi, precizna mehanika) to je obilježje osjetilne funkcije. Slavenski narodi pokazuju karakteristike diferencirane funkcije osjećanja, a Irci su poznati po tome da imaju nos za skrivene mogućnosti (intuicija).

Primarna i sekundarna funkcija

Superiorna (primarna) funkcija je ona koju osoba najčešće svjesno koristi. Razlog zašto superiornu funkciju koristimo najčešće je zbog toga jer postoji određena urođena predispozicija, tj nadarenost da njeno korištenje završi sa uspjehom. Cijeli sustav edukacije se temelji na podršci razvoja funkcije u kojoj smo najuspješniji. Ako promatramo zanimanja kojima se ljudi bave, vidimo kako je za određeno zanimanje potrebna diferencijacija određene funkcije. Teta u vrtiću (osjećanje), zidar i vozač formule (osjetilnost), političar ili burzovni mešetar (intuicija), matematičar ili filozof (mišljenje) i sl. Budući da nam određena funkcija leži i njena upotreba rezultira uspjehom, superiorna funkcija je često funkcija s kojom zarađujemo za život.

Sekundarna funkcija je slijedeća funkcija prema diferencijaciji (svjesnosti) i ona često služi kao potpora primarnoj funkciji. Mišljenje služi kao potpora intuiciji ako ste teoretski fizičar. Mišljenje kao potpora osjetilnosti (i obrnuto) ako ste inženjer ili arhitekt. Intuicija kao potpora osjećajnosti ukoliko radite s ljudima i sl.

Slika br. 2.

Razvoj primarne funkcije je uvijek jednostran. Razlog za to je slijedeći. Kako bi razvili mišljenje, potrebno je da vršimo određenu represiju na osjećanje. Nadalje ne možemo imati intuiciju ako smo zarobljeni u razmišljanju o banalnom značenju stvari. Zbog toga jednostrani razvoj primarne funkcije dovodi do zaostataka u razvoju ostalih funkcija.

Jung, u svom članku o nadarenom djetetu, naglašava važnost razvoja nerazvijenih funkcija kod nadarenog djeteta. Razlog za to je što nadareno dijete ima izvanrednu diferencijaciju primarne funkcije (ili je izvanredno inteligentno ili ima jako razvijenu osjetilnost u kontekstu umjetničkog izražavanja i sl.) a kao posljedica takve diferencijacije je izvanredno nesvjesna, potisnuta i nediferencirana inferiorna funkcija. Tako da nadareno dijete od 10 godina ima razvijenu primarnu funkciju na razini 17 godišnjaka (npr. mišljenje) ali njegova inferiorna funkcija je još uvijek na razini trogodišnjeg djeteta (osjećanje).

U psihološkom razvoju, uvijek dođemo u poziciju da naša superiorna funkcija utječe na daljnji psihološki razvoj i tada se javlja potreba da „žrtvujemo“ taj viši stupanj razvoja kako bi razvili naše inferiornosti. Sve one aspekte tipologije koje nismo razvili, ostavili smo u nesvjesnom i oni djeluju prema potrebi, nažalost često u infantilnom obliku. Naše nesvjesno je obilježeno onim aspektima tipologije koje nismo razvili. Ako se često nalazimo u situacijama gdje moramo koristiti i funkcije koje nismo razvili, imamo problem. Zato je važno da se koliko toliko snalazimo sa svim funkcijama. Ako kažemo kako svaka funkcija odgovara određenom kolegiju na fakultetu, cilj nam je imati prolaznu ocjenu iz sva četiri.

Inferiorna funkcija

Svi mi smo kompletne osobe i imamo sve četiri funkcije samo je pitanje koje od njih možemo koristi kada poželimo, a koje nam se događaju. Funkcije koje nam se događaju ostaju u više-manje primitivnom stanju, polu-svjesne ili nesvjesne i predstavljaju određenu inferiornost karakterističnu za svaki tip. Inferiorna ili nesvjesna funkcija djeluje samostalno, bez utjecaja svijesti (kroz simptom, omaške, afekte i sl.). Ukoliko djeluje u suradnji sa svijesti i ima ikakav svjesni utjecaj, tada je za taj utjecaj je potrebno puno vremena i strpljenja od strane superiorne funkcije.

Primjer 3.

Kada intuitivni tip radi financijskim izvještajima, koje osjetilni tip završi za 10ak minuta, njemu je potrebno nekoliko sati. Prvo je potrebno da je potpuno sam, bez vanjske smetnje, svi papiri moraju biti na stolu, brojeve mora provjeravati 10 puta jer se vrlo lako dogodi pogreška i sl. i to traje jako dugo. Tijekom tog procesa, intuitivni tip osjeća velike otpore i sve bi dao da to ne mora raditi. Ali ako ustraje i to radi kontinuirano, inferiorna funkcija se polako razvija.

Zapravo, primarna funkcija uvijek pokazuje otpore prema integraciji nesvjesnih funkcija. Razlog za to je što nesvjesne funkcije ulaze u asocijativnu vezu sa svim nesvjesnim sadržajem karakterističnim za osobu u pitanju (osobno nesvjesno, traume, kompleksi), ali jednako tako i sa kolektivnim nesvjesnim (emocionalni, instinktivni i arhetipski sadržaj), tako da kada dotaknemo nesvjesne, ali posebno inferiornu funkciju, kao da smo dotakli dalekovod tj. postajemo osjetljivi, depresivni, agresivni i sl.

Ako promatramo neurozu kroz prizmu psiholoških funkcija, tada možemo reći kako je rad na razvoju nesvjesnih funkcija jednak psihoterapeutskom radu na neurozi.

Stav svijesti

Nadalje, osnovna funkcija (S, T, F ili N) može biti više u odnosu sa subjektom (ego) ili sa objektom (vanjski svijet). Ovisno da li je svjesni tok energije usmjeren prema objektu ili subjektu, govorimo o introvertiranom ili ekstrovertiranom stavu svijesti. Kod introvertiranog stava svijesti, referentni sustav prema kojemu se sve određuje je unutarnji svijet, dok je referentni sustav kod ekstrovertiranog stava svijesti, objekt i odnos subjekta sa vanjskim svijetom.

Možemo reći kako su introvertirani stav svijesti i ekstrovertirani stav svijesti oblik adaptacije koji ima svoju paralelu i u biologiji. Postoje životinje koje imaju slabe obrambene mehanizme ali zato imaju veliku mogućnost reprodukcije (žabe, komarci i sl). S druge strane postoje životinje koje imaju malu mogućnost reprodukcije ali zato velike obrambene mehanizme (slon, morski pas i sl.). Krajnja situacija je kako i jedna i druga vrsta (vrsta, ne jedinka!) imaju otprilike jednaku mogućnost preživljavanja. Interesantno je kako tu biološku paralelu možemo preslikati i na probleme Erosa i Moći o kojima smo govorili prošli puta.

Određivanje psihološkog tipa nije nimalo jednostavno. U prvom redu zbog toga jer kada osobu promatramo, nikada nismo sigurni da li on ili ona djeluju kroz svijest ili se trenutačno manifestira nesvjesno. Nadalje, tijekom života, događa se nešto što zovemo psihološkim razvojem osobe ili individuacija, tako da se i primarna funkcija ima sve manje utjecaja, ovisno o stupnju razvoja osobe u pitanju. Zbog toga testovi koji određuju psihološki tip nisu posve pouzdani jer ne uzimaju u obzir kolika je veza osobe u pitanju sa nesvjesnim i koliko nesvjesno utječe na odgovor. Nadalje takvi testovi ne uzimaju u obzir kako manifestacija psihološke tipologije mijenja, ovisno trajanju i napretku u procesu individuacije. Tako da je psihološku tipologiju moguće najtočnije odrediti ukoliko upoznamo osobu u pitanju ili za vrijeme analize.

Primjer 4.

Kolega sa fakulteta je bio uvjeren kako je osjećajni tip, iako je izvana bilo očito, s obzirom na izbor karijere i njen uspjeh, kako je misaoni/osjetilni tip. U procesu individuacije često otkrijemo kako naša osnovna funkcija gubi na značenju i otkrijemo vrijednost u jednoj od manje svjesnih funkcija. To ne mijenja naš tip koji uvijek ostaje kao i prije ali daje naglasak na razvoj ostalih psiholoških funkcija. Kod određivanja tipologije, nije važno što osjećamo da je najvažnije, već je važno ono što u svakodnevnom životu radimo. Slijedeće pitanje koje si možemo postaviti je gdje najviše patimo. To je najčešće područje koje je usko povezano sa našom inferiornom ili drugim nesvjesnim funkcijama.

Primjer 5.

Možemo se pitati kako psihološki tipovi utječu na odnos muškarca i žene. Ako govorimo o paru koji imaju istu psihološku tipologiju, tada možemo zaključiti kako će se oni vrlo dobro slagati, budući da dijele vrijednosti i sličan način funkcioniranja ali u isto vrijeme njihove inferiornosti će se međusobno pojačavati. Zamislimo dvije intuitivne osobe koje žive zajedno; nitko ne brine o urednosti stana jer je to i njemu i njoj potpuno nevažno. S druge strane ako imamo dvije osobe suprotne psihološke orijentacije, tada su njihovi pogledi na svijet potpuno drugačiji, što je jednome vrijedno, drugome nema vrijednosti i sl. Možemo pretpostaviti kako će veza biti puna nerazumijevanja drugog partnera. S druge strane inferiornost jednog partnera kompenzira svijest drugog i obrnuto, tako da zajedno pokrivaju skoro sve aspekte življenja i jedno drugoga mogu puno naučiti o njihovim inferiornim funkcijama.

Uloga nesvjesnog

Tipologiju ne smijemo zamišljati kao na izričitu identifikaciju sa jednom tipološkom funkcijom ili stavom svijesti. Kada govorimo o misaonom tipu, tada govorimo o njegovoj najviše diferenciranoj svjesnoj funkciji. Kao što smo rekli, to nikako ne znači da on nema ili da u njemu ne možemo prepoznati ostale funkcije ili drugi stav svijesti. Te funkcije i stavovi postoje, samo što se događaju instinktivno, automatski i na njih svijest misaonog tipa nema utjecaja.

Primjer 3.

Dva mladića, jedan introvert a jedan ekstrovert nalaze se ispred starog dvorca. Ekstrovert pun entuzijazma predloži kako bi trebali ući u dvorac, tko zna kakve sve dogodovštine ih čekaju i što bi sve mogli vidjeti. Introvert nije toliko siguran i pomalo ga je strah, jer to je stari dvorac, tko zna što bi opasno mogli unutra pronaći i što bi im se moglo dogoditi. Ipak, ekstrovert pobjedi i oboje se zapute u dvorac i pronađu staru prostoriju sa puno starih knjiga i spisa. Ubrzo, ekstrovertu postane dosadno i pomalo depresivno provesti previše vremena u istoj prostoriji. Odjednom utihne i postaje introvert a introvert postaje sav opčinjen starim knjigama i spisima preuzima karakteristike ekstroverta. Ovaj primjer pokazuje kako smo svi mi i introverti i ekstroverti, pitanje je samo koja je orijentacija svjesna a koja nesvjesna.

Ako nismo previše jednostrani u našoj primarnoj funkciji, tada nesvjesno djeluje kompenzirajuće i nadopunjuje naš svjesni stav (npr. misaoni tip i obiteljski odnosi) U neurozi, naš svjesni stav je jednostran i isključuje djelovanje svaki druge funkcije osim primarne. Tada naše nesvjesno kompenzira i može doći do bilo kojeg, u prošlom seminaru spomenutog, simptoma tj. javlja se reakcija samo-regulirajućeg psihološkog sistema. Taj sistem reagira tako da aktivira suprotnu funkciju u našem nesvjesnom koja djeluje kao ometajući faktor u našoj svijesti sve dok ne asimiliramo funkcije nad kojima smo do sada vršili represiju. Možemo reći kako u tom slučaju nastaje neuroza.

Nadalje, kada nismo svjesni svoje inferiorne funkcije, tada ju, kao i svaki drugi nesvjesni sadržaj, možemo pronaći u našoj okolini, kroz projekciju. Budući da je nesvjesna funkcija kontaminirana sa drugim aspektima nesvjesnog (npr. Sjenka) događa se različita dinamika u odnosu sa osobom na koju je inferiorna funkcija projicirana. Ta dinamika se često nalazi na kontinuumu od sudbonosne privlačnost do smrtnog neprijateljstva.

Ekstroverzija

Stav svijesti

Svjesna orijentacija nije uvijek određena samo vanjskim faktorima. Ako je vani hladno, jedna osoba oblači debeli kaput, dok druga, koja želi očvrsnuti smatra da je to nepotrebno. Jedna osoba se divi poznatom pjevaču jer je on predmet divljenja svih ostalih, dok drugi to ne želi, baš zato što mu se svi dive. Jedna osoba se orijentira prema činjenicama, dok druga postavlja određen stav između objektivnih činjenica i njega samoga. Kada je orijentacija prema objektu dominira na takav način da odluke i radnje nisu određene subjektivnim vrijednostima već objektivnim okolnostima, tada govorimo o ekstrovertiranom stavu. Ako takav stav dominira, tada govorimo o ekstrovertiranom tipu (da li je odvjetništvo pitanje pravde ili zakona?).

Stav nesvjesnog

Osnovni negativni rezultat pretjeranog ekstrovertiranog stava je represija osobnih vrijednosti, misli, osjećajima i intuicijama, ukoliko oni nisu u skladu sa mislima, vrijednostima, osjećajima i intuicijama društva i okoline u kojoj žive . Kompenzacija ima tendenciju da razvije introvertirani stav tj. koncentrira psihičku energiju na sve one faktore koje su zbog svjesnog stava potisnuti.

Primjer 6.

Ekstrovertirani poslovni čovjek je kontinuirano ignorirao subjektivnu težnju za slikanjem i svu energiju trošio na posao. Kao kompenzaciju, nesvjesno je sabotiralo njegov posao, kroz nesvjesne pokušaje da svoje novine učini više umjetničkima, što je dovelo do propasti posla. Da je uzeo u obzir subjektivni faktor i počeo slikati kao hobi, posao bi nastavio svojim tokom neometan od njegove nesvjesne introverzije.

Previše ekstrovertirani stav može dovesti do toga da je subjektivnost potpuno žrtvovana zbog objektivnih potreba, npr. kod proširenja posla ili preuzimanja novih projekata, budući se sve pozitivne mogućnosti trebaju iskoristiti bez obzira što ne ostaje vremena za osobne potrebe. I tu leži opasnost kod ekstroverta, objekt ga uvuče i u njemu se u potpunosti izgubi.

Neurotski simptomi

Najčešći oblik neuroze kod ekstroverta je povezana s pretjeranim vezanjem uz osobe u neposrednoj blizini i prilagodbom koja graniči sa imitacijom. On osjeća stalnu potrebu da se učini sebe interesantnim i da proizvede određenu impresiju što se može manifestirati kao pretjerivanje koje može graničiti sa lažima.  Nadalje, ekstrovert je često u opasnosti da postane previše povodljiv ili pod utjecajem druge osobe. Ali, nesvjesno u njemu se buni i  neadekvatan stav ekstroverta često bude kompenziran utjecajem nesvjesnog sa fizičkim simptomima, koji zahtijevaju da se ekstrovert razvije i svoju introvertiranu stranu.

Ekstrovertirani misaoni tip (ENTJ i ESTJ)

Neka od zanimanja u kojima takav tip može pronaći sebe su: političari, pravnici, praktični znanstvenici, akademici, poduzetnici i sl. Odlični su u stvaranju reda, na papiru, u svojim životima i poslovnim sastancima i mogu dovesti red i u emocionalnu situaciju.

Stav svijesti

Ovaj misaoni tip se orijentira prema vanjskom svijet: društvenim pravilima i normama. Takvo mišljenje je orijentirano objektivnim informacijama dobivenim osjetilima ili općeprihvaćenim idejama i cilj mu je da intelektom dođe do određenog zaključka. Kod takve osobe vodeći princip postaje intelektualna formula prema kojoj se ravna on i prema kojoj očekuje da se svi oko njega ravnaju.

Primjer 8.

Kada sam jednu osobu pitao što misli o mogućnosti da joj se svidi netko drugi osim njenog životnog partnera. Odgovor je bio kako nema šanse i takve ideje sreže u korijenu. Odanost je jedan od principa prema kojemu ta osoba živi i ona vrijedi uvijek i svugdje. Rečenice „čovjek treba“ i „čovjek mora“ su dio njegovog razmišljanja i govora. Ukoliko je takva formula dovoljno široka takav tip je jako koristan u društvenom životu (npr. formula kako svaka osoba mora imati kvalitetnu edukaciju), ali ako nije tada postaje tiranin, cjepidlaka koji želi ukalupiti sebe i druge.

Stav nesvjesnog i inferiorna funkcija (F)

U stvarnom svijetu, ne postoji dovoljno široka intelektualna formula koja može opisati sve različitosti života i aspekti osobnosti potisnuti zbog takvog intelektualnog stava dovode do reakcije nesvjesnoga i ako takva reakcija dosegne određenu razinu govorimo o neurozi. Inferiornost toga tipa se manifestira kroz činjenicu da kako taj tip pokušava održati važenje svjesne formule po kojoj živi, svjesni stav postaje sve manje osoban u tolikoj mjeri da osobni interesi pate.

Npr. osoba mora raditi čak i kada sve pokazuje da pati od kroničnog umora, jer to je formula prema kojoj živi. Na pitanje zašto se ne odmori, obično odgovara kako to ne dolazi u obzir budući da postane depresivna i sl. Kada je sam takva osoba će se pitati da li njegov posao ima smisla, da li je učinio svijet boljim mjestom i sl. Kada se pojave takvi osjećaji, on kao da pada u bezdan pa, naravno izbjegava godišnje, ali kada slomi nogu ili ima automobilsku nesreću, tada hoće ili neće, mora raditi na svojoj inferiornoj funkciji.

Neurotski simptom

Ukoliko inferiornu funkciju ne uzme u obzir, svi osobni interesi se izgube iz vidnog polja.: njezino zdravlje je zanemareno, njen društveni položaj pada i najvažniji interesi njegove obitelji kao novac, zdravlje i moralne vrijednosti su pogažene u svrhu ideala prema kojemu pokušava živjeti. U isto vrijeme snaga nesvjesne funkcije još više raste, a njegov stav postaje sve rigidniji i fanatičniji. Svjesno i nesvjesno postaju sve razdvojeniji i kao da imamo posla sa dvije različite osobe i ukoliko se nesvjesna funkcija ne uzme u obzir, osoba u pitanju postaje sumorna, potištena, cjepidlaka ili ciničan pustinjak.

Ekstrovertirani osjećajni tip (ENFJ i ESFJ)

Osjećajni tip se  orijentira objektivnim podacima koji su u skladu je sa objektivnim vrijednostima. Objektivno osjećanje se odvojilo koliko god je moguće od subjektivnog faktora i potpuno je određeno utjecajem objekta. Čak i kada se čini da nije pod utjecajem objekta, i tada je pod utjecajem tradicionalnih ili opće prihvaćenih vrijednosti.

Stav svijesti

Traži i pokušava održati harmoničan odnos sa okolinom. Nešto je lijepo ili dobro, ne zato što to on tako osjeća već zato jer to odgovara trenutnoj situaciji ili općeprihvaćenim vrijednostima. Slika je lijepa jer ima potpis poznatog slikara čija se djela smatraju lijepa ili ako bi ju nazvali užasnom, uvrijedili bi osjećaje vlasnika, ili zbog želje da se stvori ugodna atmosfera. Za ekstrovertirano osjećajni tip osobe, sve treba biti u redu i skladu.

Bez njih, društveni život bi bio nemoguć. Oni brzo sklapaju prijateljstva, procjenjuju što situacija zahtijeva, pokreću zabavu. Ako je taj tip žena, ona traži odgovarajućeg muškaraca, ne zato jer odgovara njenoj subjektivnoj prirodi već zato jer zadovoljava sva razumna očekivanja prema dobi, poziciji, primanjima, cijenjenoj obitelji. Takva ljubav nije nužno površna već često i iskrena i takvi brakovi nisu loši već često uspješniji nego prosjek. One su dobre partnerice i majke, ali samo dok djeca i suprug odgovaraju konvencijama.

Stav nesvjesnog i inferiorna funkcija (T)

Mišljenje postoji ali je podređeno osjećajima i svaka misao koja nije u skladu s njima je odbačena. U ekstremnim slučajevima ekstrovertirana manifestacija osjećanja blokira logičke zaključke koji nisu u skladu sa osjećajima i negativne i omalovažavajuće osjećaje prema osobama koje najviše vole  (npr. zlostavljane u braku).. Prisutnost takvih misli je jedna od indikacija da imamo posla sa ekstrovertiranim osjećajnim tipom

Neurotski simptom

Oni mogu ostvariti iskreni odnos sa okolinom, iako je subjektivni faktor potisnut ali samo ako je on u skladu sa društvenim vrijednostima. Opasnost se javlja ako pretjeraju u tome da su određeni tradicijom i prihvatljivim standardima i potisnu subjektivni faktor. Ako je takvo osjećanje odvojeno od osobnih utjecaja, tada gubi svoj šarm i javljaju se iz nesvjesnog sebično usmjereni motivi.  Ona zadovoljava očekivanja vanjske situacije ali tu i staje, zadovoljava estetiku trenutka ali sve je sterilno. Osjećanje postaje mehaničko bez prave empatije koja izgleda teatralna i proračunata.Takvo osjećanje je izgubilo svoju ljudskost i toplinu i u najgorim slučajevima graniči ili postaje histerično.

Ekstrovertirani osjetilni tip (ESTP i ESFP)

Stav svijesti

Kao način percepcije osjetilima, osjetilnost ovisi o objektu, ali ta orijentacija može biti određena kako objektom tako i njegovim utjecajem na subjekt. U ekstrovertiranom slučaju subjektivna komponenta je potisnuta, objekti služe da omoguće podražaj i snaga podražaja je ono što određuje život ekstrovertiranog osjetilnog tipa. Imaju jako dobar osjećaj za objektivne činjenice, detalje, snalaze se u prostoru, ne zaboravljaju sastanke a moda, odjeća, dobro jelo i piće te kvalitetni predmeti su im iznimno važni. Često su inženjeri, urednici, sportaši, građevinari i poslovni ljudi, planinari i sl.

Stav nesvjesnog i inferiorna funkcija (N)

Ako pretjeraju, objekt služi samo da „proizvede“ podražaj i nije bitan sam po sebi. (npr. nije bitno kakav je muškarac ili žena, jedino je bitno da dobro izgleda). Nesvjesno tada počinje da djeluje kompenzacijski kroz introvertiranu intuiciju u obliku projekcije. Projekcija dovodi do nevjerojatnih sumnji, ljubomornih fantazija i anksioznosti osobito ako je povezana sa seksualnošću.

Ako imaju dobar kontakt sa nesvjesnim, kada se opuste, mogu ispričati ili napisati doista zanimljive strašne priče u kojima izlazi njihova introvertirana intuicija na vidjelo. Ako to nije tako, tada se njihova inferiorna funkcija najčešće vrti oko subjekta u obliku teških osjećaja ili slutnji o bolesti koje mogu dobiti ili drugih nesreća koje ih mogu zadesiti.

Neurotski simptom

Najteži slučajevi su povezani sa raznim fobijama i simptomima prisile. Patološki sadržaj često ima nerealan karakter i religiozno su obojeni što se manifestira kao cjepidlačenje, pretjerana moralnost i religioznost, praznovjerje i intuicija gleda u svaki kut umjesto u daljinu.

Ekstrovertirani intuitivni tip (ENTP i ENFP)

Intuicija percipira aspekte svijeta koji nije na raspolaganju ostalim funkcijama, nešto kao šesto čulo. Ona je aktivna kada govorimo o mislima koje dolaze iz vedra neba, kada se dogodi slučajni pogodak ili predosjećaj. Ekstrovertirana intuicija daje osjećaj što se dešava iza kulisa i ispod površine objektivnih situacija.

Stav svijesti

Osjetilnost je opterećenje intuiciji zbog toga jer je pažnja usmjerena prema površinskom aspektu percepcije, prema onome iza čega intuicija pokušava prodrijeti. Intuitivna osoba koristi taktilnu funkciju, ali objekt ne koristi kao cilj već samo kao početnu točku za intuitivne ideje. Taktilnost pokušava dobiti što više podražaja od određenog objekta, a intuicija (njezin ekstrovertirani aspekt) pokušava razumjeti što više mogućnosti koje dani objekt pruža.

Nezamjenjivi u područjima kulture i ekonomije. inovativni poduzetnici, spekulativni brokeri, vizionarski političari. U socijalnom okružju, imaju znanje stvaranja dobrih veza. Ako su više orijentirani na ljude od predmeta, imaju mogućnost određivanje potencijala. Kreativni umjetnik troši puno energije za stvaranje tako da nema snage da to prezentira svijetu. Tu nastupaju ekstrovertirani intuitivni tipovi budući da su vrlo nadarene u prepoznavanju takvih pojedinaca. Ali s vremenom i oni trebaju obratiti pažnju na svoju introvertiranu osjetilnu funkciju.

Stav nesvjesnog i inferiorna funkcija (S)

Osoba uvijek traži nove mogućnosti i stabilnost ju guši. Brzo joj dosadi nedinamična situacija i teško pušta korijenje. Negativni aspekt EI je nedostatak dobre procjene (mišljenje i osjećanje) i jedino što je važno je vizija, a ostalo i ostali nisu. Ponekad izgledaju kao da iskorištavaju druge ali su samo dosljedni svojem tipu.

Neurotski simptom

Ako pretjeraju u fokusiranju na mogućnosti, mogu propustiti priliku da realiziraju nešto u sebi samome. Često započnu nešto i na vrhu uspjeha samo otiđu dalje i drugi beru ono što su oni posijali. Ako pretjeraju, nesvjesno kompenzira za infantilnom i nediferenciranom IS funkcijom koja se manifestira kao seksualna sumnja u partnera, financijske opasnosti i malverzacije ili hipohondrija. Tijelo je jedna od činjenica koja ostaje zapostavljena kod EI tipa osoba. Ne osjećaju kada su gladni ili umorni i s vremenom takav život uzme svoj danak u obliku fizičkih bolesti, realnih i zamišljenih. Možda češći i benigniji oblik nesvjesne kompenzacije se može prepoznati u pretjeranoj brizi za tijelo, osobnu higijenu, fitnes i zdravoj hrani.

Introverzija

Introvert se razlikuje od ekstroverta po tome da se ne orijentira u odnosu na objekt ili objektivne činjenice već u odnosu na subjektivni faktor. On stavlja svoj subjektivni stav između sebe i utjecaja objekta što dovodi do toga da njegove radnje izgledaju kao da ne odgovaraju objektivnoj situaciji.

Subjektivni faktor, u krajnjoj liniji predstavlja kolektivno nesvjesno tj. ideje i osjećaje vezane uz pojmove kao Bog, sloboda, besmrtnost, pravda, dobrota i sl. Takve ideje su nešto što je neophodno za funkcioniranje introverta.

Stav svijesti

Introvertirane osobe su karakteristične po tome da se orijentiraju prema unutarnjim, subjektivnim čimbenicima. „Znam da bi moj otac bio zadovoljan i sretan da učinim tako, ali ja se s time ne slažem.“, „Vidim da je vrijeme loše ali ću ipak nastaviti sa svojim planom.“, „Vjerovao bih u evanđelje kada crkva na tome ne bi inzistirala.“. Skoro svaki trenutak u životu introverta je pod utjecajem subjekta. On uvijek dokazuje da sve što radi leži na njegovim osobnim odlukama i uvjerenjima a nikada zato jer je pod nečijim utjecajem ili zato što se želi složiti sa određenom osobom.

Stav nesvjesnog

Ako pretjera u svom naglasku na subjektu, nesvjesno reagira i kompenzira neprilagođeni stav introverta ekstroverzijom. Kako se trudi ostvariti neovisnost od objekta, tako postaje rob objektivnih činjenica. Neovisnost uma je ograničena financijskom neovisnošću, neovisnost djelovanja se krahira u sukobu sa javnim mišljenjem, moralna superiornost se ruši u inferiornim odnosima i želja za dominacijom završava za jadnom željom da bude voljen. Sada nesvjesno brine o odnosima sa objektom na način koji je isplaniran da okonča iluziju moći i superiornosti.

Neurotski simptom

Potrebna je ogromna energija da bi se borio sa takvim kompenzacijama i introverti, više nego ekstroverti pate od fobija, opsesivnih misli, prisilnih radnji, anksioznosti i sl.

Introvertirani misaoni tip (INTP i ISTP)

Introvertirani mislioci nisu praktičari već teoretičari. U znanosti se pokušavaju ne izgubiti u eksperimentima već pokušavaju razumjeti principe na kojima se temelji priroda koja se manifestira u samom eksperimentu.

Stav svijesti

Introvertirani misaoni tip se ne orijentira objektivnim činjenicama već subjektivnim faktorom. On formulira pitanja i stvara teorije, otvara nove horizonte i stvara nove uvide. Ono što je važno je prezentacija ideje koja mu lebdi ispred očiju. Gdje je ekstrovert određen objektivnim idejama, introvert je određen njihovim razumijevanjem ili samim procesom razumijevanja. Oboje unose red u svijet, jedan u vanjski a drugi u unutarnji.

Izvana izgledaju bezobzirni i dominantni ali oni kojima koristi njihov intelekt cijene njihovo prijateljstvo. U vezi svojih ideja su kruti kao kamen što je u suprotnosti sa njihovim karakterom kada su u pitanju odnosi gdje su naivni i puni povjerenja.

Stav nesvjesnog i inferiorna funkcija (F)

Ahilova peta introvertiranog misaonog tipa je ekstrovertirano osjećanje. Izgubljen u idejama i teorijama, vrlo lako zapostavi odnose. Nije da ne vole, već nemaju ideju kako da tu ljubav izraze. Njihova ljubav je pomalo ljepljiva, kao ljubav psa koji samo želi da ga volimo, kao tok lave iz vulkana, teče polako ali ruši sve pred sobom.  

Za razliku od EF tipa, čije osjećanje kalkulira i uvijek u sebi ima skrivene svjesne motive, inferiorno osjećanje IT tipa je bez kalkulacija ali to može stvoriti neprilagođene situacije. Oni su jako su ranjivi u odnosu na objekt njihove ljubavi. Npr. profesor se zaljubi u egzotičnu plesačicu i spreman je žrtvovati svoju karijeru za takvu ljubav. Odanost inferiorne ekstrovertirane osjećajnosti, kao što smo rekli, je kao odanost psa. U tom kontekstu, voljena osoba se često osjeća omalovažena i nevidljiva.

Neurotski simptom

Ali ako pretjeraju njihova uvjerenja postaju kruta, njihov sud hladan, netolerantan i proizvoljan a u ekstremnim slučajevima mogu izgubiti kontakt sa okolinom i postati izolirani od prijatelja, obitelji i kolega. U krajnjoj liniji ako ne prihvate razvoja manje diferenciranih funkcija i zakopaju se u obrambeni stav sa svojom superiornom funkcijom, primitivni afekti, gorčina, preosjetljivost postaju stalni pratioci sa razvojem mizantropske osobnosti. Npr. profesori na fakultetu kod kojih 90% studenata padne često pripadaju ovom tipu.

Introvertirani osjećajni tip (INFP i ISFP)

Teško ga je razumjeti jer se malo toga vidi na površini. „Tiha voda brege dere.“ Budući da su obično tihi i povučeni često ih se krivo percipira kao hladne, indiferentne ili glupe, što nije točno.

Stav svijesti

Introvertirano osjećanje je kao i introvertirano mišljenje, samo dok mišljenje misli, osjećanje osjeća. Slike kod introvertirano osjećajnog tipa se manifestiraju kao vrijednosti. Introvertirani osjećajni tipovi su etički i moralni stup grupe, bez da propovijedaju. Imaju visoke standarde i kao da zrače utjecaj na ljude oko sebe. Osobe se nesvjesno ponašaju korektno zbog standarda IF tipa koji ih tjera na takvo ponašanje. Izvana izgledaju harmonični, nenametljivi i daju često ugodan dojam zbog toga jer nemaju potrebu da druge impresioniraju, utječu na njih ili ih promjene na bilo koji način. Karakteristično za njih je stalna spremnost za harmoničan suživot. Ekstrovertirane misaone tipove često privlače IF, često zbog praznine koju IF popunjavaju za ekstroverta.

Stav nesvjesnog i inferiorna funkcija (T)

Oni kao da pokušavaju pronaći sliku koja ne postoji u realnosti ali koju su vidjeli u svojoj viziji. Prelazi preko objekta koji se ne slažu sa tom vizijom. Teži unutarnjem intenzitetu a objekt služi samo kao podražaj. Takvo osjećanje čini ljude tihim i teško im je pristupiti. Zbog toga se nesvjesno probija van u obliku negativnih sudova i procjene kao oblik obrane od snage objekta. Introvertirano osjećanje je kompenzirano primitivnim mišljenjem čija konkretnosti i robovanje činjenicama nema granica.

Neurotski simptom

Ako IF pretjera, sa pokušajima da depotencira važnost objekta, nesvjesno reagira i podiže njegovu važnost na način da osoba počinje umišljati da zna što ljudi misle. Najčešće su to svakakve zle misli, da smišljaju spletke i intrige i sl. Kako bi te ljude spriječili, i sami počinju izvoditi intrige i spletke. Npr. pomoću glasina pokušavaju osigurati svoju nadmoć. Takva dinamika završava u premorenosti praćena fizičkim problemima i bolestima.

Introvertirani osjetilni tip (ISTJ i ISFJ)

ES se vodi intenzitetom objektivnih utjecaja, IS se vodi intenzitetom subjektivne reakcije objektivnog podražaja. Kao fotografski papir,  primijete svaki detalj, kosa, izraz lica, odjeća način hoda, svaki detalj je upijen. Izvana izgleda pomalo glupo, samo sjedi i gleda i nemamo ideju što se s njim dešava, ali unutra se impresija upija. Unutra se stvari dešavaju a vanjska reakcija se dešava tek kasnije. Oni su tipovi koji šalu shvate tek sutra.

Ako su umjetnici, imaju sposobnost da ožive cijelu scenu ili situaciju (npr. francuski impresionisti). Razlika između ES i IS umjetnika je da ES dočara realnu kopiju scene u svom opisu a IS realni prikaz impresije koju je ta scena stvorila.

Stav svijesti

Percipira pozadinu fizičkog svijeta, tj. arhetipsku pozadinu koja zrcali realan svijet. Percipiraju realnost kako bi ju 1000000 godina stara svijest percipirala. Povezana je sa smislom koji objekt ima a ne sa samim objektom. Rezultat je da objekt gubi na važnosti zbog toga jer ga IS tip odvaja od subjektivne reakcije koja je za njega jedina bitna. Izvana to izgleda kao omalovažavanje objekta jer ono što je važno se dešava unutar osobe. Bez mogućnosti umjetničkog izražavanja, impresije tonu u dubinu i drže svijest pod kontrolom.

Stav nesvjesnog i inferiorna funkcija (N)

Sve dok se osoba sa IS tipologijom ne drži predaleko od objekta, njegovo nesvjesno ima kompenzirajući utjecaj na fantastičan stav svijesti. Ako pretjera u svojoj obrani od utjecaja objekta, nesvjesno reagira u obliku ekstrovertirane intuicije. Budući da je inferiorna i nediferencirana (za razliku od EI koja ima dobar nos za objektivne mogućnosti), inferiorna intuicija IS tipa ima nevjerojatnu karakteristiku da vidi ambivalentne, smutljive i opasne mogućnosti koje se skrivaju iza svakog ugla. Realne namjere objekta nemaju nikakvu važnost i IS njuši svaki mogući nečastan motiv koji se skriva iza namjere objekta.

Ako IS ima razvijenu drugu funkciju (F ili T), tada mu ona može pomoći da evaluira intuicije koje dolaze iz nesvjesnog, ako ne, njegova intuicija ili pogodi „u sridu“ ili daje potpuno krivu ideju o situaciji ili osobi uz koju je vezana.

Neurotski simptom

Kada nesvjesno postane antagonist i arhaične intuicije izađu na vidjelo i njihov negativan utjecaj se manifestira u perverznim prisilnim idejama. Rezultat je najčešće kompulzivna neuroza.

Introvertirani intuitivni tip (INTJ i INFJ)

U prošlosti takve osobe su bili šamani, proroci i sl. Danas nažalost nemaju lagan život. U svakodnevnom životu nisu previše komunikativni, drugi ih teško razumiju, fali im dobar sud o njima samima i drugima. Ganjaju svaku mogućnost koja percipiraju u nesvjesnom bez da uspostave osobnu vezu sa njom. Imaju tendenciju da zapostave osobne fizičke potrebe, kao da su izgubljeni u besplodnim fantazijama. Ali takav tip ima veliku važnost za društvo. Slike u nesvjesnom u sebi sadrže neograničenu količinu energije i one nisu vrlo praktične i iskoristive ali u sebi sadrže i rješenja problema društva i pojedinaca u njemu. (npr. proroci Izraela, šaman Eskimskog plemena, Nostradamus ili Nietzsche).

Stav svijesti

Orijentira se sadržajem nesvjesnog iako proces može započeti vanjskim objektom. Nije određen vanjskim mogućnostima već procesom koji je pokrenuo u njemu (Jackob Böhme i refleksija sunčeve zrake sa tanjura mu je otkrila duhovnu strukturu svijeta). Percipira sve unutarnje procese sa jednakim intenzitetom kao što ES percipira vanjske objekte. Unutarnje slike za njega imaju važnost objekata. Budući da intuicija isključuje djelovanje osjetilnosti, slike izgledaju kao da nisu u vezi sa njim samim, kao da postoje neovisno o njemu samom. Osobi sa napadom panike ne pada na pamet da slika koju vidi na određeni način govori o uzroku i svrsi napada panike. Misaonom ili osjećajnom tipu to se čini nevjerojatno.

Stav nesvjesnog i inferiorna funkcija (S)

Izvana izgledaju kao neiskreni ali njihova moć pažnje i memorije je premalena a orijentacija prema unutarnjem životu prevelika da bi se zamarali sa svakodnevnicom.

Primjer 10.

Jung govori o klijentici koja je bila tužna jer je susjedi koji stalno imaju nekakve društvene zabave i nikada ju ne pozovu da i ona sudjeluje. Kasnije se ispostavilo da je stanovala iznad javne kuće. Ovaj primjer govori o tome koliko IN zapostavljaju osjetilnost i objektivne informacije. Npr. IN tip može putovati cestom između dva požara i tek nakon 10ak kilometara može percipirati miris dima i reći suvozaču kako nešto gori.

Neurotski simptom

Ako pretjeraju u zapostavljanju objektivne realnosti, nesvjesno kompenzira sa ES funkcijom u obliku instinktivnih i afektivnih smetnji (Nietzsche i njegov život su primjer takvog razvoja događaja). Nesvjesno na taj način pokušava vratiti IN tipa na zemlju i uspostaviti kontakt sa svakodnevnicom i običnim životom. Na taj način sublimacija je spriječena.

Ako se i takve tendencije represiraju, nesvjesno odlazi u opoziciju koja je u totalnoj suprotnosti sa svjesnim stavom. Neuroza koja nastaje je često OKP sa hipohondrijskim simptomima, preosjetljivost organa osjeta i prisilne veze za određene osobe i predmete.

Bibliografija

C. G. Jung – Psychological Types
Daryl Sharp – Jungian Typology (free eBook)
M. L. von Franz & James Hillmann – Lectures on Jung’s Typology
C. A. Meier – Personality: The Individuation Process in the Light of C. G. Jung’s Typology
Jolande Jacobi – Psychology of C. G. Jung

Ostali tekstovi edukacije “Analitička psihologija – teorija i praksa”

 

 

Tko je Carl Gustav Jung?

Švicarski psihijatar Carl Gustav Jung (1875.–1961.) jedan je od najznačajnijih mislilaca 20. stoljeća. Kao znanstvenik radio je u Zürichu i u svom radu stavljao velik naglasak na metode koje je moguće empirijski potvrditi. Takav pristup proširio je i na istraživanje ljudske psihe, koja do tada uglavnom nije bila predmet takvog načina rada. Došao je do uvida koji su temeljno promijenili dominantna stajališta prirodoslovnih i humanističkih znanosti njegova vremena o ljudskom biću.

U svom životnom radu Jung je položio temelje za novo razumijevanje ljudskog bića i njegove psihe, razumijevanje koje se proteže izvan granica psihijatrije i psihologije. Njegova otkrića inspirirala su mislioce i istraživače različitih područja te doprinijela općem razvoju znanstvene i humanističke misli.

Ali psihijatar Jung nije bio primarno zainteresiran za razvoj apstraktnih teorija. Bio je mnogo više zaokupljen razvojem terapeutskih metoda koje mogu pomoći osobama da odgovore na svoje temeljne psihološke potrebe. Taj zadatak nije vidio samo kao tretman i liječenje psihičkih poremećaja nego i kao doprinos psihološkom razvoju osobe u cjelini.

„Smatram da je glavni cilj psihoterapije danas da slijedi cilj osobnog razvoja. U tom kontekstu, naš napor je u skladu s težnjama same prirode da dovede život svakog pojedinca do potpunog ostvarenja, jer samo kroz pojedinca život može postići svoju svrhu, ne kroz pticu koja sjedi u pozlaćenom kavezu.“

Carl Gustav Jung je u svom radu davao veliku važnost nesvjesnom, kako osobnom, koje je određeno našim iskustvom izvan vidokruga svijesti, tj. kompleksima, tako i kolektivnom nesvjesnom koje se sastoji od arhetipova. Njihovo međudjelovanje možemo prepoznati u bajkama, mitovima, religijskim učenjima, etnologiji, alkemiji, ali i u razvojnim tendencijama pojedinca i čovječanstva u cjelini.

U praktičnom radu te iste obrasce možemo prepoznati u snovima, slikama, aktivnoj imaginaciji, ali i u obrascima prema kojima živimo.

Teorija kompleksa C. G. Junga omogućuje nam da razumijemo osobni razvoj, međuljudske odnose i životne probleme te da im pristupimo na način koji može dovesti do promjene kroz prepoznavanje osobnih prednosti i razvoj jedinstvenih karakteristika osobnosti, odnosno individuacije. Individuacija je za Junga uključivala i mogućnost duboke međuljudske povezanosti te socijalne odgovornosti.

„Nitko ne može postati svjestan svoje jedinstvenosti ako nije usko i odgovorno povezan sa svojim bližnjima, i proces pronalaska samoga sebe ne znači povlačenje u egoističnu pustinju…“

Analitička psihologija teži integraciji i sazrijevanju osobnosti. Ne promatra psihološke probleme samo kao poremećaje koji dovode do mentalnih i fizičkih bolesti, niti kao izolirane simptome koje je moguće tretirati neovisno o cjelokupnoj osobnosti pojedinca. Osjećaj besmisla, nedostatak razumijevanja samoga sebe, nedostatak duhovne orijentacije i kreativne blokade u duhu analitičke psihologije mogu se promatrati kao znak potrebe za pronalaskom novog stava prema sebi i životu uopće. Ne možemo si dopustiti da ne tražimo dublji smisao takvih znakova.

Ali oni koji pate od akutnih psihičkih problema nisu jedini koji se mogu okrenuti analitičkoj psihologiji za potporu i obogaćenje, nego i svi oni koji traže način da razviju svoju osobnost.

Artikulirajući potrebu svojeg vremena, ideje i djela Carla Gustava Junga susrela su se s kontinuiranim rastom interesa javnosti. Mnogi koncepti koje je Jung uveo u psihologiju danas su u širokoj upotrebi, poput introverzije, ekstraverzije, arhetipova, anime, animusa i Selfa.

Rođen je 26. srpnja 1875. godine te je studirao medicinu u Baselu u Švicarskoj. Od 1900. do 1909. radio je kao psihijatar u psihijatrijskoj bolnici Burghölzli u Zürichu, gdje je surađivao s Eugenom Bleulerom. Nakon razlaza s Freudom 1912. godine, Jung je započeo razvoj svoje analitičke psihologije. Godine 1935. postao je profesor na Sveučilištu u Zürichu, a 1944. profesor medicinske psihologije na Sveučilištu u Baselu.

Godine 1903. oženio je Emmu Rauschenbach, s kojom je imao petero djece. Živio je i radio u Küsnachtu na Züriškom jezeru, gdje je i umro 6. lipnja 1961. godine.

Ako želite saznati više o Jungu, preporučam njegovu autobiografiju Memories, Dreams, Reflections.

„Najintenzivniji konflikti, ako se prevladaju, ostavljaju osjećaj sigurnosti i smirenja koji nije lako poremetiti. Upravo ti intenzivni konflikti i njihova vatra potrebni su da bi stvorili vrijedan i dugotrajan rezultat.“

Carl Gustav Jung – bibliografija

Sabrana djela

• Volume 1. Psychiatric Studies
• Volume 2. Experimental Researches
• Volume 3. Psychogenesis of Mental Disease
• Volume 4. Freud & Psychoanalysis
• Volume 5. Symbols of Transformation
• Volume 6. Psychological Types
• Volume 7. Two Essays in Analytical Psychology
• Volume 8. Structure & Dynamics of the Psyche
• Volume 9 (Part 1). Archetypes and the Collective Unconscious
• Volume 9 (Part 2). Aion: Researches into the Phenomenology of the Self
• Volume 10. Civilization in Transition
• Volume 11. Psychology and Religion: West and East
• Volume 12. Psychology and Alchemy
• Volume 13. Alchemical Studies
• Volume 14. Mysterium Coniunctionis
• Volume 15. Spirit in Man, Art, And Literature
• Volume 16. Practice of Psychotherapy
• Volume 17. Development of Personality
• Volume 18. The Symbolic Life: Miscellaneous Writings
• Volume 19. General Bibliography (Revised Edition)
• Volume 20. General Index
• Supplementary Volume A – The Zofingia Lectures

Seminari

• Analytical Psychology: Notes of the Seminars Given in 1925
• Dream Analysis: Notes of the Seminars Given in 1928–30
• Visions: Notes on the Seminars Given in 1930–34 (Vol. 1 i 2)
• Nietzsche’s Zarathustra: Notes of the Seminars Given in 1934–39 (Vol. 1)
• Nietzsche’s Zarathustra: Notes of the Seminars Given in 1934–39 (Vol. 2)

Neki od izdavača koji objavljuju knjige Carla Gustava Junga su i:

http://press.princeton.edu/

http://philemonfoundation.org/

Ostale tekstove i eseje iz područja analitičke psihologije i simbolizma možete pronaći na stranici Analitička psihologija.