Tekst “Aktivna imaginacija ” deveti od deset tekstova obavezne literature za sudionike edukacije “Analitička psihologija – teorija i praksa”.

Tekstove mogu pročitati i oni koji ne planiraju započeti edukaciju i u njima saznati što je analitička psihologija, koja su područja njenog istraživanja i kako se primjenjuje u psihoterapiji.

Aktivna imaginacija

Uvod

Puno toga o sebi i o vanjskom svijetu u kojemu živimo znamo ali kao što smo pokazali u ovih nekoliko seminara, postoji još više toga što o sebi ne znamo. Kada postanemo svjesni da u nama postoji nešto nepoznato tada upoznavanje toga nepoznatoga postaje nešto izuzetno važno. Razlog za to je što to nepoznato utječe na naš život, pozitivno i negativno. Utječe na naše odluke, vrijednosti, odnose, na naše emocionalno stanje i reagira na naše stavove ali je i izvor naše kreativnosti, nagona i razvojnih tendencija.

Dok je Jung radio na upoznavanju toga nepoznatoga u sebi, otkrio je tehniku aktivne imaginacije. Zapravo tu „tehniku“ je čovjek koristio od kada zna za sebe, između ostaloga kao način da sazna nešto o svojim bogovima tj. o nečemu što mu je nepoznato. Snovi su jedan od načina da to nepoznato upoznamo, ali s druge strane, snove je teško razumjeti, posebno naše snove. Kada uvidimo koliko je to doista teško, tek onda možemo dobiti ideju kako je zapravo tehnika interpretacije snova nešto što nije lagano primjenjivo.

Jung opisuje svoj susret sa nesvjesnim kao nešto opasno i postavlja se pitanje zašto je susret sa nesvjesnim nešto opasno. Zamislite da ostavite ovaj svoj sadašnji život i otputujete u Afriku i nastavite svoj život u nekoj savani ili džungli. Otprilike slično iskustvo je zaputiti se u potpuno nesvjesni unutrašnji svijet. Kako je Jung krenuo istraživati taj unutarnji svijet kroz vizije i fantazije, otkrio je koliko su one zapravo slične fantazijama ljudi sa teškim psihičkim poremećajima s kojima je radio tijekom svoje karijere kao psihijatar i zapravo je bio u velikom strahu da i njega ne čeka slična sudbina. Jedna od vizija koju je često percipirao je more krvi koja prekriva Europu. To je bilo 1913. godine.

Kada je rat izbio, mogao je razumjeti svoju viziju i sa stajališta društva u kojemu je živio tj. sa objektivnog stajališta, a time se i smanjio strah od potencijalne psihoze za koju je mislio da mu prijeti. Kroz iskustvo svojih fantazija, vizija, vizija i fantazija svojih klijenta i proučavanje mitologije, otkrio je kako postoji nešto što se djelomično razlikuje od osobnog nesvjesnog i što stoji iza njega kao nešto što dijelimo sa cijelim ljudskim rodom, tj. kolektivno nesvjesno. Osim toga, shvatio je kako je unutarnji svijet jednako tako postojan i realan kao i vanjski, možda i više budući da se ne mijenja i ne umire kao i vanjski svijet.

Nadalje, Jung je znao reći kako nesvjesno samo po sebi nije opasno i kako zapravo postoji samo jedna velika opasnost; panika. Povezana je sa strahom koji osjećamo kada naiđemo na nešto što je vrlo neočekivano ili sa mogućnošću  da izgubimo tlo pod nogama što nas može toliko uznemiriti da nije niti čudno što ljudi izbjegavaju susret sa nepoznatim. Protiv takve panike, jedina obrana je stvarni život i životne obaveze koje u takvim trenucima moramo uzeti kao nešto najvažnije, što djeluje kao sidro koje nas drži u kontaktu sa realnošću. Jung je u vrijeme kada se susretao sa nesvjesnim bio oženjen, imao je djecu i uspješnu privatnu praksu tj. životne obaveze koje su bile protuteža promjenjivom svijetu nesvjesnog u kojega je uronio. Strah zbog kojega se bojimo započeti takvo putovanje je strah da nas nesvjesno odnese što samo po sebi nije ništa opasnije od opasnosti vanjskog svijeta.

Ako se ispravno koristi, aktivna imaginacija nam može neizmjerno pomoć da održimo ravnotežu kada istražujemo to nepoznato u nama. Ali ako ju krivo razumijemo ili zamijenimo za nešto ugodno, umjesto za težak i iscrpljujući znanstveni rad, može osloboditi nesvjesno u obliku koje nas može preplaviti i dovesti do aktivacije teške neuroze ili čak psihoze. Aktivna imaginacija je težak rad, možda i najteži koji možemo raditi. Započinjemo ju kako bi otvorili pregovore sa svime onime što je nepoznato u našoj psihi. Bez obzira da li smo toga svjesni, ali sve ovisi o tim pregovorima jer nešto u nama će uvijek biti na drugoj strani od nas samih.

Aktivan imaginacija i nesvjesno

Lice koje nam nesvjesno prikazuje nije kruto. Ono reflektira lice koje mi pokažemo njemu. Neprijateljstvo aktivira prijeteće lice a prijateljstvo omekšava njegove crte.

U tom kontekstu, jako je dobro ako osjećamo kako nismo svjesni velikog dijela naše psihologije (osobne i one koju dijelimo sa svim pripadnicima vrste). Kada iz osobnog iskustva postanemo toga svjesni, zapravo nema potrebe da budemo neprijateljski nastrojeni prema nesvjesnom. Ako nam sudbina odredi životne suputnike koje sami ne bi odabrali, život će biti puno bolji ako ih susretnemo sa prijateljskim licem umjesto neprijateljskim.

Barbara Hannah priča o putovanju brodom kojemu se njena poznanica jako radovala. Kada je krenula, otkrila je kako kabinu dijeli sa osobom koju nije voljela i s kojom se nije slagala. Umjesto da joj putovanje ne bude ugodno, odlučila je da će toj želi pokazati toplo i prijateljsko lice i putovanje je bilo puno ugodnije nego je u prvi tren očekivala. Zapravo su se tijekom putovanja zbližile i razvile odnos koji do tada nisu imale.

Prva figura koju često susretnemo kada nađemo oči u oči sa nesvjesnim je osobna sjenka. Budući da često sadrži upravo one karakteristike koje nam se ne sviđaju, često jako podsjeća na ženu iz primjera. Ako smo negativni prema njoj, ona će postajati nepodnošljiva, ali ako joj pokažemo prijateljsko lice nesvjesno će pokazati svoju prijateljsku stranu. B. Hannah priča kako joj je Jung rekao koliko je veliki dobitak da, kao izrazito poštena žena, bude svjesna da je jednako tako spremna da bude i nepoštena. Zbog čega se čovjek osjeća loše ali u isto vrijeme prihvaćanje te činjenice predstavlja veliki korak ka cjelovitosti. Svaki problem koji imamo sa nesvjesnim je zapravo rezultat preuskog svjetonazora koji nam onemogućava da mu se približimo. Najbolji način da takve probleme riješimo je zapravo aktivna imaginacija.

Bez upoznavanja svoje sjenke rad u aktivnoj imaginaciji je gotovo nemoguć. Ako uživamo u iluzijama o nama samima, tada nemamo mogućnosti da uistinu vidimo i slike iz nesvjesnog i da čujemo njihov glas.

Već sam spomenuo primjer Rabina koji je na učenikovo pitanje o tome zašto se bog prije obraćao ljudima direktno a danas to više ne čini. Odgovor Rabina je bio kako se danas čovjek ne može pognuti dovoljno nisko kako bi ga čuo. Tako i mi, možemo čuti što nam nesvjesno govori samo ako ga dovoljno pažljivo ne osluškujemo. To podrazumijeva izniman napor, budući da je vrlo lako preuzeti glas nesvjesnog kao naš osbni stav ili želju.

Aktivna imaginacija u svom izvornom obliku nije nešto što treba raditi prije nego se upoznamo sa određenim aspektima nesvjesne psihologije nas samih. Iako postoje situacija kada je aktivna imaginacija indivirana i na početku. Kada god čovjek pokušava doći na čistac sa takvim nesvjesnim tendencijama, na jedan ili drugi način, otkriva nešto kao aktivna imaginacija. Religije su pune takvih primjera gdje bog savjetuje ili govori kako bi trebali živjeti svoj život

Primjer o kojemu ću danas govoriti se dogodio prije 4200. godina u Egiptu. U Egiptu je tada bilo vrijeme velike nestabilnosti a osoba čija aktivna imaginacija je prikazana se nalazio na rubu samoubojstva kada se ona dogodila. Osoba u pitanju se nalazila razdvojena od boga i otkrio je nešto novo što još nije bilo poznato u Egiptu tj. kako je njegova Ba-duša nešto što se ne manifestira samo poslije smrti već ima utjecaj i za njegovog života. Iz Knjige mrtvih možemo zaključiti kako je osobnost nešto što su Egipćani projicirali u život poslije smrti, što je kao rezultat imalo pridavanje velike važnosti ritualima i obredima povezanim uz smrt.

Taj tekst je vjerojatno napisan kada se Egipat nalazio u sličnoj situaciji kao i mi danas. Bilo je to vrijeme raspada starog kraljevstva i prve revolucije u povijesti. Svećenici su napadani i često ubijeni, hramovi su bili srušeni, siromašni su pljačkali bogate, svaki princ je spletkario kako bi bio faraon i suicid je bio svakodnevnica.

U aktivnoj imaginaciji, osoba u pitanju je šokirana da mu se obraća njegova Ba duša i napada ga jer zbog njegovog plana da učini suicid. Tijekom aktivne imaginacije ona mu govori o važnosti preuzimanja odgovornosti za život na zemlji i prije smrti, što je u bilo u velikoj suprotnosti sa prevladavajućim stavom svijesti toga vremena budući da pravi počinje nakon smrti.

„Da li jesi čovjek? Da li si uopće živ?“

Možete li zamisliti šok u kojemu se taj čovjek nalazio kada mu se obratila njegova Ba-duša?

Koliko nas upita boga kako dalje kada se nađemo u velikim teškoćama? Još manje nas bez predrasuda posluša što nam on ima za reći. U vrijeme koje opisuje stari zavjet, ljudi su još uvijek imali mogućnost da zapitaju boga kako dalje i da dobiju odgovor. Izgleda da smo danas zaboravili kako se to radi. Psihološki gledano, aktivna imaginacija nam omogućuje nešto slično. Omogućuje nam da uspostavimo kontakt sa psihološkim aspektima koje smo projicirali u bogove i ostala mitska i religijska bića.

U svojem susretu sa nesvjesnim, Jung je pokušavao pronaći način kako da razumije sebe, svoje snove i svoje pacijente. Bilo mu je potrebno nekoliko godina da doista shvati kako je potrebno pristupiti fantazijama i imaginaciji koje je radio. Tek kada je uspio učiniti najvažniji korak a to je da pokuša pronaći smisao i svrhu tih fantazija u svom svakidašnjem životu, osjetio je određeno olakšanje.

Slike nesvjesnog ostavljaju čovjeku veliku odgovornost. Ako ih ne uspijemo razumjeti ili ako nismo spremni preuzeti etičku odgovornost za njih, ostavljaju nas bez naše cjelovitosti i u stanju bolne podijeljenosti.

Opasnosti i uloga analitičara

Istraživanje nesvjesnog kao aktivna imaginacije nije nešto što trebamo započeti samo tako. Taj nagon mora dolaziti od dubokog osjećaja poziva i zapravo ne bi trebali s time započeti ako taj poziv i ne osjećamo. Aktivna imaginacija nas može odvesti jako duboko i može na nas utjecati i promijeniti naš život u temelju. Ali, aktivna imaginacija nije nešto što bi trebali pokušati sami, bez potpore nekoga tko će razumjeti ili barem pokušati razumjeti put na koji smo se zaputili. Bez povratne informacije što se događa sa nama za vrijeme dok ju pokušavamo raditi, možemo se doista izgubiti u svijetu nesvjesnog što direktno utječe i na naš svakodnevni život i odnose.

To se može manifestirati tako da na odjednom na obuzme određena ideja ili nagon koji pratimo jer smatramo da je to baš ono što želimo. Npr. partner nas uvrijedi i radimo imaginaciju koju razumijemo na način da moramo uvesti promjenu u odnos ili ga prekinuti. Sigurni smo kako je to upravo ono što nam imaginacija govori. Ali, kroz razgovor sa osobom koja nas prati na našem putu, otkrijemo kako je to pretjerana reakcija. To nam postaje jasno tek nakon razgovora s njom, ne i prije.

Nadalje, u aktivnoj imaginaciji  nikad ne smijemo razgovarati sa živim osobama. Ako imamo želju da to učinimo, trebamo stati i ozbiljno se upitati za razloge zašto to želimo. Vrlo je lako moguće da motivacija dolazi zbog regresije na primitivan način razmišljanja tj. sa nadom u magično djelovanje na osobu u pitanju. Glavno pitanje je zašto radimo aktivnu imaginaciju? Da li ju radimo da bi otkrili svoju cjelovitost ili zbog određene egoističke želje. Ako ju radimo zbog egoističke želje (makar bila ona i nesvjesna), nakon početnog uspjeha takav pristup uvijek vodi prema katastrofi.

Na poslu otkrijemo kako nas određeni aspekt naše osobnosti sputava u daljnjem napretku, npr. kompleks manje vrijednosti. Zbog toga odlučimo da radimo aktivnu imaginaciju kako bi radili na tom kompleksu. Prije početka, trebamo se upitati da li nam je cilj individuacija ili napredak na poslu. Ukoliko je to individuacija, tada smo spremni i na mogućnost da nikada ne napredujemo na poslu. Napredak postaje sporedna stvar u odnosu na individuaciju.  Ponekad je napredak nuspojava individuacija, a ponekad zbog nje moramo promijeniti posao. Ukoliko ju radimo zbog napretka na poslu, tada krajnji rezultat dovodi do još veće podijeljenosti tj. postanemo žrtva naše kompleksa moći sa posljedicama na naš osobni život, iako na početku možda osjećamo kao da smo na dobitku, krajnji rezultat je uvijek negativan.

Ako je naš osobni razvoj i postajanje osobom kakva smo stvoreni da budemo glavni cilj našeg rada, tada nam ništa ne može više pomoći od aktivne imaginacije. Ona može dovesti do nevjerojatne neovisnosti od tuđe pomoći (bilo ona od strane analitičara ili nekog drugog autoriteta). Ali, za to je potreban doista ogroman rad i trud. Zapravo u praksi, ako netko poželi raditi aktivnu imaginaciju, to je jedan od pokazatelja da on doista i želi postati neovisan.

Aktivna imaginacija je nešto što radimo paralelno sa našim svakidašnjim životom i nema smisla srljati u njoj, prije nego se dogodila paralelna promjena i u našim svakidašnjim životima.

Muškarac se nalazio pod velikim utjecajem svojih žudnji (prehrana, seks, i sl.) koje su utjecale na njegov svakodnevni život i životne obaveze. U aktivnoj imaginaciji je vidio dva reda golih i zavodljivih djevojaka između kojih je trebao proći i ne podlegnuti žudnji koju je osjećao (djevojke predstavljaju gore spomenute tendencije). Bilo mu je potrebno puno vremena da izađe na kraj sa spomenutim tendencijama i uklopi ih u svoj život na način da one ne preuzimaju kontrolu ali tek kada je to uspio, uspio je i u aktivnoj imaginaciji proći između tih djevojaka. Poanta je da je to učinio sam, bez tuđe pomoći.

Za razliku od drugih tehnika imaginacije, u analitičkoj psihologiji, utjecaj analitičara na aktivnu imaginaciju klijenta mora biti minimalan. Ono što je Jung radio je da je samo ukazao na dijelove gdje se aktivna imaginacija radila nepravilno. Nakon toga, Jung bi upitao za snove i na njima je radio izrazito pažljivo i detaljno. Što je često jako teško za klijenta jer se mora sam nositi sa problemima nastalim u aktivnoj imaginaciji.

Ženska osoba je radila aktivnu imaginaciju sa negativnim animusom. Negativni animus predstavlja sva ona uvjerenja koja djeluju negativno na njen život i na neki način ju zlostavljaju (npr. kompleks manje vrijednosti), dok pozitivni animus predstavlja onu muškost koja joj omogućuje da se emancipira i uspije u životu.

Budući da osjeća povezanost sa negativnim animusom, u imaginaciji ga je pozvala da živi sa njom. Nije mi se činilo kako bi to učinila i u realnosti te sam o tome s njom razgovarao. Nakon razgovora, klijentica je prekinula vezu sa negativnim animusom u imaginaciji. Ali, paralelno sa tim postupkom, i u realnosti je morala postaviti određeno odstojanje između nje i njezinog kompleksa manje vrijednosti. Aktivna imaginacija i njena korekcija joj je pomogla da prepozna dinamiku iz imaginacije, u realnosti. A promjena koju je uvela joj je omogućila da promjenu uvede i u realan život, tj. prestala je uzimati u obzir negativne misli i glasove koji su je opstruirali u njenoj emancipaciji.

Efekti aktivne imaginacije

Aktivna imaginacija je izrazito moćna ali i opasna. Stvara puno sinkronističkih događaja koji se lagano krivo razumiju i možemo dobiti osjećaj da smo mi odgovorni za njih te ih počnemo zlorabiti. Uzbuđenje zbog sinkronističkih događaja zamuti nam sud i dovesti do ideje kako smo mi odgovorni za njih tj. do inflacije. Ispravan pristup možemo prepoznati u priči o kineskom mudracu koju je ispričao Richard Wilhelm i koju je Jung bezbroj puta ponovio na svojim seminarima i predavanjima.

Richard WIlhelm je bio poznati sinolog i proveo je više od 25. Godina u Kini. Jedna od priča koju je doživio je bila u siromašnom selu gdje je zavladala velika suša. Nakon nekog vremena seoski starješine su odlučili pozvati mudraca iz udaljenog sela koji je znao kako se nositi sa takvim situacijama. Kada je mudrac došao, tražio je malu kolibu gdje može biti sam i nakon tri dana dogodila se ogromna oluja sa snijegom i kišom. Wilhelm, zapadnjak, je naravno bio impresioniran mogućnosti da jedna osoba utječe na vrijeme te ga je upitao kako je to postigao. Mudrac je odgovorio kako on nije ništa učinio ali kada je došao u selo, primijetio je kako situacija nije u skladu s Tao-m. I nakon nekog vremena i on je osjećao kako nije u skladu sa Tao-m te je tražio mjesto gdje može biti sam. Kada je ostao sam, pokušao se vratiti u Tao i kada je uspio, naravno da je pala i kiša.

Najvažnija svrha aktivne imaginacije je da nas dovede u Tao-u, kao i kineskog mudraca tako da nam se događaju smislene stvari umjesto besmislenih. Te dvije suprotnosti, možda nabolje možemo vidjeti u razlici između molitve i crne magije.

Kod molitve, možemo reći, cilj je da se volja ega zamjeni sa voljom boga. Mistici i sveci su išli toliko daleko da je ego zamijenjen sa Self-om. Postoji puno priča koje opisuju djelovanje takvih osoba na okolinu kao izlječenja ili djelovanje na vrijeme.

Za Sv. Gertrude kažu  mogla je utjecati na vrijeme. Postoje brojne priče koje govore o tome kako je zaustavila nevrijeme ili spasila urod od smrzavanja i sl. Kada opisuje taj proces, nikada ne govori kako je pokušala utjecati na boga svojim željama već samo kako je skrenula njegovu pažnju na činjenice i kako pokušava ostvariti harmoničan odnos s njim, bez obzira da li će uslišiti njezine molitve ili ne.

„Vještice“ iz narodnih priča djeluju na drugačiji način. One pokušavaju unijeti nered u svoj život ili život ljudi oko njih a samim time i npr. vrijeme postaje negativno. Mi ne znamo da li je moguće utjecati na vrijeme ili druge događaje oko nas. Ali, da li će događaji oko nas biti povoljni ili nepovoljan ovisi o tome da li smo u ravnoteži i harmoniji sa svojim nesvjesnim ili ne. Tako je i u psihoterapiji, često dovoljno da osoba kreira kvalitetniji odnos sa svojim nesvjesnim, sami simptom nakon toga nestane.

I molitva svetaca i vještičji dogovor sa vragom su u bliskoj vezi sa aktivnom imaginacijom. Tj. oboje predstavljaju aktivni pokušaj da ostvarimo odnos sa nevidljivom silom. Djelovanje svetaca je povoljnije zbog toga jer oni pokušavaju odustati od svakog zahtijeva ega tj. mistik ili svetac žrtvuje jednostranost ega za cjelovitost, a “vještica” pokušava koristiti sile koje pripadaju cjelovitosti u egoistične svrhe.

Tehnika aktivne imaginacije

Aktivna imaginacija nam daje mogućnost otvorenih pregovora sa nesvjesnim. U tom kontekstu se razlikuje od snova  budući da u snovima nemamo kontrolu nad našim ponašanjem. U praksi, snovi su dovoljni da se uspostavi kontakt između svijesti i nesvjesnog kod velike većine ljudi i aktivna imaginacija je potrebna u samo nekim slučajevima.

Sada ćemo opisati kako se aktivna imaginacija „radi“.

1. Potrebno je isprazniti um od „ego misli“.

U praksi, to znači da moramo biti sami i da ne postoji mogućnost da nas netko smeta. Nakon toga potrebno je da se koncentriramo da čujemo ili vidimo ono što dolazi iz nesvjesnog. Aktivnu imaginaciju možemo koristiti i kada ne razumijemo značenje određenog motiva ili osobe iz snova. Tada umjesto da percipiramo određenu sliku koja sama nastaje, koncentriramo se na motiv iz sna i započnemo razgovor sa njim.

2. Dopustiti da slika iz fantazije bude percipirana.

a) slikanje i igra s pijeskom

Razlika između aktivne imaginacije, slikanja i igre s pijeskom je u tome što kod aktivne imaginacije nesvjesno nije ograničeno bojom ili figuricama već ima potpunu slobodu da se izrazi.

b)Mediji i beletristika

Čitanje knjiga, gledanje filmova ili serija, igranje igrica na kompjuteru ili VR su određena paralela aktivnoj imaginaciji. Ovdje slika dolazi izvana. Ali, paralelno sa događanjima kreiranim od strane umjetnika, i naša imaginacija radi. U kolikoj mjeri se ta dva svijeta poklapaju možemo zaključiti na osnovi emocionalne reakcije gledatelja ili sudionika. Tu se možete zapitati koji vam je najbolji film, velika je vjerojatnost da upravo taj film na određeni način izražava i vašu nesvjesnu psiho-dinamiku.

U prva dva primjera (TV= nedostaje aktivni ego, koji je izrazito važan aspekt aktivne imaginacije, budući da smo mi samo pasivni promatrač. U igricama i VR, ego je prisutan ali je ograničen dizajnom programa i ego nema slobodu kao u realnom svijetu ili aktivnoj imaginaciji.

Kao što smo rekli, ponekad se dogodi da tijekom sudjelovanja u takvom obliku imaginacije osjetimo snažne emocionalne reakcije. To je naznaka kako medij jako dobro izražava i našu nesvjesnu dinamiku. Ili, nakon što pogledamo film ili seriju u kojoj smo se povezali sa likovima ili kada pročitamo knjigu kao Lord of the Rings), osjetimo tugu što se odvajamo od odvajamo od svijeta u kojemu smo proveli toliko vremena. Neugodna emocionalna reakcija dolazi od propuštene prilike. Film ili serija, knjiga ili igrica su na neki način bili izražaj naših nesvjesnih procesa, a sam uvid u njih je određena prilika da ih prepoznamo i saznamo nešto o sebi. Ukoliko pasivno pogledamo film, seriju, pročitamo knjigu ili odigramo igricu i ne pronađemo paralelu u našim osobnim životima, tada smo tu priliku propustili.

Ukoliko prepoznamo da smo doživjeli aspekt naše psihe i pokušamo ga prepoznati i razumjeti, (kada prepoznamo što Frodo iz TLOTR predstavlja nešto u nama), to saznanje nam daje ideju što učiniti sa svojim životom. Ako to i učinimo, tuga i nelagoda popušta a mi smo bogatiji za jedno saznanje ili korak u našoj individuaciji. Ta emocionalna reakcija se javlja zbog toga jer smo određeni aspekt imaginacije odradili na pola i nedostaje nekoliko koraka kako bi naš ulaz u svijet imaginacije bio svrsishodan. Takva vrsta imaginacije može vitalizira, ukoliko uspijemo povezati nesvjesno i svijest na konstruktivan načina, ali opet to ne čini aktivnu imaginaciju koja je daleko produktivnija, ukoliko se radi ispravno.

c) tehnike istoka

Ako promatramo istočnjačke vještine imaginacije i usporedimo ih sa aktivnom imaginacijom, vidimo kako npr., u odnosu na aktivnu imaginaciju možemo reći kako Zen meditacija ide predaleko jer teži da se zaustave fantazije koje dolaze iz nesvjesnog. Vježbe mirnog sjedenja su simbolički izražaj imobilizacije ega.

Za razliku od istočnjačkih vještina, aktivna imaginacija uzima sliku kao dobrodošlu i fokusiramo se na nju. Tu su moguće dvije pogreške: fokusiramo se previše i ostanemo na toj jednoj slici, ili premalo i slika se mijenja prebrzo i dobijemo unutarnje kino (to se često događa kod intuitivnih osoba), bez da ostvare odnos sa time što se događa.

Kada je grč svijesti toliko jak da ne možemo doprijeti do fantazije, ponekad se preporuča indirektan pristup. Često su jedino ruke u mogućnosti da nam pomognu i one mogu fantaziju modelirati u glini, u slici, riječi ili pokretu. Takav pristup treba nastaviti dok osoba nije spremna dopustiti da se stvari dogode i u samoj imaginaciji.

Ženska osoba nije mogla nikako započeti klasičnu aktivnu imaginaciju. Analitičar je preporučio pisanje. Klijentica je počela sa ključem koji je davno dobila od bake za koji nije znala što otvara. Oko toga ključa je napisala cijelu priču. U priči je taj ključ bio poklon baki od jednog zanimljivog muškarca s kojim je kasnije ušla u brak i preselila ko njega. S vremenom je otkrila kako je on zapravo zao i kako je vlasnik javne kuće. S vremenom, baka je uspjela sa ostalim ženama koje su za njega radile da se oslobodi njegovog utjecaja i u samoobrani su ga ubile, naslijedile kuću i imanje i nastavile život u ženskoj zajednici …

Takvoj priči možemo pristupiti kao snu razumjeti ju i „preslikati“ na osobni život osobe koja je aktivnu imaginaciju radila. U slučaju slike ili skulpture u glini, pristup je sličan interpretaciji slika o kojoj smo govorili, iako uvijek pokušavamo otkriti i priču koja stoji iza slike ili skulpture u glini.

Ženska osoba je spontano pokušavala u glini učiniti neku figuru i polako su se otkrivale konture prekrasnog labuda. Umjesto da u jednom trenutku stane, nastavila je mijesiti glinu u na kraju je izradila jednu bezličnu masu čije konture nisu podsjećale na ništa poznato.

Cijeli postupak je bio paralela njenom pristupu kreativnim idejama.

Posljednji i možda najteži oblik aktivne imaginacije je kroz ples. Važno je naglasiti kako je prikladnije da se osobama, čija je profesija usko povezana s određenim načinom umjetničkog izražavanja, preporuča korištenje izražaja koji nije povezan sa njihovom profesijom. Razlog za to je što profesija zahtijeva diferencijaciju svijesti i zbog toga je ego već istreniran da radi sa svojom primarnom funkcijom i samim time djeluje ograničavajuće na nesvjesno. Tako da je za slikara bolje da aktivnu imaginaciju radu pišući, a za pisca da slika.

d) razgovor sa sadržajem nesvjesnog

Možda najvažnija tehnika koja je zapravo sinonim sa aktivnom imaginacijom u klasičnom smislu je razgovor sa sadržajem nesvjesnog koji je personificiran. Jako je bitno da uzmemo u obzir s kime razgovaramo i da ne uzimamo svako rečenicu kao da dolazi od duha svetoga. Kod vizualizacije je relativno lako prepoznati s kime imamo posla i donijeti sud na toj osnovi. Ali čak i kada se ne događa vizualizacija, možemo prepoznati glas s kojim razgovaramo. Figure nesvjesnog su često ambivalentne i imaju i pozitivne i negativne strane.

e) snažne emocije i AI

Snažne emocije i afekti su često prepreka u aktivnoj imaginaciji. U tom slučaju prvo je potrebno da ih stavimo pod kontrolu kako bi mogli ostvariti odnos sa slikom u samoj imaginaciji. Tj. aktivnu imaginaciju je moguće raditi i sa određenom snažnom emocijom. Npr. kada osjetimo strašnu ljutnju zbog koje gubimo kontrolu ili žudnju za nečim ili nekim. Ponekad je prije početka aktivne imaginacije potrebno da na određeni način dovedemo tu emociju do razine kada s njom možemo raditi. Jung je koristio tehnike Joge i meditacije da to i učini. Kada je emocija dovedena na razinu da više nismo u opasnosti od identifikacije, tada s njom možemo raditi u aktivnoj imaginaciji.

Aktivnu imaginaciju, osim sa afektom, moguće je raditi i sa dijelovima tijela u slučaju somatskog simptoma ali i u slučaju ovisnosti.

Muškarac koji  nije imao kontrolu nad svojim porivom za masturbacijom je započeo aktivnu imaginaciju sa svojim spolovilom. Odgovor koji je dobio je slijedeći. „Ti ćeš meni govoriti što ću ja raditi! Ako želim svršiti onda ću i svršiti i tko si ti da mi govoriš što ću ja raditi. Ako ja želim, ti ćeš me pratiti i to je to.“. Iskustvo ove imaginacije je na njega djelovalo na način da je prihvatio taj nagon kao nešto objektivno, nešto s čime se može razgovarati i čemu se može reći ne.

f) ego u AI

U aktivnoj imaginaciji potrebno je da budemo potpuno svjesni svoje osobnosti i da reagiramo u skladu sa njom.

Jung upozorava na grešku koja može upropastiti cijeli proces tj. da uđemo u proces sa fiktivnim egom a ne sa našim pravim egom. Kada ulazimo u nesvjesno kroz aktivnu imaginaciju, potrebno je da damo potpunu pažnju tome što radimo i govorimo kao i u važnoj situaciji koja nam se događa u vanjskom svijetu. To sprječava da aktivna imaginacija postane pasivna imaginacija. Ali, kada smo to učinili, potrebno je da ispraznimo um kako bi druga strana mogla učiniti svoje. Takvu pogrešku je moguće uvidjeti ukoliko emocija koja se događa u aktivnoj imaginaciji ne odgovara emociji koju bi imali u istoj situaciji u realnosti.

Npr. što bi se dogodilo ukoliko bi sreli lava u aktivnoj imaginaciji? Moja prva reakcija je da bih pobjegao, jer to bih učinio i kada bi se lav pojavio u realnosti. Ali, ukoliko bi lav progovorio i rekao „Stani, ne boj se, neću te povrijediti!“, tada se postavlja pitanje što bih učinio. Tada je potrebno da se zapitamo i pokušamo otkriti koja bi bila naša prava reakcija. Ja osobno bih vjerojatno zastao, udaljio se na sigurnu udaljenost ili na neki način zaštitio i započeo razgovor.

Muškarac je u imao dugotrajnu ljubavni odnos sa animom u aktivnoj imaginaciji ali joj nikada nije rekao kako je oženjen. Kada ga je analitičarka pitala da li bi to učinio u stvarnosti, odgovorio se to nikada ne bi dogodilo u stvarnosti. Dakle ego u aktivnoj imaginaciji nije bio jednak ego u stvarnosti. Cijela imaginacija nije bila stvarna, više kao pisanje romana.

Slijedeći primjer govori o osobi koja je u životu uvijek zaglavila i u imaginaciji se našla ispred velikog zida. Jung ju je pitao što bi učinila u realnosti i stao na tome. Kako nije mogla preko a zid je bio beskonačno dugačak i bez prolaza, trebalo joj je tri tjedna da se sjeti kako bi mogla probiti prolaz sa čekićem. Kada je to učinila i u stvarnosti je pronašla rješenje za situacije u kojima je do sada zaglavila. U takvim situacijama je važno da se paralelno radi na oba problema, problem zida u aktivnoj imaginaciji i problem u stvarnosti.

3. Slijedeći korak sastoji se od toga da svojoj fantaziji damo određeni izražaj. Zapisujući, slikanjem, kiparenjem, zapisivanjem glazbe koju smo čuli ili čak plesanjem. Plesanjem uvodimo i tijelo u igru što je često potrebno pogotovo ako su emocije i inferiorna funkcija toliko potisnute da su „zakopane u tijelu“. Ponekad je dobro imati određeni ritual prije nego počnemo (Jung kaže da je tako efikasnije iako nije siguran zašto). Važno je da razumijemo razliku između pisanja kao aktivne imaginacije i zapisivanja aktivne imaginacije. Kod zapisivanja, cilj je da zabilježimo sve događaje i reakcije koje su se dogodile u aktivnoj imaginaciji. Kod pisanja kao aktivna imaginacija, dopuštamo ruci da piše što želi. Mi kasnije možemo pokušati opisati naše subjektivno stanje.

Kada dajemo izražaj aktivnoj imaginaciji u obliku slikanja, pisanja i sl., moguće su dvije pogreške. Prva je da damo preveliki naglasak na estetskom elementu (npr. kod slikanja) i zbog toga naglaska gubimo pravo značenje i poruku aktivne imaginacije. Prenaglašena forma uništava sadržaj. Ne smijemo zaboraviti kako je ta kreacija samo kopija unutrašnje realnosti. S druge strane ako samo skiciramo sadržaj fantazije nedostaje ljubav i trud i odmah se skače na smisao cijelog pothvata i gubi doživljaj i iskustvo koji su jednako tako važni.

U sličnoj situaciji se naša Jung kada je radio na svojoj aktivnoj imaginaciji. Možda ste čuli za Crvenu knjigu koja je izdana prije nekoliko godina. On sadrži puno prekrasnih slika koje je Jung naslikao. Na početku njegove imaginacije, njegova anima je rekla kako je cijeli proces kroz koji prolazi zapravo umjetnost. Ta izjava skriva zamku, budući da je u tom slučaju Jung umjetnik, a ne osoba koja pokušava pronaći smisao u svom život. Ako je Jung umjetnik, tada je cilj umjetničko djelo a ne individuacija, što bi bilo pogrešno.

U današnjem liječenju u psihijatrijskim bolnicama, cijeli proces stane na trećem koraku. Treći korak je zapravo veliko olakšanje. Ali, još uvijek ne čini aktivnu imaginaciju

4. Četvrti korak je ono gdje ostale tehnike imaginacije prestaju a to je etička konfrontacija sa onim što je kreirano. „Što ta fantazija znači za mene i moj život?“ i „Što imaginacija traži od mene da promijenim u realnom životu?“. Kada to utvrdimo, ostaje nam još samo jedan korak.

5. Zadnji korak je možda najteži od svih. A to je primjena naučenog svega što je obećano, traženo ili rečeno, u aktivnoj imaginaciji, u stvarnosti.

VAŽNO UPOZORENJE!!!

Za kraj, jedno važno upozorenje. Ukoliko aktivnu imaginaciju shvatimo kao igru, istraživanje ili samo pokušaj da doživimo nešto nesvakidašnje, tada možemo očekivati negativne popratne simptome, aktivaciju neuroze ili u najtežim slučajevima psihoze. Aktivnu imagiaciju nesmijemo pokušavati raditi sami, bez vodstva iskusnog psihoanalitičara i bez prethodnog “blagoslova” nesvjesnog. Aktivna imaginacija je kao iznimno jak lijek, koji može spasiti, ali jednako tako i uništiti nuspojavama ukoliko se koristi uz kontraindikacije, koje su najčešće nesvjesne i možemo za njih saznati samo nakon dugotrajne i temeljite osobne psihoanalize.

Bibliografija

Barbara Hannah – Encounters with the Soul

C. G. Jung – Visions Seminar

Ian F. Baker (editor) – Methods of treatment in Analytical Psychology

Ostali tekstovi edukacije “Analitička psihologija – teorija i praksa”

Tekst “Psihologija i alkemija” je prvi dio šetog teksta obavezne literature za sudionike edukacije “Analitička psihologija – teorija, praksa i individuacija“.

Tekstove mogu pročitati i oni koji ne planiraju započeti edukaciju i u njima saznati što je analitička psihologija, koja su područja njenog istraživanja i kako se primjenjuje u psihoterapiji.

Psihologija i Alkemija

Jung u svojoj knjizi Psihologija i alkemija govori o vezi između snova mladog znanstvenika (snovi Wolfganga Paulija) i alkemije. Osim nje Jung je napisao Alkemijske studije i Mysterium Coniunctionis na istu temu. Jung je otkrio alkemiju kroz praksu tj. naišao je na simbole u snovima svojih klijenata koje nije razumio i nije mogao pronaći paralelu u religiji, etnologiji ili mitologiji. Igrom slučaja dobio je alkemijsku knjigu u kojoj je  primijetio je sličnosti. Primjer o kojemu govorim je san žene o orlu koji polijeće i pojede svoja krila te padne na zemlju. Dugo se spremao da zaroni u temu, što je zahtijevalo da izbrusi svoj Latinski i Grčki ali s vremenom je shvatio da to ne može izbjeći zbog važnosti koju alkemija ima u razumijevanju produkata nesvjesne psihe modernih ljudi.

Iskustvo nesvjesnog

Bajke, mitovi i religijska učenja su materijal koji se formirao u društvu i prenosio tradicijom. Prošli puta smo spomenuli kršćanskog sveca i mistika St. Niklaus von der Flüe. On je sanjao kako prema njemu ide stranac sa svjetlećom medvjeđom kožom na leđima i kako pjeva tri riječi. Izvorno iskustvo je bilo skriveno puno godina i jedino što smo imali je prepričana vizija od strane osobe koja je pisala njegovu biografiju, gdje je cijelo iskustvo pojednostavljeno, a medvjeđa koža izostavljena. Sličan proces se dešava sa svakim izvornim iskustvom nesvjesnog koje je pod utjecajem određenih tradicionalnih učenja i vrijednosti. Tradicija pročisti originalno iskustvo od određenih nesvjesnih motiva i ideja. Npr. Crkva je „pročistila“ iskustva svetaca“ od svega što je smatrala osobnim materijalom i ostavila samo ono što je bilo u skladu sa tradicijom. Rezultat je da se individualno iskustvo kodificira u kontekstu društva čime postaje dio religioznog sistema i nešto što se može primijeniti na velik broj ljudi, ali sa posljedicom da cijela arhetipska slika gubi individualni karakter.

Sličan primjer su duhovne vježbe (Exercitia Spiritualia) St. Ignatius of Loyola ili forme istočnih meditacija. Što je karakteristično za njih je da sadrže određeni program pristupu nesvjesnom. Spontane erupcije nesvjesnog (npr. kada se pojavi cvijeće umjesto križa) se odbacuju i naglasak se stvara na praćenju programa.

Za razliku od takvog formaliziranog pristupa nesvjesnom, pristup alkemičara materiji je bio potpuno drugačiji. Alkemičari su pokušali, promatrajući fenomen materije kroz svoje eksperimente, pronaći neko objašnjenje za sve pojave koje su vidjeli ali bez određenog plana. U tom procesu, osim materije, iskusili su i svoje nesvjesno, projicirano u materiju s kojom su radili. I mi se nalazimo u sličnoj situaciji kada se susretnemo sa svojim nesvjesnim, budući da u većini slučajeva nemamo potporu određenog sistema.

Projekcija

Ako upoznamo nepoznatu osobu, bez projekcije nije moguće da ostvarimo kontakt tj. moramo nešto pretpostaviti o njoj da bi stvorili most za komunikaciju. Npr. kada ste sa mnom stupili u kontakt vezano uz ovu edukaciju. Na osnovi naše web-stranice, e-mailova koje smo izmijenili ili na osnovi telefonskog razgovora koji smo imali, dobili ste određenu ideju o meni ili ja vama. Ta ideja ne mora biti nužno nešto što je svjesno, to može biti samo nedefinirana intuicija ili osjećaj, ali stvorio se određeni most kojim možemo ostvariti kontakt. S vremenom kada se bolje upoznamo, ta hipoteza se može mijenjati i prilagoditi objektivnoj situaciji. Psihološki gledano, možemo reći kako prvo dolazi hipoteza o određenoj situaciji ili objektu koja je projekcija, a kasnije tu projekciju modificiramo prema potrebi. Projekcija je osnova svakog odnosa. Svaki odnos tako započinje ali projekcije postajemo svjesni samo kad ona prestane odgovarati činjenicama i u tom trenutku potrebno je da prepoznamo ono što smo projicirali. Kroz taj proces postajemo svjesni nesvjesnog sadržaja u nama samima i možemo reći kako je projekcija proces koji nam to omogućuje.

Isti proces se događa u prirodnim znanostima. Teorija da je materija sačinjena od čestica ili ideja energije se temelji na arhetipskoj ideji projiciranoj u materiju. Nemoguće je proučavati znanost bez takvih pretpostavki. Ali, u određenom trenutku uvidimo kako ta pretpostavka da je materija napravljena od čestica ne odgovara u potpunosti realnosti. Npr. taj problem možemo primijetiti kada promatramo ponašanje elektrona. Mi zapravo ne možemo sa beskonačnom točnosti pokazati da je specifični elektron na određenom mjestu u određeno vrijeme. Ali ako postoji nešto kao čestica, tada bi to trebalo biti moguće. Tada počinjemo razmišljati kako nismo bili potpuno u pravu i kako se radilo o projekciji te započinjemo potragu za novom hipotezom koja bi odgovarala prirodnoj pojavi koju promatramo. Razvoj znanosti je zapravo zamjena primitivne projekcije boljom. Prirodne znanosti su povezane sa modelima projekcije s kojima se prirodni fenomeni više ili manje poklapaju. Ako priroda klikne sa modelom, sve je ok, ako ne, trebamo promijeniti model. A model se uvijek bazira na arhetipskoj ideji tj. na određenom nivou je izraz i psihološke činjenice na kojoj se temelji i naša psihologija.

Budući da nam ideje o prirodi koju promatramo dolaze iz nesvjesnog, možemo se pitati, zna li nesvjesno o realnosti ili su nesvjesno i realnost na određeni način povezani i predstavljaju istu stvar. To je misterija za koju trenutačno nemamo odgovor.

Ako promatramo situacije u kojima su se nalazili stari alkemičari, ona je u velikom djelu slična situaciji u kojoj se nalaze moderni fizičari ali i sve osobe koje zbog nužnosti moraju pogledati u dubinu svoje psihe. Kemijske tvari, eksperimenti i transformacije predstavljaju nepoznato u koje je projicirana nesvjesna psiha. Ta psiha se izražava u alkemijskim slikama, motivima i djelima i proučavanjem njih dolazimo do ideja kakva je i naša psiha. U njima možemo prepoznati fenomene nesvjesnog koji se i danas događaju kada se mi susretnemo sa nepoznatim. Zapravo, izrazito nadareni alkemičari su bili svjesni kako se za vrijeme eksperimenta događa nešto kao projekcija i kako zapravo u transformaciji tvari promatraju svoju psihu. Poznata uzrečica „Aurum nostum non est aurum vulgi“ govori o tome. U psihoterapiji, to što je nepoznato za nas je naša psiha tj. kompleksi i arhetipovi i zbog toga naše nesvjesno producira slike slične slikama koje su stvarali alkemičari.

Recimo da je alkemičar kupio nepoznatu rudaču. Nakon toga, stavio ju je u peć i pomiješao sa sumporom ili nečim sličnim i ako je taj metal iz rudače bilo olovo, alkemičar bi se jako otrovao parama koje nastaju. Jedino što može zaključiti, na osnovu svojeg znanja, da se u tom metalu skriva demon koji ubija ljude, te je to i napisao u tekstu koji opisuje njegov rad.  To je razumno i očito objašnjenje za nekoga iz srednjeg vijeka. Zašto baš demon? Zaključak određuje nesvjesno kroz projekciju. Olovo u tom kontekstu postaje objekt projekcije destruktivnih psiholoških faktora tj.  Psihološki gledano, ako netko kaže da olovo sadrži demona, možemo reći da projicira svoju sjenku i demonske ljudske kvalitete u olovo. Transformacija olova u zlato predstavlja psihološku transformaciju od osobe opsjednute kompleksima u psihološki zrelu i razvijenu osobu.

Alkemija sadrži nevjerojatnu količinu materijala iz nesvjesnog. Oni su često bili samotnjaci, nisu pripadali određenoj grupi s kojom su mogli dijeliti i modificirati svoja iskustva nego su bili direktno izloženi utjecaju nesvjesnog. Budući da su radili na granici legalnog, bez učitelja i sl., svijest nije utjecala na nesvjesno u tolikoj mjeri kao kod religioznih učenja. I u terapiji razvijamo pristup nesvjesnom koji nema program. Npr. situacija izgleda loše i predstavlja za klijenta nepovoljno stanje koje možemo promatrati kroz nesvjesno (npr. snovi) i razmisliti zašto se to stanje događa i čemu teži. Takvo stanje odgovara početnom stanju alkemičara i postoji vjerojatnost da naše nesvjesno stvara slične slike kao i slike opisane u alkemijskim spisima i zbog toga je alkemija jako korisna kada pokušavamo razumjeti nesvjesni materijal modernog čovjeka.

Alkemija i znanost

Možemo reći kako postoje dvije grupe mitoloških slika kroz koje su ljudi iskusili postojanje boga: bog kao osoba i bog kao energija. Razlika je da u prvom slučaju s bogom možemo stvoriti odnos a u drugom ga možemo proučavati kao objektivni fenomen.  Neke osobe su „opsjednute“ idejom da se bog manifestira kao osoba (tada govorimo o religioznom čovjeku) a neke bogom kao prirodnim fenomenom (tada govorimo o znanstvenicima iako znanstvenici to nikad ne bi priznali,  Einstein je priznao i ne prihvaćajući kvantnu teoriju rekao kako se bog ne igra s kockicama).

Ako promatrate razvoj znanosti, vidite da znanstvenici nisu mogli izbjeći da baziraju svoje zaključke na određenoj nedokazivoj hipotezi, tj. ideji koje znanstvenici uzimaju zdravo za gotovo: trodimenzionalnost prostora do sredine 18. St. (Kepler bio siguran kako je prostor trodimenzionalan zbog toga jer je Bog presveto trojstvo), Decartes je bazirao svoju ideju kauzalnosti na doktrini nepromjenjivosti boga (unutar boga ne smije biti kontradiktornosti što je osnovna ideja kauzalnosti tj. uzročnosti).

Pauli je pokazao da se moderne ideje u fizici temelje se na arhetipskim idejama. Velika otkrića su uzrokovana novim arhetipskim modelom kojim opisuju realnost. Ideja Etera. 17 i 18 st. je u tom smislu vrlo edukativna. Kada je dokazano da ne postoji, jedan znanstveni je rekao: „Ako eter ne postoji, onda je sve gotovo“. Tu se dešava projekcija arhetipa boga u eter. I danas činimo isto: ako ne smršavim, sve je gotovo, ako ne odradim svoj posao, sve je gotovo, ako se ne oženim ili udam, sve je gotovo. Kada znanstvenici (zapravo i obični ljudi) postanu fanatični, onda znate da se razgovara o stvarima u koje su projicirali ideju boga. Sličan proces kroz koji su prolazili i prolaze znanstvenici, prolazili su i alkemičari: projekciju arhetipske psihe u materijalne fenomene.

Alkemijski simboli i procesi

Prava priroda materije nije bila poznata alkemičarima, poznao ju je samo djelomično. U svom istraživanju, projicirao je nesvjesno u tamu materije, da ju rasvijetli. . . Dok je radio na svojim eksperimentima, alkemičar je doživio određena psihološka iskustva koja su mu se činila kao nešto što je karakteristika kemijskog procesa. Budući da je u pitanju projekcija, nije bio svjestan da iskustvo nije dio materije i tvari s kojima radi. Iskusio je tu projekciju kao svojstvo tvari, ali što je doista iskusio je bilo njegovo nesvjesno. (Psychology and Alchemy, par 345.)

Cijela alkemijska procedura zapravo predstavlja individuacijski proces pojedinca. Motivi i slike koji se prikazuju u alkemiji predstavljaju iskustva transformacije koje se psihološki gledano događaju u psihoterapiji i osobnom razvoju pojedinca. Možemo reći kako je alkemija je u neku ruku anatomija individuacije.

Npr. jedna od ideja alkemije je „Što je gore to je i dolje“ tj. planeti na nebu odgovaraju metalima u zemlji. Sunce-zlato; Mjesec-srebro; Merkur-živa; Venera-bakar; Mars-željezo; Jupiter-kositar; Saturn-olovo. Kako se planeti vrte tako metali završavaju u zemlji. Psihološki gledano, planeti i metali predstavljaju arhetipsku osnovu ega ili psihološke karakteristike personificirane likovima bogova ili planeta (Mars i željezo – agresivnost i samoobrana, Venera i bakar – seksualnost i požuda i sl.) koji se „utjelovljuju“ u nama rođenjem i manifestiraju tijekom našeg života.

Opus

Slijedeći tekst iz djela „Ordinal of Alchemy“ je opis alkemijskog opusa.

„Svatko tko se upusti u tu potragu, može očekivati da se sretne sa frustracijom duha. Često će morati mjenjati smjer putovanja, ovisno o otkrićima koje učini … Vrag će dati sve od sebe da ometa vašu potragu sa jednim od tri kamena spoticanja; žurba, očaj i obmana … onaj tko žuri, neće završiti posao niti za mjesec, niti za godinu i u ovoj Umjetnosti će uvijek biti istina kako će čovjek koji žuri uvjek imati nešto za prigovoriti … Ako vas neprijatelj ne prevlada kroz žurbu, napasti će vas sa potištenošći i kontinuirano će vam u um stavljati obeshrabrujuće misli kako je mnogo onih koji traže, a malo onih koji nađu i kako su oni koji su pronašli često mudriji ljudi ona nas samih. Nakon toga će vas upitati, ima li nade da pronađete „grand arcanum“; nadalje, napadati će vas sa sumnjama da li i vaš učitelj uopće poznaje tajnu koju vama želi predati ili ne skriva li najvažnije tajne od vas.

… treći neprijatelj protiv kojega se morate braniti je obmana, i ta je možda najopasnija od sve tri. Sluge koje lože tvoje peći su često nepouzdani. Neki su bezbrižni i odu spavati kada bi tebali ložiti vatru, drugi su pokvareni i čine što više štete mogu; neki su ili glupi ili uobraženi ili presigurni u sebe i ne prate upute … ili su pjiani, nemarni i odsutni-duhom. Pazite na sve, ako želite da budete pošteđeni velikog gubitka.“

Alkemičari su smatrali da je njihov posao svet tj. potraga za najvećom vrijednosti. Takav rad pretpostavlja određene vrline kod alkemičara i neophodne su. Strpljivost, radišnost, posvećenost, hrabrost, i kontinuiranost. Možemo povući paralelu sa psihoterapijom i radom na sebi, bez ovakvih vrline psihoterapija ne može biti uspješna.

Strpljivost je važna jer proces traje i ponekad je potrebno vremena za rezultate. Klijenti često misle ako nema rezultata za kratko vrijeme da se proces ne događa. Hrabrost znači da smo spremni da se nosimo sa anksioznosti i nesigurnosti u rezultat cijelog procesa. Ponekad klijenti s kojima radim imaju osjećaj kako se zapravo nisu maknuli sa mjesta kada naiđu na prepreku koja se često ponavlja i ne mogu lako proći. Često je potrebno pola sada razgovora o uspjesima i usporedba sadašnje i prošle situacije da taj osjećaj anksioznosti i obeshrabrenosti prođe. Kontinuiranost znači da nastavljamo unatoč promjenjivim raspoloženjima i obeshrabrujućim osjećajima i ustrajemo sa željom da razumijemo što se događa.

Alkemijski spisi često govore o religioznom stavu potrebnom za rad. Da bi rad uspio potrebna je i milost boga. Psihološki ona predstavlja nadahnuća, događaje i sl. koje nismo zamislili svjesno već se samo dogode i često imaju iznimno važan utjecaj na psihoterapeutski rad. Npr. kolegica iz Meksika je željela studirati ali nije imala novaca i dobila je na lotu. Ja sam osobno u jednom trenutku ostao bez novca za daljnje studiranje kada sam na mail dobio ponudu za stipendiju koju sam i dobio 2 dana prije roka za uplatu školarine. S druge strane, tijekom terapije, ponekad kažem nešto što se meni ne čini kao nešto posebno ili važno, a opet ispadne da je to bilo iznimno važno za klijenta.

Opus je iznimno individualan rad. Alkemičari su bili samotnjaci sa možda jednim pomagačem. Često nema recepta za naš psihološki razvoj, već ga moramo pronaći kroz „religiozan stav“ tj. pažljivim promatranjem trans-personalnog faktora, npr. snova. Smatrali su kako alkemijski proces počinje prirodno ali je potreban svjesni trud kako bi se nastavio. Iako proces postajanja svjesnijim počinje sam od sebe, često taj impuls nije dovoljan da bi doveo do individuacije. Mladić može željeti da se osamostali od roditelja ali ako to sam i ne učini to se neće desiti. Želja je nešto trans-personalno što nam dolazi iz nesvjesnog , što dolazi od Self-a, dok je trud koji mladić učini nešto što dolazi od ega.

Cilj opusa je da se stvori čudnovata tvar koju nazivaju kamen mudraca, eliksir života ili grand arcanum. Fenomenologija tih tvari opisana u alkemijskim spisima je identična fenomenologiji Self-a u analitičkoj psihologiji.

Prima materia i masa confusa

Ideja Prima materija dolazi iz Sokratske filozofije. Ona kaže kako se svijet razvio iz jedne, primarne tvari. Primarna tvar je arhetipska ideja koja se u povijesti ljudske misli ponavlja (npr. ideja Velikog praska). Primarna tvar je prošla određene diferencijacije i razdvojena je u četiri elementa (vatra, voda, zrak i zemlja). Psihološki ta ideja odgovara razvoju četiri funkcije koje smo spomenuli a s njima i ega iz nediferencirane mase nesvjesnog.

Iz karakteristika prima materia-e prema opisu alkemičara, možemo dobiti ideju što ona predstavlja u psihoterapiji.

1) Sveprisutna je, ispred naših očiju. Tako je i materijal za psihoterapiju. Raspoloženja, svađe, svakodnevni događaji i sl. su često prikladni materijal.

2) Izvana izgleda odvratno, prezrena je, odbojna. Alkemičari su koristili izreku: „In stercore invenitur“ (pronaći ćeš u prljavštini). Često ju pronađemo tamo gdje najmanje želimo gledati tj. u našim kompleksima i inferiornostima

3) Pronalazimo je kao mnogostrukost. U psihoterapiji često moramo postati svjesni fragmentiranih dijelova naše ličnosti tj. kompleksa.

4) Nediferencirana, bez posebnih granica. To svojstvo prima materije je povezano sa osjećajem opasnosti da se izgubimo i istopimo u cijelom procesu. Strah od nesvjesnog je često potpuno opravdan. Rad sa nesvjesnim možemo usporediti sa ribarom koji lovi ribu. Količina ribe koju može uloviti  je ograničena veličinom brodice. Ako je ulovi previše, brodica može potonuti.

Kada pronađemo prima materiju, moramo je izložiti različitim procesima. Takve procese možemo pronaći ne samo u alkemiji već i u mitovima, bajkama i folkloru, ako ih možemo prepoznati.

Calcinatio

Taj kemijski proces je povezan sa simbolizmom vatre i alkemičari su ga često opisivali na način koji je, sa znanstvenog stajališta, potpuno neprihvatljiv, ali ne smijemo zaboraviti da je to bilo najbolje što su mogli učiniti s obzirom na njihovo znanje kemije. Npr.

„Uzmi žestokog, sivog vuka, koji … se nalazi u planinama svijeta gdje luta potpuno divlji od gladi. Baci ga na tijelo kralja i on će ga prožderati. Spali ga u pepeo u velikoj vatri. Tim procesom kralj će se osloboditi i kada to ponoviš tri puta, lav će pobijediti vuka i više neće imati što da proždere. Na taj način kreirano je tijelo koje odgovara slijedećem koraku našeg rada.“^[1]

Kemijski gledano, vuk je identificiran sa Antimonom koji se spaja sa svim metalima osim zlata. Koristi se kao sredstvo kojim se čisti nečisto zlato. Antimon se zvao i kupkom kralja (koji odgovara zlatu). Čišćenje iz teksta odgovara čišćenju zlata od primjesa antimonom.

Psihološko značenje teksta bi bilo slijedeće. Smrt kralja je smrt vodećeg principa svijesti, to je vrijeme tranzicije i krize i odgovara regresivnim gubitkom svjesnih vrijednosti i načina funkcioniranja (napad panike, depresija, manija, trenutak velikog afekta i sl.). Ego je prožderan od strane žudnje, želje za moći li neke druge instinktivne tendencije. Ali, vuk je spaljen u vatri dakle žudnja proždire samu sebe (npr. kada osoba koja pati od napada panike kaže, e sad je dosta, neka ga imam, pa kud puklo da puklo, neće me spriječiti da živim). Psihološki cijeli proces odgovara spuštanjem ega u svijet instinkta čije vatrene energije mora izdržati. Vuk  je osnovna žudnja, lav egocentrična želja za moći a kralj diskriminirajuća i objektivna svijest. Kažu da je vatra čistilišta uzrokovana frustracijom žudnje i požude. To znači da je psihološki razvoj promoviran frustracijom zadovoljenja užitka ili moći

„U toj transformaciji je izrazito važno da animi i animusu oduzmemo objekt. Oni se vežu uz objekte samo kada se prepustimo uživanju. Concupiscentia je crkveni pojam koji odgovara toj pojavi. … Sve svjetske religije se slažu po tom pitanju. Vatra požude je element s kojim se trebamo boriti u Brahmaizmu, Budizmu, Tantrizmu, Manicheizmu i u Kršćanstvu. Jednako tako je važan i za psihologiju. Kada si dopustimo da budemo požudni, bez obzira da li naša želja ide u smjeru pakla ili neba, dajemo svom animusu ili animi objekt, tada oni izlaze van umjesto da ostaju unutra gdje i trebaju biti .. Ali ako možemo reći: Da želim to i pokušati ću to i dobiti ali zapravo to i ne moram imati; ako se odlučim toga odreći, mogu se toga odreći; tada su anima i animus pod kontrolom.

Ali ako animu ili animus stavimo u bocu, slobodni smo od toga da budemo opsjednuti, iako im vjerojatno nije lako u boci jer ako našem vragu nije dobro, nije dobro niti nama … Naravno da će u toj boci raditi nered. Ali nakon nekog vremena uvidjeti ćemo da je bilo ispravno staviti ih u boci. S vremenom ćemo postati tiši i promijeniti ćemo se. Tada ćemo uvidjeti da kamen raste u boci … i ako je … samokontrola postala navika to i je kamen … kada takav stav postane nešto što je svakidašnje, taj kamen će biti dijamant.“^[2]

Solutio

Kao što je calcinatio povezan sa simbolizmom vatre, tako je i solutio povezan sa simbolizmom vode. U puno mitova postanka, voda je originalan materijal iz kojega je sve postalo.

Alkemičari su vjerovali da se određena tvar ne može transformirati ako nije reducirana na prima materia-u. Sličan proces se dešava u psihoterapiji. Fiksirani i kruti aspekti ličnosti ne dozvoljavaju potrebnu promjenu, oni su sigurni u svoju ispravnost (tj. mi smo sigurni kako je naš način ispravan). Da bi se transformacija nastavila, takvi kruti aspekti ličnosti moraju se prvo otopiti ili biti reducirani na prima materia-u. To se dešava tijekom analitičkog procesa kada promatramo produkte nesvjesnog i tim procesom preispitujemo stavove svijesti ali, jednako tako i kada se kruta svijest koja nije u kontaktu sa svojim instinktima prepusti njihovom djelovanju, sa pozitivnim ili negativnim rezultatom.

Jedan od alkemijskih recepata koji je povezan sa tim procesom je:

„Otopi Sol i Luna u vodi što otapa, ona je poznata i prijateljska, i po prirodi njima slična, i kao da je maternica, majka, original, početak i kraj života. I to je razlog zašto su poboljšani i ispravljeni u toj vodi, budući da slična priroda se raduje sebi sličnom … tako da ti odgovara da se priključiš takvoj sličnosti … I budući da Sol i Luna imaju svoje porijeklo u toj vodi, njihovoj majci; potrebno je da u nju ponovno uđu tj. u majčinu utrobu, tako da se mogu regenerirati ili ponovno roditi i kako bi postali zdraviji, plemenitiji i snažniji.“.[3]

Kemijski proces koji ovaj tekst opisuje je povezan sa mogućnošću žive (voda što otapa) da otopi zlato(Sol) i srebro (Luna) i da ih spoji. Kopači zlata su koristili sličan proces za odvajanje zlata od primjesa, budući da živa otopi zlato ali ne i primjese. Alkemičar koji je napisao ovaj tekst je u opisani kemijski proces projicirao određeni psihološki proces koji se događa i modernim ljudima. Sol i Luna predstavljaju muški i ženski psihološki princip o kojima smo govorili u jednom od prošlih seminara, u obliku u kojemu se manifestiraju u psihologije osobe koja je počela psihoterapiju (ili ima određeni simptom). U psihologiji muškarca, Sol predstavlja dominantni stav svijesti (zajedno sa svim neprilagođenim uvjerenjima) a Luna predstavlja animu u trenutačnom stanju (najvjerojatnije u negativnom obliku).

Ovaj proces, psihološki predstavlja ulazak u nesvjesno, koje je majka i maternica iz koje se sve rađa. Npr. kada se mladić koji nije u kontaktu sa svojom seksualnosti prepusti instinktu i dopusti da ga vodi. Novo stanje je dovelo do transformacije dominantnog stava svijesti ali i anime koji su oboje regenerirani i obnovljeni.

Ponekad je solutio nije iskustvo u kojemu se osjećamo udobno i koje dovodi do pozitivnog rezultata što je vidljivo iz mita o Actaeon-u gdje ga je Artemida pretvorila u jelena (jer ju je vidio golu).  U obliku jelena su ga rastrgali njegovi vlastiti psi. Kako su psi životinje božice Artemide i ona predstavlja „majku“ tj. nesvjesno koje vrši solutio. Proces opisuje opasan susret svijesti sa instinktivnim tendencijama. Ako osoba iz primjera nije mladić nego oženjen muškarac, tada prepuštanje instinktima i zapostavljanje obaveza prema obitelji predstavlja „otapanje“ u požudi i u kontrastu je sa prvim primjerom koji je opisan kao ugodan i poticajan u kontekstu psihološkog razvoja.

Nadalje proces Solutio može biti povezan sa odnosom sa drugom osobom, ili grupom. Identifikacija sa političkim strankama religioznim grupama je jedan od primjera. S druge strane susret sa širim i općenitijim pogledom na svijet (npr. susret sa psihoterapeutom) može imati sličan efekt i može biti uzrok transfera. Slična dinamika je moguća i u braku.

Coagulatio

Coagulacijo je operacija koja je vezana uz zemlju i predstavlja  proces kojim se nešto pretvara u zemlju. Psihološki gledano to znači da se određeni psihološki aspekt konkretizirao u određenoj formi i postao sastavni dio ego svijesti. Muškarac je sanjao:

Jutro je i sunce baš izlazi. Ja sam do struka u tvari koja je mješavina crnog blata, sluzi i izmeta. Nema nikoga oko mene i ta crna okolina se širi do horizonta. Sve je kao početak svijeta, prvi dan stvaranja. Počinjem da lamatam nogama i bućkam se u crnom blatu sa velikim naporom. Radim to satima i polako ta masa počinje da postaje tvrđa i čvrsta. Primijetim kako sunce isušuje tu vodu i kako ću uskoro moći hodati po tvrdoj zemlji.[4]

U knjizi Turba Philosophorum, možemo pročitati recept:

„Uzmi živo srebro, koaguliraj ga u tijelu Magnesie, u Kuhulu (olovo) ili u Sumporu koji ne gori …“

Ako se živa spoji sa velikom količinom drugog metala, kao olovo, smjesa očvrsne. Jednako tako živa kombinira sa sumporom i tvori kruti živin sulfid koji je krutina. Iz alkemijskih spisa možemo saznati kako je tvar koja se koagulira često živa ili Spirit Mercurius o kojemu je Jung pisao. Ona zapravo predstavlja duh arhetipske psihe tj. manifestaciju Self-a. Ideja da živa koagulira psihološki možemo razumjeti kao stvaranje odnosa sa Self-om, tj. realizaciju individuacije.

Magnesia nije imala isto značenje za alkemičare kao i za nas. Za njih je ona predstavljala različite metalne rudače ili nečiste mješavine. Psihološki ona bi predstavljala uniju trans-personalnih faktora (instinkti, arhetipske ideje i sl.) sa ljudskom svakodnevnicom.

Slijedeća tvar koja omogućuje koagulaciju je olovo. Olovo je teško i u vezi sa Saturnom s kojim je asocirana depresija, melankolija i bolna ograničenja. U tom kontekstu kolektivno nesvjesno se mora povezati sa teškom stvarnošću i ograničenjima individualne psihologije. Ta veza se u praksi ostvari kada klijent preuzme odgovornost za fantazije i ideje i izrazi ih analitičaru npr. kada se iluzije o veličini susretnu sa realnim mogućnostima.

Posljednja tvar koja koagulira je sumpor. On je žut i njegova mogućnost da gori je povezana sa suncem. S druge strane smrdi i može potamniti većinu metala tako da je povezan sa paklom.

„Sumpor reprezentira aktivnu tvar sunca, ili u psihološkom jeziku, motivirajući faktor u svijesti; u jednu ruku volju, koju možemo shvatiti kao dinamizam podređen svijesti i s druge strane prisilu, nenamjernu motivaciju ili impuls koji  se nalazi između običnog interesa to opsjednutosti. Nesvjestan dinamizam odgovara sumporu, jer prisila je velika misterija ljudskog života. Ona je onemogućavanje naše svjesne volje i razuma zapaljivim elementom unutar nas, koju percipiramo kao vatru koja nas obuzima ili kao životnu toplina … kao ono što korumpira, sumpor je povezan sa vragom dok se s druge strane pojavljuje kao paralela Krista.[5]

Ako je značenje sumpora žudnja ili požuda – žudnja za moći ili zadovoljstvom – možemo zaključiti kako požuda koagulira.

Sublimatio

Sublimatio je operacija koja je povezana sa simbolizmom zraka. Kemijski proces koji je povezan sa tom operacijom odgovara procesu zagrijavanja čvrste tvari i njenom prelasku u plinovito stanje. Ono predstavlja proces uzdizanja gdje prizemna tvar preuzima viši oblik takvim uzdizanjem.

Sve slike koje javljaju u snovima ili slikama a povezane sa kretanjem prema gore, kao ljestve, stepenice, dizala, penjanje i planine, letenje i sl. povezane su sa sublimatio simbolizmom.

Duh, uz pomoć vode i duše, se izvlači iz tijela i tijelo postaje duhovno; jer u isto vrijeme, duh se uzdiže sa dušom tijela, što je usavršavanje kamena i zove se sublimacija.[6]

Prema tekstu, tijela se usavršavaju produhovljenijem. Psihološki  gledano to odgovara načinu na koji se možemo nositi sa konkretnim problemom. Izdignemo se iznad njega i vidimo ga u perspektivi ili objektivno. Izvučemo opće značenje iz njega i vidimo ga samo kao poseban primjer općenitijeg problema. Ponekad je dovoljno pronaći odgovarajuće riječi ili konceptualizaciju za određeno stanje kako bi se izvukli iz njega. Npr. ako uspijemo identificirati odnos muškarca prema svojoj ženi kao manifestaciju majčinskog kompleksa (kada od žene očekujemo da nas njeguje i da nam bude utjeha u većoj mjeri nego je to realno za očekivati, što naravno, dovodi do reakcije s njene strane). Ili ako uspijemo identificirati naš odnos sa pretpostavljenim kao aspekt kompleksa oca. Npr. nevjerojatna pomoć u psihoterapiji može biti identifikacija anksioznosti kao simptoma PTSP-a. Sublimatio nas uzdiže iznad ograničavajućih aspekata konkretnog, osobnog problema i života. Što se više uzdignemo naša perspektiva je bolja ali u isto vrijeme to udaljeniji smo od realnog života i naš utjecaj na problem postaje sve manji i manji.

Budući da smo ograničeni vremenom, danas smo govorili samo o četiri alkemijske operacije ali postoji ih još mnogo (mortificatio, coniunctio, separatio i dr.). Jednako tako, morali smo ograničiti broj primjera gdje možemo prepoznati određenu alkemijsku simboliku u svakodnevnom psihološkom životu. Za kraj možemo reći kako je cilj svih tih operacija je stvaranje kamena mudraca, eliksira života ili dijamantnog tijela što psihološki predstavlja stvaranje cjelovite osobnosti i ostvarivanje skladne veze između svijesti i nesvjesnog. Centralni simbol takvog stanja često se simbolički izražava mandalom pa ćemo ukratko spomenuti mandale i njihovo značenje za psihologiju modernog čovjeka..

Bibliografija

C. G. Jung – Archetypes of the Collective Unconscious

C. G. Jung – Man and his Symbols

C. G. Jung – Psychology and alchemy

C. G. Jung – Visions Seminar

C. G Jung – Psychology and Alchemy

E. Erdinger – Anatomy of the Psyche

J. Jacobi – Psychology of C. G. Jung

M. L. von Franz – Alchemy

[1] Kalcinacija kralja. Vuk kao Prima materija. Proždiranje mrtvog kralja (Meier, Atalanta Fugiens 1618.)

[2] C. G. Jung – Visions Seminar

[3] Secret Book of Artephius.

[4] E. Erdinger, Anatomy of the Psyche, pg. 85.

[5] C. G. Jung, Mysterium Coniunctionis

[6] The Lives of the Alchemical Philosophers

Ostali tekstovi edukacije “Analitička psihologija – teorija i praksa”

Tekst “Psihologija, religija i etnologija” je šesti od deset tekstova obavezne literature za sudionike edukacije “Analitička psihologija – teorija, praksa i individuacija“.

Tekstove mogu pročitati i oni koji ne planiraju započeti edukaciju i u njima saznati što je analitička psihologija, koja su područja njenog istraživanja i kako se primjenjuje u psihoterapiji.

Psihologija, religija i etnologija

Što je religija? Možemo reći ako je religija univerzalni fenomen ljudskog uma, to znači da se u nekom obliku pojavljuje u svim vremenima, civilizacijama i ljudskom rodu uopće. Kao univerzalni psihološki fenomen, može biti predmet proučavanja psihologije. Npr. ako promatramo dogmu o djevici Mariji. Psihologija se ne zanima s time da li postoji djevica Marija, već sa time da takva ideja postoji u ljudskom umu a ideja Bogorodice postoji, ne samo u kršćanstvu već i u grčkoj mitologiji i mnogim drugima. Možemo reći kako predmet psihologije nije da dokaže postojanje religijskih istina u vanjskom svijetu i zapravo ne polaže pravo na ikakav sud na tom planu. Predmet psihologije su ideje i drug psihički sadržaj, kao što su predmet zoologije različite životinjske vrste, pa čak i kada su te ideje dio religijskog sistema kao ideja boga ili bogorodice.

Autonomija nesvjesnog

Možemo reći kako je religija pažljivo i obzirno uzimanje u obzir nečega što Rudolf Otto naziva numinoznim, tj. uzimanje dinamičkog djelovanja ili efekta nečega što nije uzrokovano našom voljom u obzir. To je nešto što obuzme i kontrolira ljudsko biće koje je uvijek njegova žrtva a ne onaj koji to iskustvo stvara. Numinozno je karakteristika vidljivog objekta ili utjecaj nečega nevidljivog koji djeluje na čudan način na našu svijest.
Što je numinozno u povijesti a što danas?

Primjer 1. – Spuštanje sv. Duha na apostole je jedan od primjera gdje su apostoli bili nadahnuti od nečega numinoznog, snagom govora i znanjem jezika. Nadalje u nordijskim ratničkim narodima postojala je ideja Berserka. Oni su bili ratnici koji su imali sposobnost da uđu u ratnički trans kojime su dobili izrazitu hrabrost i snagu čime su postali zastrašujući prizor na bojištu. Možemo reći kako ih je obuzelo nešto numinozno i veće od njih. Nadalje u proročištu u Delphima, postojala je svećenica koja se zvala Pythia i ona je imala mogućnost da pod utjecajem para iz rupe u zemlji bude inspirirana i da izgovara proročanstva tj. uspostavi kontakt sa nečim numinoznim. Komedija u ritualima Dioniza je bilo događanje gdje bi sudionici u polu-transu ili opijenosti bili nadahnuti na izrazitu britkost i duhovitost u izražaju, kao da ih je obuzelo nešto numinozno. Još jedan primjer je opsjednutost u srednjem vijeku.

U današnje doba, to numinozno može poprimiti pomalo banalnije oblike ali zadržavši isti obrazac gdje smo nadahnuti (ili opsjednuti) nečim jačim i većim od sebe. Opsjednutost novcem, seksom, opijatima ili alkoholom, želja za kupovinom, uživanje u vožnji, ljutnja i agresija su samo neki od primjera.

Možemo reći kako takva nadahnuća i opsjednutosti, psihološkim jezikom govoreći, predstavljaju djelovanje nesvjesnog na svijest. Možemo razumjeti potrebu, korist ili strah koji proizlazi iz takvih iskustava. U tom kontekstu, postaje razumljivo zašto su ljudi kroz razne obrede i rituale pokušavali izazvati ili ograničiti takvo numinozno iskustvo sa određenom svrhom i prema potrebi. Inkantacije, prizivanja, žrtve, vježbe joge, samoranjavanja, sakramenti i inicijacije su samo neki od njih.

Dakle, možemo reći kako je religija određeni stav svijesti (religio) koji pažljivo uzima u obzir dinamičke faktore kao; duhovi, demoni, bogovi, zakoni, ideje i ideali tj. sve one faktore koje nazivamo moćnima, opasnima ili korisnima dovoljno da ih uzimamo u obzir sa spremnošću da taj isti stav promijenimo ako takve moći to i traže. Ona jednako tako podrazumijeva aktivne korake kako bi se takvi dinamički faktori udobrovoljili ili iskoristili za osobnu ili društvenu korist.

Psihološki gledano, jedino što mi možemo učiniti je djelovati na naš svjesni stav i prema potrebi ga prilagoditi. Ako to ne učinimo, u nesvjesnom se stvara protuteža jednako snažnih tendencija koje su određene arhetipovima i kompleksima kojih se sa pravom bojimo i koje mogu biti bezobzirno okrutne bez razumijevanja za naša svjesna ograničenja. Simptomi, kompleksi i arhetipovi predstavljaju manifestaciju moći koja je često daleko veća od snage naše svijesti i u neku ruku predstavlja nešto numinozno u nama.

U povijesno doba, svijest je bila nepouzdani fenomen i u primitivnim društvima možemo primijetiti kako se lagano svijest izgubi. Takav gubitak svijesti često dovodi do destruktivnog rezultata, kako u društvu tako i u osobnom životu osobe. Najobičnije emocija ako nije pod kontrolom može po tom pitanju učiniti čuda. (otac ubije sina u naletu afekta). Život arhaičnog čovjeka obilježen kontinuiranom brigom za psihičkim opasnostima zajedno sa procedurama koje omogućuju da se one ne ostvare. Tabui (incest) i drugi magični rituali postoje u tu svrhu. U zadnjih 2000 god, crkva je preuzela ulogu posrednika između takovih utjecaja i čovjeka. I svaka se religija temelji na iskustvu numinoznog i vjeri ili samopouzdanju da će određeno iskustvo dovesti, psihološki gledano, do potrebne promjene svijesti. Vjera je dogmatizirani i kodificirani oblik originalnog religioznog iskustva. I to nije nužno beživotno okamenjenje prvobitnog iskustva jer ona može biti kvalitetan oblik religijskog iskustva za milione ljudi i za tisuće godina, što i jest.

Religija

Religija u tom kontekstu predstavlja alat koji nam omogućuje stav otvoren prema djelovanju arhetipske psihe (numinoznog) i naš kontakt s njom. U tom kontekstu dogma ima sličnu strukturu kao bajke i mitovi. Možemo reći kako, psihološki gledano, vjera ima jednaku svrhu kao i rad na snovima, ali ponekad vjera ne izražava sve bogatstvo psihe i individualnih razlika. S druge strane neke osobe jednostavno nisu vjernici, tada rad na snovima može omogućiti da uspostavimo kontakt sa „religijskim“ tendencijama u nama samima. Psihološki gledano, religiozni stav predstavlja pažljivo uzimanje u obzir nesvjesnih faktora.

Sv. Pavao govori o ljudima čiji je bog u njihovim trbusima. Zapravo, svaka despotska ili neizbježna tendencija u nama u tom smislu djeluje kao „bog“ (npr. kompleks) i postaje apsolutna ako ne uspijemo da joj se odupremo jednako snažnim uvjerenjem. U sebi imamo mogućnost da odaberemo da li će bog biti dobročinitelj ili destruktivna sila. Ta sila, psihološki gledano, predstavlja arhetip.

“Religija je odnos sa najsnažnijom vrijednosti, bila ona pozitivna ili negativna. Takav odnos može biti dobrovoljan ili prisilan tj. tu vrijednost s kojom smo opsjednuti nesvjesno, možemo prihvatiti i svjesno. Ona psihološka činjenica koja ima najveću moć u našem psihološkom sistemu funkcionira kao bog, budući da je uvijek onaj snažan i neodoljiv faktor ono što nazivamo Bogom …“ (C.G. Jung, Psychology and Religion, Princeton University Press, 1958, par.137)

Možemo reći kako je Religija nešto što se tiče našeg odnosa sa Bogom. Psihološkom terminologijom, Religija se tiče odnosa ega i određene više sile koja je veća, jača i mudrija od našeg ega. U analitičkoj psihologiji ta viša sila se naziva Self. Dakle postoji nešto kao odnos ega i Self-a i ako želimo proučavati taj odnos (budući da ga danas najčešće nismo svjesni), tada su svjetske religije i mitologije vrlo edukativne.

“…duše mora u sebi sadržavati mogućnost odnosa sa Bogom … u suprotnom, takva veza ne bi niti postojala. Taj odnos je, u psihološkim terminima, arhetip božje slike … ” (C.G. Jung, Psychology and Alchemy, Princeton University Press, 1953, par.11)

Ako proučavamo slike boga i svjetskim mitologijama i religijama, možemo pronaći paralele u produktima nesvjesnog naših pacijenata. To znači da u njima postoji određena tendencija koja je jednako moćna kao i biće opisano u njima.

“Najjači a time i određujući faktor u individualnoj psihi, tjera nas na vjeru ili strah, podređivanje ili odanost koju bi i bog od nas zahtijevao. Sve tiransko ili neizbježno je u tom kontekstu Bog i postaje apsolutno, osim ako zbog etičke odluke koju smo slobodno odabrali, uspijemo u izgradnji, u suprotnosti sa tom prirodnom pojavom, položaja koji je jednako snažan i nepobjediv. Ako se to psihičko stanje pokaže apsolutno iskoristivo, i ono ima potpuno pravo da se zove Bogom, nadalje to je duhovni Bog, budući da se izrodio iz slobodne etičke odluke tj. iz uma. Čovjek je slobodan da odluči da li će Bog biti duh ili prirodni fenomen kao žudnja ovisnika o heroinu, i zbog toga da li će Bog djelovati kao blagotvorna ili destruktivna sila.” (C.G. Jung, Psychology and Religion, Princeton University Press, 1958, par.142)

Jung je često govorio kako su osnovni ljudski problemi, sami po sebi nerješivi. Jedino što možemo učiniti je određeni problem prerasti. U psihoterapiji zapravo nikad ne riješimo problem napada panike ali što učinimo je orijentiramo se na razvojne tendencije koje su u njemu skrivene i ako osoba uspije ostvariti kontakt s njima i prihvatiti ih kao dio svog života, tada napadi panike sami od sebe prestanu. Kao u primjeru mladića koji je imalo napade panike kada bi se nalazio u situaciji da treba preuzeti odgovornost u svom životu. Kada je tu odgovornost i preuzeo, napadi panike su prestali (i vratili se kada je zapostavio istu odgovornost).

Krist i Self

Što je cjelovitost (wholeness)? Kako se razvijamo, htjeli mi to ili ne, kompleksi se stvaraju u našoj psihi. Ako ne radimo na njihovoj asimilaciji, tada oni postaju žarišta iz kojih, osim našeg ega, djelujemo, razmišljamo i osjećamo. Funkcioniramo kao loša kompanija koja niti nema dovoljno kvalitetnu komunikaciju između svojih odjeljenja niti ima voditelja. U jednom trenutku beskrajno volimo svog partnera ili supružnika, a u drugom želimo rastavu braka, jednom trenutku želimo novi posao a u drugom osjećamo kako nismo dovoljno dobri za njega i sl. Budući da je takva osoba u nepovoljnijoj situaciji od osobe koja ne funkcionira na takav način, naša mogućnost adaptacije je smanjena. Kao što smo rekli, naše nesvjesno se aktivira i kompenzira svaku našu jednostranost, pa tako i našu podijeljenost i to čini stvarajući u nama sliku cjelovitosti, bila ona mandala ili slika Boga.

“Self… je slika Boga, ili se barem ne može razlikovati od nje…” (C.G. Jung, Aion, Princeton University Press, 1959, par.42)

Ako je ta slika boga Krist, što nam to govori o nama samima?

“Simbol Krista je od najveće važnosti za psihologiju budući da je možda najrazvijeniji i najdiferenciraniji simbol Self-a, osim lika Bude. To možemo vidjeti iz svih izreka koje su o njemu bile izrečene: one se slažu sa psihološkom fenomenologijom Self-a u velikoj mjeri, iako ne sadrže sve aspekte arhetipa.” (C.G. Jung, Psychology and Alchemy, Princeton University Press, 1953, par.22)

Proučavajući što religija kaže o Kristu, možemo pronaći informacije koje mogu pomoći u radu sa našim pacijentima. Evo nekoliko primjera:

“Nema sumnje da osnovna kršćanska koncepcija imago Dei, utjelovljena u Kristu, podrazumijeva sveobuhvatnu cjelovitost koja čak uključuje i životinjsku stranu čovjeka.” (C.G. Jung, Aion, Princeton University Press, 1959, par.74)

“Kao što se trebamo prisjetiti bogova antičkog doba kako bi cijenili psihološku vrijednost arhetipa anime i animusa, tako je i Krist naša najbliža analogija Self-a i njegovog značenja. Ne govorimo o kolektivnim vrijednostima koje se umjetno stvaraju i umjetno daju, već o vrijednostima koje postoje same za sebe i imaju djelotvornost koja djeluje bez obzira da li smo toga svjesni ili ne.” (C.G. Jung, Aion, Princeton University Press, 1959, par.79)

Postavlja se pitanje na koji način u našim modernim životima možemo postići psihološki stav koji će nam omogućiti da ostvarimo kvalitetnu vezu sa Self-om u nama jer on određuje naš život bili mi njih svjesni ili ne, vjerovali u Krista ili ne. I zapravo je nevjerojatno koliko Kršćanski živimo a da toga nismo niti svjesni. Pogledajte samo koliko smo se spremni žrtvovati za naše karijere pritom zanemarujući naše instinkte, odnose i osjećaje, spremni smo preuzeti stav svetaca koji su se bičevali, postili i živjeli u pustinji kako bi ostvarili kontakt sa Bogom.

S druge strane manifestacija Selfa ovisi o stavu svijesti. Krist je jako dobro izražavao cjelovitost za prve kršćane. Danas se zapravo vrlo često dogodi da Krist ne izražava cjelovitost psihe na toliko sveobuhvatan način. Za ateiste recimo Krist ne izražava cjelovitost jer u sebi ne sadrži ideju materije i materijalizma tj. ne postoje „materijalni“ dokazi za postojanje boga. S druge strane kako je moguće da bog ljubavi dozvoli toliko zla u svijetu, da dozvoli patnju djece i sl. U takvim slučajevima, u nesvjesnom se stvara pomalo drugačiji simbol koji izražava cjelovitost osobe koju muče takva pitanja., ali više o tome u jednom od slijedećih tekstova.

Mojsije

Mojsije je bio spona između Izraela i Boga i kao takav dovodi do njihovog oslobođenja iz egipatskog ropstva. Analitička psihologija nam omogućuje da tu priču vidimo kao simbolički opis nečega što nazivamo proces individuacije i kao takvu omogućuje nam da pronađemo paralele tog procesa kod određene osobe kroz slične motive u njegovim snovima.

(Knjiga izlaska 1, 8-14) Uto u Egiptu zavlada novi kralj koji nije poznavao Josipa. (9) I reče on svome puku: “Eto, sinovi su Izraelovi postali narod brojan i moćniji od nas. (10) Hajde, postupimo mudro s njima: spriječimo im porast, da se u slučaju rata ne pridruže našim neprijateljima, da ne udare na nas i napokon ne odu iz zemlje.” (11) I postaviše nad njima nadglednike da ih tlače teškim radovima. Tako su faraonu sagradili gradove-skladišta: Pitom i Ramses. (12) Ali što su ih više tlačili, oni se još više množili, napredovali i širili se, tako da su Egipćani strahovali od Izraelaca. (13) I Egipćani se okrutno obore na Izraelce. (14) Ogorčavali su im život teškim radovima: pravljenjem meljte i opeke, različitim poljskim poslovima i svakovrsnim naporima koje im nemilosrdno nametahu.

Kralj je simbol principa koji ujedinjuje određeni narod, psihološki gledano, kralj predstavlja vodeći princip svijesti. Motiv koji se često pojavljuje u bajkama je stari kralj i zbog njegove starosti ili bolesti započinje cijela priča. Priča često završi tako da heroj postane kralj. Psihološki gledano, takve bajke prikazuju proces promjene svjesnog stava iz stava koji stvara simptom u stav koji je u skladu sa unutarnjom predispozicijom osobe. Star i bolestan kralj, često želi ostati kralj unatoč svojoj nesposobnosti da to bude. Takvo stanje, psihološki odgovara stanju neuroze, gdje je neadekvatan psihološki stav ili princip svijesti odgovoran za pritisak iz nesvjesnog koji rezultira simptomom. Na primjeru mladića koji ne želi preuzeti odgovornost i zbog toga ima napade panike, taj psihološki stav možemo izraziti rečenicom „Pa ne moram se zapravo previše truditi kada moj otac ima novaca i jedino što trebam učiniti je tražiti.“ Naša priča prikazuje sličnu psihološku situaciju što dovodi do pobune od strane nesvjesnog i opasnosti za stari stav svijesti koji je kontinuirano sabotiran od strane nesvjesnog (kada ne preuzme odgovornost, što je u skladu sa neprikladnim stavom svijesti, tada dobije simptom).

Mojsije u tom kontekstu predstavlja heroja, princip po kojemu naš mladić treba živjeti kako bi ostvario kontakt sa tendencijama Self-a, što kao posljedicu ima prestanak simptoma. Priča rođenja Mojsija zapravo je iznimno bogata motivima koji prate rođenje heroja. Psihološki gledano takve opasnosti su povezane sa problemima koji prate početak individuacije.

1) Rođenje se dešava pod iznimno opasnim okolnostima. U realnosti uvijek postoji velika opasnost kako ćemo proces individuacije prekinuti tako da nastavimo sa starim načinom života. Ako se to i učini, tada je heroj mrtav.

2) Kralj teži da ga ubije. Autoritet u obliku roditelja ili prijatelja ili osobnih svjesnih vrijednosti su protiv početka individuacije i svim snagama ga žele prekinuti. Primjer majke jedne klijentice koja je u svakoj prilici komentirala besmislenost terapije.

3) Novorođene je često napušteno. Početak individuacije sa sobom nosi iskustvo otuđenja od sebe i drugih. Klijentica bi se osjećala usamljeno da cijeli proces nije dijelila sa majkom ali to je upravo ono što je trebala učiniti.

4) Dva para roditelja (kraljevski i obični). Heroj je dijete kraljevskog para (nagon za individuacijom koji dolazi od Self-a) i zemaljskog (prihvaćanje patnje koju individuacija pretpostavlja od strane ega i aktivan pristup ostvarivanju toga cilja).

Biblija nastavlja kada je Mojsije već odrastao (40god). Priča počinje njegovim ubojstvom goniča robova. Iako je bio egipatski plemić, pripadao je robovima Izraela i njegovo pripadanje se manifestira u tom impulzivnom događaju. To je manifestacija nagona za individuacijom i zapravo dolazi od Self-a. Osobe u kojima je nagon za individuacijom posebno jak, u mladosti često imaju problema sa impulzivnošću. Self nije moguće ukrotiti i ako tu energiju na neki način ne kanaliziramo, moguće je da završi kriminalom kojega možemo s određenog stajališta promatrati kao izopačenu individuaciju. Taj aspekt možemo prepoznati i u Mojsiju za kojega se kaže da je bio izobličen sa svim mogućim ružnim karakternim crtama koje je uspio transformirati sa snagom volje i velikom disciplinom (npr. analiza).

Nakon puno godina u egzilu, susreo je Boga u obliku vatrenog grma. Česti simbol susreta sa Self-om je vatra. Povezana je sa alkemijskim simbolom kalcinacije, žudnjom i intenzivnom manifestacijom instinktivne energije koja nije integrirana sa egom. Isus je rekao, tko je blizu mene, blizu je vatre. Vatra koja ne konzumira naglašava njenu trans-personalnu karakteristiku. Npr. žudnju ili požudu osjećam ali ne djelujem.

Pošasti

Kada je Self konsteliran, tada stvari postaju ozbiljne. Ako ego odbija suradnju proces može uzeti vrlo negativan smjer i dovesti do nesreće ili bolesti. Govorili smo o primjerima simptoma koji se manifestiraju kada odbijemo asimilaciju naših nesvjesnih funkcija. U ovom slučaju, moguće je da imamo nesreću automobilom ili pad za vrijeme planinarenja i sl. Slična situacija je opisana u našoj priči, gdje kralj (vodeći princip svijesti) odbija da pusti Izrael (svijest odbija da prihvati tendencije nesvjesnog tj. mladić odbija da prihvati nužnost osamostaljenja). Kada je individuacija pokrenuta a ego ostane krut u otporima prema daljnjem razvoju, tada se na ego obrušavaju različite nepogode.

1) Voda Egipta je pretvorena u krv.
Takva slika predstavlja opasnost od nasilnih afekata. U jednom od zadnjih poglavlja Otkrivenja, more je pretvoreno u krv (Otkrivenje 16:3). U alkemiji, krv je često sinonim za Prima Materiju (objašnjenje) . Prije samog prvog sv. rata, Jung je imao viziju o moru krvi koje se prelijeva preko Europe. Opasna aktivacija nesvjesnog je indicirana, zajedno sa krvarenjem, tj. gubitkom životne energije.

2) Pošast žaba.
U svom negativnom obliku, žabe predstavljaju primitivan, ljigav i hladnokrvan sadržaj koji vrši invaziju na svijest ili ju preuzima u određenim situacijama. Nešto primitivno i životinjsko što se manifestira kao skoro ljudsko (žaba ima oblik čovjeka) U Otkrivenju, žabe predstavljaju duhove koji izlaze iz usta zmaja ili iz usta zvijeri tako da takve žabe mogu biti određeni način komuniciranja sa okolinom koji je izrazito uznemirujući za druge.

3/4) Pošast komaraca i muha.
Aktivirano nesvjesno kao stanje iritacije i nemira sa mislima koje grizu i svrbe. (npr. kompleks manje vrijednosti ili autodestruktivne misli).

5) Smrt stoke.
Osnovni instinktivni temelje je izgubljen što u realnosti može dovesti do fizičke bolesti ili ozlijede.

6) Pošast čireva.
Psihološki odgovara nabreklim kompleksima koji traže da ih se iscijedi (npr. razgovor).

7) Tuča.
Led i hladnoća su često povezani sa stanjem „ledenih osjećaja“. To je stanje u kojemu su topli osjećaji i životni impulsi podložni kompleksu moći. Sotona u Danteovom paklu je u ledenoj pećini.

8) Pošast skakavaca.
Invazija insekata psihološki predstavlja stanje kada smo obuzeti beskonačnim brojem psiholoških stanja (kompleksa). Indicira fragmentaciju psihe ne elementarnom nivou i često predstavlja poremećaj koji je duboko ukorijenjen u biologiji tijela. Hormonalni poremećaj, gastritis, , dermatitis, visoki tlak i sl.

9) Pošast tame.
Svijetlo svijesti je potpuno zatomljeno. Snovi o sljepoći.

10) Smrt prvorođenaca.
Jedino što može spasiti prvorođenca je žrtvovanje jaganjca.

a) Žrtva kao plaća.
Arhaičan čovjek je svjestan trans-personalnih faktora koji na njega utječu. Moderan čovjek nije svjestan takvih utjecaja u svom susretu sa nesvjesnim kada se aktiviraju dublji nivoi psihe (anima, animus i self). Kada postajemo svjesni takvih faktora, možemo vidjeti da druga strana treba konstantnu pažnju i kako ju je potrebno kontinuirano uzimati u obzir. Naše blagostanje direktno ovisi o tome. Takva pažnja koju dajemo nesvjesnom je paralelna arhaičnoj ideji žrtve kao plaće ili zahvale bogu.

b) Žrtva kao kajanje i pomirenje.
Kada ego prekorači granice koje su bitne za cjelovitost osobe u pitanju, na sebe preuzima „tendencije“ Self-a što je psihološkim jezikom inflacija. Psihološki takvo stanje predstavlja grijeh i sa sobom povlači posljedice po ego. Dakle, ako prekršimo zakon naše psihe, rezultat je određena „kazna“ u obliku simptoma ili neuroze. U takvim slučajevima potrebno je da učinimo nešto da ponovno uspostavimo ravnotežu, to nešto, sa stajališta ega, izgleda kao žrtva tj. svojevoljno odricanje određene psihološke tendencije.

c) Žrtva kao hrana za Boga. Self traži kontinuiranu pažnju ega kako bi postali svjesni njegovog djelovanja. Moramo ga hraniti „religioznim“ stavom (pažljivo uzimanje u obzir – nesvjesnih faktora).

d) Žrtva kao hrana a čovjeka
Nije samo Self osvježen žrtvom i pažljivim uzimanjem u obzir od strane ega, već se i ego pomlađuje i obnavlja takvom vezom sa Self-om. Kao što smo već rekli, svaka naša radnja, misao i riječ ima (ili nema) potporu u nesvjesnom i treba njegovu suradnju. Ako smo toga svjesni, tada je naš stav više religiozan.

Žrtva životinje predstavlja određeni postupak sa instinktivnim libidom, tj. žudnjom koju osjećamo. Da bi ju mogli žrtvovati ona mora biti u određenom svjesnom odnosu sa egom. U tom smislu, žrtvovanje je dokaz posjedovanja, možemo žrtvovati samo ono što i posjedujemo a ne ono što posjeduje nas. U neku ruku, moramo postići stanje u kojemu možemo da se odreknemo onoga za čime žudimo, sve ostalo je inflacija tj. identifikacija sa nesvjesnim tendencijama. Kako se ego razvija, počinje osjećati instinktivne tendencije i žudnje kao svoju odgovornost. Kada ego ima mogućnost da žrtvuje svoju životinjsku prirodu, u isto vrijeme, pomaže transformaciji Boga u nama samima. Od tuda tolika važnost žrtve u Kršćanstvu i njezine važnosti za transformaciju okrutnog Boga starog zavjeta u Krista, boga ljubavi. Što, psihološki gledano, predstavlja određenu transformaciju i naše osobnosti.

10. zapovjedi

Što znače 10 zapovjedi sa psihološkog stajališta. Zapovijedi su zakoni i kao što postoje zakoni kojima se pokorava naše tijelo (3min bez zraka, 7 dana bez vode, 30 dana bez hrane) tako postoje i psihološki zakoni koje ako ne poštujemo, ulazimo u stanje neuroze.

1) Ja sam Gospod, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene.
Psihološki gledano, monoteizam ima nevjerojatno važno mjesto u razvoju civilizacije. Monoteizam kao da govori kako je Self jedinstven i ne sastoji se od razdvojenih jedinica. Jedinstveni Self je baza za integritet i odgovornost pojedinca. Jer kada se Self sastoji od razdvojenih jedinica i naša psiha se sastoji od razjedinjenih kompleksa. U jednom trenutku sam jedna osoba u drugom se sve mijenja i potpuno sam drugačiji. Odgovornost je karakteristika cjelovite osobnosti. Psihopatologija nam ukazuje na mnoge poremećaje u kojima ne postoji centar osobnosti iz kojega sve djeluje, o fenomenologiji smo govorili kada smo govorili o odnosu svijesti i kompleksa.

2) Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Gospod, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovjedi.

Idolopoklonstvo psihološki predstavlja obožavanje određene arhetipske tendencije na račun psihološke cjelokupnosti. Ova zapovijed je usko povezana sa psihološkim značenjem prve. Kao i u povijesti razvoj čovječanstva, tako i razvoj pojedinačnog ljudskog biće prolazi fazu idolopoklonstva što se može usporediti sa razvojem psiholoških funkcija. Jednoj funkciji je dana prednost i vrijednost cjelokupne ličnosti je predana toj funkciji. Ova zapovijed zabranjuje idolopoklonstvo tj. davanje prednosti jednom psihičkom aspektu umjesto cjelovitosti ličnosti. Isto se dešava kada smo identificirani određenim kompleksom čija je baza uvijek arhetip.

Izrada slika ili nekih drugih reprezentacija živog arhetipa nas dovodi u opasnost da identificiramo arhetip sa slikom. Budući da je naša svijest jednostrana, tako je i naša interpretacija jednostrana što ograničava djelovanje živog arhetipa. Umjetnici stare Kine nikada nisu radili vaze bez greške već bi uvijek ostavili jednu, namjernu grešku. Ideja iz toga je kako je samo bog savršen i pokušaj da čovjek bude savršen je grijeh. Osobno se ne osjećam dobro kada na televiziji čujem osobe koje govore kako Bog želi ovo ili ono. U takvim izjavama je uvijek sakriven đavao, da se poslužim kršćanskom terminologijom, jer mi ne možemo znati što „Bog“ želi, već samo možemo pokušati živjeti u skladu što mislimo da želi, pomno pazeći na našu sjenku. U tom kontekstu, paralelu možemo pronaći u zabrani prikazivanja Alaha ili proroka Muhameda kroz sliku.

3) Ne uzimaj uzalud imena Gospoda, Boga svoga, jer Gospod ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo.

Psihološki možemo razumjeti zazivanje božjeg imena kao tvrdnju da smo u skladu sa Self-om, kao pretpostavka da su naše radnje i misli u skladu sa našom cjelovitosti. To je zapravo ne uzimanje u obzir realnosti sjenke i nesvjesnog uopće i predstavlja inflaciju.
Matej (5:33-37) Zakletva 33 “Čuli ste još da je rečeno starima: Ne zaklinji se krivo, nego izvrši Gospodinu svoje zakletve. 34 A ja vam kažem: Ne kunite se nikako! Ni nebom jer je prijestolje Božje. 35 Ni zemljom jer je podnožje njegovim nogama. Ni Jeruzalemom jer grad je Kralja velikoga! 36 Ni svojom se glavom ne zaklinji jer ni jedne vlasi ne možeš učiniti bijelom ili crnom.
Recept kako izbjeći inflaciju. Ako se ne kunemo, ostavljamo mogućnost da smo u krivu tj. uzimamo u obzir kako imamo sjenku.

4) Sjeti se da svetkuješ dan subotnji. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotnji.
Da li znate kako su dani u tjednu dobili ime? Sedam dana u tjednu, sedam planetarnih sfera ili sedam metala imaju istu arhetipsku bazu. Time već polako ulazimo u alkemijsku simboliku o kojoj ćemo više govoriti sljedeći puta.

hemera Heliou (dies Solis) – Nedjelja (Sunday – Sun’s day) – zlato
hemera Selenes (dies Lunae) – Ponedjeljak (Monday – Moon’s day) – srebro
hemera Areos (dies Martis) – Utorak (Thuesday – Tyr’s day) – željezo
hemera Hermou (dies Mercurii) – Srijeda (Wotan’s day) – živa
hemera Dios (dies Iovis) – Četvrtak (Thursday – Thor’s day) – kositar
hemera Aphrodites (dies Veneris) – Petak (Friday – Frigg’s day) – bakar
hemera Kronou (dies Saturni) – Subota (Saturday – Saturn’s day) – olovo

Kako dani predstaljaju bogove a oni pak karakterne crte ličnosti i kao takve predstavljaju nešto što možemo razvijati i koristiti u svakidašnjem radu i životu. Možemo reći da te karakterne crte predstavljaju određenu tipologiju i povezane su sa svijesti. Dan kada ništa ne radimo zapravo je dan kada sva energija koja se manifestirala u identifikaciji sa određenom arhetipskom tendencijom prestane koristiti i usmjeri se u nesvjesno. Dan odmora je dan introspekcije i žrtvovanja težnje da budemo identificirani sa određenom arhetipskom tendencijom. 4. zapovijed nam govori o važnosti pauze u nastojanju da zadovoljimo naše želje i težnje.

5) Poštuj oca svoga i majku svoju, da imadneš dug život na zemlji koju ti dâ Jahve, Bog tvoj.
Ova zapovijed nas upozorava na važnost arhetipskih slika majke i oca. Povezuje nas sa našim korijenima i upozorava nas da smo manifestacija svega onoga što se dešavalo prije našeg rođenja. Kakvi god da jesu, moramo se prilagoditi na njih i prepoznati ih u svojoj psihologiji. Kada uspijemo asimilirati naše komplekse oca i majke, tada i tek tada je moguće krenuti svojim putem i razviti svoju osobnost u skladu sa našom prirodom. Začudo i naši odnosi sa roditeljima tada postaju kvalitetniji.

6) Ne ubij!
Ubojstvo u snovima je često povezano sa represijom a šesta zapovjed je povezana sa priznavanjem prava određenom psihičkom sadržaju da bude prisutan u svijesti. Iako je represija ponekad potrebna na početnim stupnjevima psihološkog razvoja, kasnije postaje jedan od glavnih prijestupa.

7) Ne učini preljuba!
Ovu zapovjed možemo promatrati na subjektivnoj i objektivnoj razini.

Objektivna razina pretpostavlja žrtvu seksualnog instinkta. Žrtvovanjem sva energija koja je bila ukopana u instinkt postaje vlasništvo ega i moguće ju je koristiti za kulturne ciljeve. Subjektivna razina predstavlja miješanje nečega vrijednog sa nečistim (adulterare od ad+alter, dodati nešto drugo). Conjunctio je važan simbol jer predstavlja plodni odnos svijesti i nesvjesnog. Preljub u tom smislu je identifikacija sa kompleksom a samim time i regresija.

8) Ne ukradi!
Povezana je sa idejom vlasništva, tj. što pripada jednom a što drugom. Psihološki, što pripada egu a što nesvjesnom ili Self-u. Krađa, u tom kontekstu, predstavlja preuzimanje na sebe nečega što zapravo nije naše već pripada Self-u. To se može manifestirati kroz inflaciju. Ali s druge strane, ideja krađe je povezana i sa mitom o Prometeju. Razvoj ega u tom kontekstu je isto tako krađa, potreban grijeh. Vidite, ponekad je potrebno da se držimo zapovjedi a ponekad je to baš ono što nesmijemo.

9) Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga!
Susjed predstavlja sjenku. Lažno svjedočenje predstavlja ne prihvaćanje njezinog postojanja kroz projekciju. Onaj koji krši ovu zapovijed kaže „Ja sam dobro a susjed je zlo“.

10) Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga!

Ne samo da zabranjuje da uzmemo što nije naše već i zabranjuje da to želimo. Ova zapovjed radikalno mijenja funkcioniranje čovjeka i njegove žudnje. Efekt takve psihologije je da se priroda čovjeka podjeli na dva pola, prirodnog čovjeka koji samo teži onome što želi te je pod utjecajem afekta i na duhovne tendencije. Taj razvoj promatramo kroz razvoj kršćanstva gdje je prirodan čovjek potisnut od strane svijesti ali u isto vrijeme postaje rob svojih žudnji i težnji. Ova zapovijed s druge strane stvara protutežu prirodnom čovjeku. Čovjek je dobio zadatak da kroz razvoj svijesti transformira prirodnu energiju u sebi. Bog si dozvoljava ljubomoru, žudnju, nasilje i ubijanje ali za ljude to su grijesi. Deset zapovjedi su zbog toga postali instrument transformacije boga koji je utjelovljen u čovjeku gdje je cijeli proces kulminirao u žrtvovanju Krista tj. transformaciji boga koji je vrlo instinktivan u boga ljubavi koji je spreman na žrtvu za veće dobro. I zapravo žrtva je postala centralni simbol, kako naše civilizacije, tako i psihoterapijskog ozdravljenja.

Etnologija

Inicijacija

Zašto je etnologija važna za analitičku psihologiju i psihoterapiju? Etnologija je znanost koja koristi komparativne metode za proučavanje porijekla, razvoja, načina života i organizacije društva ljudi kroz povijest.

Kada pokušavamo razumjeti svoje suvremenike, psihološki gledano, uhvaćeni smo u istim predrasudama kao i oni koje pokušavamo razumjeti. U slučaju arhaičnog čovjeka, imamo određenu perspektivu i udaljeniji smo od njegovog vremena. Naš mentalni sklop, budući da je daleko više diferenciran, je superiorniji od njegovog i s tog stajališta je moguće, djelomično, razumjeti njegov svijet i smisao koji je taj svijet imao za njega.
Arhaični čovjek nije više ili manje logičan od nas, samo su njegove pretpostavke drugačije i to je ono u čemu se razlikujemo. U neku ruku, ako razumijemo život arhaičnog čovjeka i ako razumijemo pretpostavke prema kojima on živi, tada možemo prepoznati određene obrasce u njegovom životu i njihove paralele u našim životima. Ono što prepoznajemo su arhetipovi i proučavajući što je inicijacija u primitivnim društvima pokušati ćemo pronaći paralele u psihičkom životu modernog čovjeka.

U knjizi “Obredi i simboli inicijacije”, Mircea Eliade kaže: “Inicijacija u najopćenitijem smislu izražava grupu obreda i oralnih učenja čiji je smisao da dovede do odlučujućih promjena u religioznom i društvenom položaju osobe koja treba biti inicirana.” Isto tako “…inicijacija je ekvivalentna osnovnoj promjeni u egzistencijalnom stanju; onaj koji prolazi inicijaciju, izranja iz obreda obdaren s potpuno drugačijim bićem od onoga s kakvim je započeo inicijaciju…”. U psihološkoj terminologiji, možemo reći da inicijacija dovodi do ogromne promjene u psihološkom stavu onoga tko kroz nju prolazi.

Porijeklo obreda i rituala

Uvijek promjenjiva okolina zahtijeva kontinuiranu promjenu psihološkog stava. S druge strane svijest ima tendenciju da postane jednostrana i s time prestaje njena mogućnost prilagodbe. Prilagodba na situacije na koje nismo bili prije prilagođeni se dešava stalno. Možda najjednostavniji primjer je razvoj djeteta.

Osnova obreda i rituala je invazija arhetipskog svijeta u kolektivnu svijest plemena, društva ili osobe. Najčešće, kada postoji potreba za promjenom kolektivne svijesti društva ili plemena, intuitivni pojedinci mogu percipirati određene promjene u nesvjesnom koje teže promjeni tog stava i percipirati ih kroz snove ili vizije (proroci starog zavjeta). Psihološki gledano, te vizije imaju kompenzacijski karakter prema svijesti. U tom kontekstu možemo gledati i nastanak obreda inicijacije. Važnost obreda inicijacije za zdravlje pojedinca i društva, možemo razumjeti ako razmotrimo strukturu obreda inicijacije.

1) Smrt
Većina obreda i rituala inicijacije pretpostavlja ritualnu smrt osobe u inicijaciji. Psihološki gledano, stanje ili psihološki stav osobe se ne može promijeniti dok stari stav ne prođe kroz simboličku smrt, tako da se novi može roditi. Jednaka tendencija je prisutna i kod želje za suicidom, samo što se ona često ne razumije simbolički već banalno. U obredima inicijacije smrt je simbolizirana privremenim povratkom u stanje prije stvaranja svijeta tj. kaos. U psihološkim jezikom kaos predstavlja nesvjesno i njegove afekte, emocije i sl.

2) Ponovno rođenje
Nakon “smrti” osobe, stvaranje nove osobnosti je moguće. Simboli koji označavaju rekonstrukciju osobnosti su sadržani u mitovima stvaranja. Kao što je svijet stvoren u mitovima, tako je i osobnost stvorena u inicijaciji. Važan aspekt inicijacije je i edukacija onoga tko se inicira u tajna znanja plemena. Ovdje možemo napraviti usporedbu s psihoterapijom čiji je važan aspekt i edukacija.

Tri vrste inicijacija

Obredi puberteta

Takozvani obredi puberteta imaju svrhu da pomognu prijelaz osobe iz djetinjstva u odraslu dob. Najčešće su obavezni za sve članove određenog društva. U katoličkim zemljama obrede inicijacije možemo prepoznati u sakramentima. Sveta potvrda je primjer obreda puberteta, gdje danas, biskup lagano pogladi krizmanika po licu. Pretpostavljam kako je u prošlosti to bio udarac što je aluzija na simboličku smrt..

Npr. u plemenu Kurnai – kaže Eliade – majke sjede iza mladića; muškarci dolaze između njih i razdvajaju ih… Koji je smisao takvog rituala? Kada promišljamo o takvim ritualima, ponekad pomaže da se pitamo što bi značilo kada bi sanjali takav san. Takav san bi izražavao činjenicu da se osoba odvaja od majke i svega što majka predstavlja (ovisnost, djetinjstvo, neodgovornost …). Dakle, mladić se odvaja od majke silom odraslih muškaraca (snaga, samostalnost i sl.). Takav obred simbolički predstavlja proces odrastanja. Paralelni obredi postoje i za mlade djevojke kojima se podržava njihov proces odrastanja.

U isto vrijeme kada prolazi kroz te kušnje, osoba koja je u inicijaciji uči religiozne istine plemena čija je svrha uspostavljanje kontakta s arhetipskom pozadinom života koja je neizmjerno važna za osjećaj smisla i svrhovitosti života. Psihološki gledano, obredi inicijacije imaju svrhu da učine osobu koja im pristupa svjesnijom i bolje prilagođenom da se nosi s životnim teškoćama.

Psihoterapija i analitička psihologija pronalaze veliku važnost u slikama koje se javljaju u obredima inicijacije. Pomoću njih psihoterapeut može objasniti određene slike koje se javljaju u snovima i upućuju na određene razvojne probleme i tendencije kod osoba koje se nalaze u psihoterapiji.

Inicijacije u tajna društva

Postoji određena sličnost između obreda puberteta i obreda inicijacije u tajna društva. U Oceaniji se i inicijacije dječaka i inicijacije koje su potrebne za članstvo u tajnim društvima sastoje od simbolične smrti koju prati ponovno rođenje.

Razlika između obreda puberteta i inicijacije u tajna društva je i u znanju koje onaj koji je u inicijaciji stječe. Znanje stečeno u obredima puberteta je opće znanje odraslih ljudi u plemenu, znanje koje se stekne u inicijaciji u tajna društva je tajno i strogo čuvano od ljudi koji nisu dio društva.

U psihoterapijskoj praksi, znanja i teme o kojima se u psihoterapiji razgovara se ne smije dijeliti s drugima. Utjecaj okoline na promjene koje se dešavaju za vrijeme psihoterapije ponekad može biti negativan, pogotovo ako je okolina dio problema. S druge strane, tajna koja je podijeljena s grupom osoba često daje osjećaj pripadnosti i sigurnosti (npr. grupni rad na snovima).

Za muška tajna društva možemo reći da su u neku ruku nastavak obreda puberteta. Inicijacija u muška tajna društva bi bio obred koji, psihološki gledano, za cilj ima emancipaciju svijesti u odnosu na nesvjesno tj. negativna raspoloženja, afekte i slična emocionalna stanja koja imaju negativan utjecaj na sposobnost muškarca da se nosi sa životnim izazovima. Ženska tajna društva su više orijentirana na zaštitu ženstvenosti koja je jednostranim razvojem svijesti u nepovoljnom položaju.

Mistična inicijacija šamana i vračeva

Mistična inicijacija predstavljaju iskušenja koje osoba treba proživjeti da bi postala vrač ili šaman. Karakterizira ih činjenica da su takve inicijacije osobne i često karakteristične za samu osobu koja ih prolazi. Tu možemo povući paralelu s psihoterapijom gdje je svaki problem više ili manje individualan i ne postoji isti recept za sve.

Budući šaman, za vrijeme inicijacije, uči o dva moguća pristupa rješavanju problema. Prvi je kroz snove i vizije, a drugi je povezan s tradicionalnim tehnikama koje uči od drugog vrača ili šamana. Osobe koje su pozvane da budu šamani, prije nego postanu šamani, privlače pažnju čudnim ponašanjem, traže osamu ili su odsutni duhom. Imaju napade bijesa i lagano izgube svijest. Skrivaju se u šumi ili samoranjavanju noževima, imaju vizije ili nesvakidašnje nezgode (udar groma i sl.). Svi ti događaji, psihološki gledano, ukazuju na to da šaman doživljava erupciju nesvjesnog sadržaja u svijest. Šamanski poziv, dakle, pretpostavlja duboku krizu i dok se ta kriza ne riješi na neki način, osoba ne može postati šaman. Slična situacija se događa sa osobama sa neurozom ili psihoterapeuta (Hiron).

Inicijacija šamana u psihološkom smislu predstavlja proces samo-izlječenja nakon kojega šaman ima mogućnost da liječi druge. U psihoterapijskoj praksi, poboljšanje psihološkog zdravlja osobe u psihoterapiji, osim na nju, djeluje pozitivno i na ljude koji se nalaze u okružju te osobe. U tom pogledu, psihološki proces izlječenja osobe u psihoterapiji je sličan procesu inicijacije šamana. Nadalje svaki psihoanalitičar mora proći i iskustvo osobne psihoanalize bez toga ostajemo ranjivi i zapravo ne možemo pomoći ljudima sa problemima koje i sami imamo. Primjer Ghandija i dječaka koji voli kolače.

Proučavajući inicijacije u primitivnim društvima i etnologiju uopće, možemo dobiti ideju koliko su općeniti i sveprisutni procesi psihološkog izlječenja i razvoja. Kao što smo rekli, čovjek se nije psihološki puno promijenio u odnosu na arhaičnog čovjeka, što daje naglasak na važnost inicijacije u modernom životu. Roditelj, učitelj, voditelj na poslu, pa i psihoterapeut, u tom kontekstu, imaju veliku važnost za psihološki razvoj osoba s kojima žive i rade.

U knjizi “Obredi i simboli inicijacije”, Mircea Eliade kaže: “…često se kaže da je karakteristika modernog svijeta nestanak smislenih obreda inicijacije”. Moderan čovjek je, u tom kontekstu, često osuđen na samo-edukaciju i teškoće koje s njom proizlaze. Inicijacija je proces u kojemu nerazvijeni dio osobnosti prestaje postojati, a rađa se novi dio osobnosti koji je bolje prilagođen potrebama života. Inicijacija je neophodna za razvoj. Nema razvoja bez inicijacije. Kada krene u školu, dijete bez obaveza se transformira u dijete s odgovornostima. Kada završi školovanje i počne raditi, ovisno biće postaje neovisna osoba. Promjena radnog mjesta također podrazumijeva određenu inicijaciju i sl.

Zapravo za svaku veliku životnu promjenu potrebna je određena inicijacija. Ako za nju, kao i arhaični čovjek, imamo vodiča (bio on roditelj, učitelj ili psihoterapeut), ta promjena može proći puno bezbolnije i s manje problema. Psihološki gledano, inicijacija je proces koji omogućuje promjenu psihološkog stava i sama psihoterapija je u neku ruku inicijacija koja dovodi do njegove promjene.

Za kraj, možemo zaključiti da inicijacija može bit uspješna i neuspješna. Eliade u svojoj knjizi priča o mitu Mandja i Banda plemena. Mit kaže da je Ngakola živio na zemlji prije mnogo godina i ponudio je ljudima da ih proguta i povrati preporođene. Prihvatili su, ali je povratio samo polovicu ljudi. Dakle, neki prežive inicijaciju, a neki ne. Psihološki gledano, ako inicijacija nije uspjela, ostajemo u nesvjesnom stanju neuroze, a ako je uspješna, nastavljamo život malo više individuirani nego prije.

Bibliografija

C. G. Jung – Psychology and religion
C. G. Jung – Aion
C. G. Jung: Civilization in Transition, Princeton Univercity Press, 1964.
C. G. Jung: The Structure and Dynamics of the Psyche, Princeton University Press, 1969.
C. G. Jung: The Archetypes of the Collective Unconscious, Princeton University Press, 1969.
C. G. Jung: The Development of Personality, Princeton University Press, 1954.
Mircea Eliade: Rites and Symbols of Initiation, Spring Publications, 2005.
M. L. von Franz: The Interpretation of Fairy Tales, Shambala Publications, 1970.
Edward Erdinger – Ego and the Self: The Old Testament Prophets.
Edward Erdinger – The Bible and the Psyche.

Ostali tekstovi edukacije “Analitička psihologija – teorija i praksa”

Tekst “Psihologija bajki i mitova” je četvrti je od deset tekstova obavezne literature za sudionike edukacije “Analitička psihologija – teorija i praksa”.

Tekstove mogu pročitati i oni koji ne planiraju započeti edukaciju i u njima saznati što je analitička psihologija, koja su područja njenog istraživanja i kako se primjenjuje u psihoterapiji.

Bajke, mitovi i psihologija

Uvod

Možemo reći kako se arhetipski sadržaj aktivira u slučajevima kreativne inspiracije, potrebe za adaptacijom ili kod velikih psiholoških razvojnih skokova (djetinjstvo i rađanje ega, pubertet, novi posao, vjenčanje, rođenje djeteta, teška bolest, smrt bliske osobe i osobna smrt sl.). Paralelu motivima koji se javljaju u takvim situacijama, možemo pronaći u etnologiji, mitologiji, religiji, alkemiji i bajkama. Jedan od primjera iz etnologije su inicijacijske ceremonije čija je svrha priprema osobe koja pristupa inicijaciji, kako bi lakše asimilirala arhetipske, razvojne tendencije koje su konstelirane za vrijeme važnih životnih promjena. Jedan od važnijih aspekata takvih inicijacija je pričanje priča. Kako izgleda, priče su iznimno važne za lakšu adaptaciju na životne situacije na koje nismo navikli. Od tuda dolazi i važnost koju pričanje bajki i priča ima za djecu i psihološki razvoj. U tom kontekstu, bajke, legende, mitovi, religija, književnost, poezija i umjetnost uopće imaju iznimnu važnost, za jednu kulturu, kako bi pripadnicima te kulture olakšali asimilaciju arhetipskog sadržaja koji se javlja u njihovim snovima i fantazijama za vrijeme važnih životnih prekretnica sa ciljem lakše i kvalitetnije adaptacije na novonastale uvjete.

Kako nastaju bajke?

Jedna od ideja je da bajke proizlaze iz osobnog iskustva arhetipske psihe kroz san ili halucinaciju. Sigurno se sjećate jednog od svojih snova koji su imali lijepo razrađenu priču sa mitološkim motivima, životinjama koje nam pomažu, sa herojem ili heroinom, kraljem i princezom, sa zmajem ili zmijom i dr. Takva iskustva se uvijek prepričavaju u plemenima i zajednicama kakve su prije postojale i obogaćuju se sa postojećim folklorom i razvijaju i u jednom trenutku mogu postati dio religioznog sistema. Zapravo kada pogledamo priče iz kršćanstva, hinduizma ili budizma, dobijemo dojam da su po pdređenim motivima jako slične bajkama. S druge strane veliki mitovi s vremenom se mogu raspasti i postati bajke. Kao primjer možemo navesti neke grčke bajke koje u sebi sadrže motive iz velikih mitova o Odiseju i Ilijadi.

Nadalje, ukoliko promatramo bajke kroz povijest, vidjeti ćemo da postoje bajke koje su zapravo nepromijenjene tisućama godina (Psiha & Eros, modernije doba Ljepotica i Zvijer, motiv kada ženska osoba spašava svoju začaranu ljubav).

Za razliku od bajki, kod mitova se arhetipski materijal nalazi iza sloja kulturnog materijala. Mitovi su nešto što je nacionalno i izražavaju karakter određene nacije. Imaju lijepu formu jer su ih svećenici godinama obrađivali i uljepšavali za razne ceremonije. Umjetnici su te motive obrađivali i izražavali kroz slike, kipove. Možemo reći kako je svijest svećenika i umjetnika, koja je odjelomično određena i duhom vremena u kojem su živjeli, imala veliki utjecaj na te motive. Dakle mitovi uz samu arhetipsku bazu imaju i plašt kulturnog materijala. Kada bi arhetipske predaje usporedili sa tijelom, mitovi bi bili meso, a bajke kostur.

Ponekad heroj iz bajke ima solarne kvalitete koje možemo prepoznati u njegovoj zlatnoj kosi iako se ne spominje specifični bog sunca. Kod mitova, arhetipski sadržaj je ukalupljen u formalni izričaj. Na primjer, govori se izričito o Apolonu ili Heliosu, a ne samo o zlatnoj kosi. Apolon i Helios su dobro poznati bogovi o kojima je svaki mali antički grk zna jako puno. Te informacije su povezane sa kolektivnom svijesti antičke Grčke i puno su bliže svijesti nego bajka koja govori o zlatokosom junaku. U psihologiji jez bog toga puno lakše odrediti smisao motiva iz mita nego bajke. U tom kontekstu, interpretacija mitova je puno laganija nego interpretacija bajki i mitove iz mitova često možemo koristiti kao amplifikacijski materijal kod interpretacije bajki. Npr. ako pročitate „Iz nježnog korijena procvao je prekrasan cvijet.“, da li vam to što govori? Ne puno, ali ukoliko ste upoznati sa sličnom metaforom koja govori o bezgrješnoj djevici Mariji i Kristu, tada stvari postaju jasnije budući da je ona nježni korijen, a Krist je prekrasan cvijet.

Interpretacija snova se često nalazi negdje između. Npr. u snovima možemo prepoznati motiv kružnog kretanja, u tom slučaju kružno kretanje označava arhetip mandale koji ne možemo prepoznati ako nismo svjesni etnoloških ili religijskih paralela. Ali, s druge strane samo kružno kretanje ima određeno značenje sa stajališta osobne psihologije osobe koja sanja. Tako da u tom slučaju možemo koristiti i osobne i kolektivne „asocijacije“ da pronađemo smisao sna.

Ako promatramo heroje u legendama i mitovima, rada oni imaju više ili manje ljudski karakter, pokazuju emocije i kroz njihov opis možemo dobiti ideju da imaju unutarnji psihički život. U sagama i legendama heroj pokazuje strah, osjeća zaljubljenost, nesigurnost i sl. i zapravo ima ljudske reakcije, kao da obično ljudsko biće prolazi kroz nesvakidašnje iskustvo. Ali u bajkama, heroj nema takvih osjećaja, kada vidi zmaja, samo ga ubije ili mu netko pomogne da ga ubije, mi ne saznamo kako se on osjeća u takvoj situaciji. U bajkama heroj je apstraktna i stereotipna figura i kao takva dovoljno je općenita da utjelovi arhetipsku ideju ili motiv.

Možemo se pitati kakva je uloga bajki u psihoterapiji. Ukoliko radimo sa ljudima iz drugih krajeva svijeta, njihove bajke nam mogu puno pomoći. Misionari kažu kako su bajke najlakši način da se povežu sa lokalnim ljudima. M. L. von Franz govori o slučaju klijenta kojega nije mogla potpuno razumjeti. U jednom snu je sanjao motiv koji ju je podsjetio na motiv iz mitologije srednjeameričkih civilizacija. Kroz razgovor je otkrila kako je taj klijent porijeklom iz Meksika i von Franz govori kako joj je poznavanje njihovih bajki puno pomoglo u njegovom razumijevanju.

I ja ponekad pitam klijente koja im je najdraža bajka iz djetinjstva. Ako to znate, tada možete dobiti ideju i o psiho-dinamici osobe s kojom radite, budući da je bajka, koja izazove određenu emocionalnu reakciju, često povezana i sa nesvjesnom dinamikom koja određuje psihologiju osobe u pitanju. Npr. ako klijentica kaže kako joj je najdraža bajka Trnoružica, tada se možemo pitati kakvu ulogu ženstvenost i muškost imaju u životu te osobe i pokušavamo vidjeti da li postoje kakve paralele između psihologije klijenta i bajke. Usporedbom sa realnim životom klijentice pokušavamo otkriti predstavlja li uspavana ljepotica uspavanu ženstvenost, a princ na bijelom konju potrebu za emancipacijom.

Što su bajke?

Za bajke možemo reći kako predstavljaju najjednostavniji izražaj nesvjesnih arhetipskih procesa i najprikladnije su za znanstveno proučavanje takvih procesa. Zašto je za nas bitno da znamo nešto o tim procesima? Kao što smo rekli, nesvjesno na nas utječe, kroz projekciju koja se događa kada nismo svjesni određenog sadržaja ili kroz inflaciju kada smo identični sa određenim nesvjesnim procesom. Takva događanja dovode do ograničenja naše volje i nemogućnosti da djelujemo i razmišljamo drugačije i u skladu sa okolnostima.

Kako bajke predstavljaju arhetipove u njihovom najjednostavnijem i najsažetijem obliku, psiholog, umjetnik, pedagog i sl. može pomoću njih zaviriti u procese koji se kontinuirano dešavaju u našoj arhetipskoj psihi, a s time i dobiti mogućnost da se na njih adaptira, da ih uzme u obzir u svom radu i sl. Bajke možemo zamisliti kao MR slike psihe koja nam otkriva arhetipove, njihovu međusobnu dinamiku i njihovo međudjelovanje sa svijesti. Biti svjestan takvih procesa direktno utječe na našu mogućnost da ih prepoznamo kod klijenta i nas samih i promjenimo, ukoliko je potrebno. Tada nismo rob nesvjesnoj dinamici već imamo mogućnost da djelujemo drugačije.

Arhetip, sam po sebi, je nesvjesni psihički faktor i nema načina da ga prevedemo u svjesni jezik a da ne izgubimo na njegovom bogatstvu. Najviše što možemo učiniti je da mu prilazimo na osnovu našeg osobnog psihološkog iskustva i iz ugla komparativnih studija na način da rasvijetlimo cijelu mrežu asocijacija u kojoj su umrežene arhetipske slike koje se u bajkama pojavljuju. Možemo reći kako je bajka zatvoreni sistem koji se sastoji od osnovnog psihološkog značenja ili smisla koje je umotano u simboličke slike i događaje koje bajka opisuje i kroz koje se to osnovno psihološko značenje može otkriti. Proučavanje bajki je jako važno jer nam daju uvid u osnovnu bazu (kostur) ljudske psihologije, bez „mesa“ tj. osobnog materijala kroz koji se taj sadržaj (npr. u snovima) izražava.

Možemo reći kako bajke izražavaju djelovanje, manifestacije i iskustvo Self-a, arhetipa psihičke cjelovitosti i regulatornog centra psihe. Različite bajke daju drugačiji pogled na različite faze tog iskustva. Neke daju uvid u sam početak tog iskustva i rad na sjenci i samo daju naznaku što će se dešavati dalje, neke govore o iskustvu anime i animusa ili oca i majke koji iza njih stoje, neke govore o blagu kojega je teško pronaći. Svaki arhetip u bajkama je jednako važan, a razlog za to je kako je svaki arhetip samo jedna strana kolektivnog nesvjesnog i centralnog arhetipa koji nazivamo Self-om.

Možemo se pitati kakva je veza bajki i kolektivne svijesti (sve one općepriznate ideje i vrijednosti kojima se određena civilizacija vodi). Ako promatramo bajke srednjeg vijeka, vidimo kako one sve prikazuju određeni proces iskupljenja i spašavanja psihološke ženstvenosti, budući da je ona bila potisnuta za vrijeme srednjeg vijeka, možda više nego ikada prije i poslije. S jedne strane da nije bilo kršćanstva, danas ne bi imali demokracije (svaki čovjek ima dušu i jednak je pred bogom, ona svaki čovjek ima jednako pravo da bira kralja ili predsjednika), medicine i sl. Žrtva koju smo trebali učiniti kako bi se ta jednakost ostvarila je određena represija instinkta, a s njime i ženstvenosti. U tom kontekstu srednjovjekovne bajke imaju svrhu da na određeni način kompenziraju takvu jednostranost i njihovo slušanje omogućuje lakšu asimilaciju konsteliranog arhetipa tj. ženstvenosti.

Svako doba ima svoje bajke, danas imamo filmove. U kontekstu motiva koji se u određeno povijesno razdoblje pojavljuju u bajkama, meni je posebno interesantno kako danas ima sve više filmova gdje je junak negativac, Dexter, Kuća od karata, Noćne Kronike (sociopat), Breaking Bad, što je bilo nezamislivo prije 30ak godina. Što mislite zašto je to tako? Kao i snove, i filmove možemo pokušati razumjeti na subjektivnoj i objektivnoj razini. Subjektivna razina podrazumijeva kako svi likovi u snu predstavljaju aspekte osobnosti osobe koja san sanja. U tom kontekstu, čini mi se kako je naglasak takvih filmova na ideji, kako svi mi u sebi imamo negativca i kako je posebno bitno da budemo svjesni naše sjene.

Pristup interpretaciji

San i bajka izražavaju na najbolji mogući način određenu arhetipsku istinu ili tendenciju. Ako sanjamo određeni sna i ne radimo na njemu, možda ćemo s vremenom i doći do određene ideje o njegovom značenju ali često, najvažnija poruka ostaje sakrivena. Interpretacija nam pomaže da dođemo do te poruke, koliko god ona bila samo blijeda kopija pravog značenja sna ili bajke.

Kada tražimo smisao sna ili bajke, tada smo ograničeni svojim svjesnim stavom u pronalasku njenog smisla. Intelektualni tip neće obraćati pažnju na emocionalnu poruku ili ako smo depresivni, obratiti ćemo pažnju samo na depresivni aspekt sna ili bajke. Zbog toga je često potrebno da o snu razgovaramo sa nekim kada pokušavamo odgonetnuti njegov smisao. Jung je ponekad pričao snove svom vrtlaru, koji nije imao ideju o snovima i nakon što je kazao što misli, Jung bi odgovorio da to nije to ali sada zna što jest. Neki dan sam sanjao ljudski mozak i sitne kosti koje mu daju strukturu. San mi nije bio jasan i kada sam ga ispričao sinu (10) dao mi je genijalan odgovor. Rekao je kako sam vidio mozak zbog toga jer su mi oči gledale unutra. I u tom trenutku sam nekako dobio ideju o značenju tog sna.

Proces interpretacije bajki je jako sličan procesu interpretacije snova. Prvo što trebamo učiniti je zapamtiti emocionalnu reakciju i pokušati je kasnije uklopiti u značenje. U psihologiji ne možemo zapostaviti emocionalnu reakciju jer je ona njen sastavni dio (primjer transfera i kontra-transfera u farmakoterapiji). S druge strane bajke ne možemo razumjeti samo sa jednom funkcijom. Misaoni tip će se orijentirati na strukturu bajke i na način kako su motivi povezani. Osjećajni tip će se orijentirati na vrijednosti motiva i njihovu hijerarhiju. Taktilni tipovi će se orijentirati na simbole i njihovu amplifikaciju, a intuitivna osoba će vidjeti cijelu bajku kao jedno značenje, a motive samo kao stajališta sa kojih ga možemo tražiti. Što više smo razvili naše funkcije to ćemo lakše doći do ideje o značenju bajke.

Nadalje, snove ili bajku podijelimo na četiri dijela. Prvi dio su informacije o mjestu i vremenu radnje i likovima u radnji. Drugi dio je ekspozicija iz koje možemo dobiti dojam o čemu se u bajci radi. Najčešće to saznamo iz prve rečenice, koja je možda najvažnija rečenica kada pokušavamo pronaći smisao bajke. Npr. na ispitu sam dobio bajku koja je počinjala sa „U vremenu kada je bilo dovoljno zaželjeti.“. Što mislite koje je to vrijeme? I današnja bajka ima vrlo značajnu prvu rečenicu, pazite na nju. Slijedi definicija i opis problema. Npr. kralj koji je bolestan. Bajke uvijek počinjući sa problemom, bez problema nema priče.

Mjesto, vrijeme i likovi (spol, broj likova i sl.).

Ekspozicija – prva rečenica i definicija problema.

Peripeteia – tok priče sa usponima i padovima, jedan ili više njih.

Lysis – Rasplet, završetak priče i stanje na kraju.

Nakon toga uzimamo prvi simbol. I amplificiramo ga. Da li znate što je amplifikacija? Amplifikacija je postupak kojim tražimo paralelne motive u drugim bajkama, mitovima, religiji, etnologiji i sl. Promatramo kakvo je značenje motiva u drugim pričama i uzmemo sredinu,. Tek smo tada na sigurnijoj bazi. Npr. na početku bajke kažu kako bijela golubica predstavlja vješticu. Ako uzmemo druga bajke vidimo da bijela golubica obično predstavlja Eros ili, u kršćanskoj tradiciji, Svetog Duha. Onda se pitamo zašto je u ovoj bajci nešto pozitivno kao Eros ili Sv. Duh prikazano u negativnom smislu. Što mislite zašto je to tako? Amplifikacija je u neku ruku obogaćenje kroz uzimanje u obzir paralelnih simbola.

Kontekst – neke amplifikacije odgovaraju a neke ne. Prvo uzmemo one koje odgovaraju i pratimo kroz priči da li se pojavljuju simboli koji su slični onima koji ne odgovaraju.

Interpretacija – prijevod priče u psihološki jezik. Npr. psihološki gledano, rečenica „Strašni zmaj kojeg pobjedi heroj.“ znači „Inercija nesvjesnosti koja je prevladana višom razinom svijesti.“ U praksi to može izgledati ovako. Kada student prihvati odgovornost i redovito uči umjesto da igra igrice cijeli dan, pogotovo ako ima pomalo ovisnički odnos prema igricama, tada taj pothvat predstavlja herojsku pobjedu nad nesvjesnosti. To je interpretacija. Zapravo student doista može sanjati heroja koji pobjedi zmaja u kontekstu problema studija i igranja igrica.

Možemo reći kako prevodimo jedan mit u drugi. I istina je kako za 2000 godina netko može reći da smo to doista i radili, kako je naša psihologija, znanost i sl. samo jedan od mitova (koliko god to nama nevjerojatno zvučalo) i oni će imati drugačiju interpretaciju, a naša će biti prevladana. Ali kako stvari stoje interpretacija kakvu sada radimo daje plodove i ako je tako onda ju trebamo i koristiti, dok daje plodove. Kao u priči iz biblije u kojoj Isus govori po čemu se poznaje drvo? Drvo se poznaje po plodovima i to je jedino što je važno. Zapravo sve interpretacije su relativne, ali ako nakon interpretacije sna ili bajke imamo osjećaj kako naš život ima više smisla, to je dovoljno. Npr. Muškarac je sanjao kako je dugačke kose i neobrijan. San smo povezali sa nebrigom za društvene i prijateljske odnose na kojima mora više raditi što je jako dobro sjelo. Možemo reći kako je kod interpretacije posebno važna tzv. „Aha!“ reakcija.

Slijedi primjer interpretacije hrvatske bajke. Ona je dio eseja koji sam napisao na temu Psihološka interpretacija bajki, na C. G. Jung Institutu. Kopija eseja dolazi na engleskom jeziku. Plan je da ga prevedem na hrvatski, ali trenutačno je taj projekt na čekanju.

Interpretation of a fairy tale

Dragon’s Seven Sons

Little poor boy has lost his father, so the mother had to sell the sheep, and he poor boy has lost his flock. He liked very much to be the shepherd. So he left to serve the rich man, and to take care of his sheep on his estate.

But, the wolf came from the woods and takes away one of his sheep. The second night, he took the second sheep. The third night he took the third. On the fourth night he tried to stop the wolf and to take the sheep from his mouth, but he had not enough strength and he went to the master: „Sir, help me and chase away the wolf from the flock! “

„What kind of shepherd are you so you can’t protect your sheep from the wolf?! “The Master was angry, but it could be seen that he is afraid. So the poor boy decides to look for the master who is the strongest one and he won’t be afraid of the wolf. He goes everywhere and asks: „Who is the strongest man? “

And he finds some Count. Everybody is afraid of him. He had no sheep, but little boy could serve him as road cleaner. He had to clean the road where the king and queen had to pass. And he asks: „Count, is the king stronger than you, since you are bowing to him? “

„Of course! Our king-emperor in this country is the strongest and the greatest. He does not have to be afraid of anyone! “

Poor boy goes to serve the strongest one. And the king accepts him as servant, but king had no sheep. And the boy loved the most to be a shepherd. And he decided to ask the king to get him a flock of sheep that he could take care of, but suddenly in the city there was a commotion and they closed all the gates. „Hide, hide, the great plague is coming! We are being attacked by the dragon’s seven sons! “

So the king and queen hid their whole army also. Only the shepherd does not hide, and he goes to look for dragon’s seven sons.

„I thought that there is nobody stronger than our king „ thinks the boy „but I see that that dragon’s seven sons are stronger than him. “And he asks everywhere: „Haven’t you seen dragon’s seven sons? “

Nobody saw them. And he finds some people that he has not seen before. They are riding horses on ploughed country. They had some kinds of tails. One with the tail approaches him yelling on the poor boy: „What are you doing here? “

„I am looking for dragon’s seven sons! “

„That is who we are! “

„I would like to serve you, because you are the strongest in the world! “

„Good! “

„I was a shepherd, so I would like to look for the sheep. “

„Well boy, we have no sheep. But close to the woods is the river. We are crossing it every night and we are as wet as the roosters. If you carry us across, every time you will get a golden coin. “

The shepherd agrees, thinking to buy himself a flock of sheep for the golden coins. And so every night and every morning he carried dragon’s sons and in the river they didn’t even wet their tails. He was very satisfied and he was saying:
„Aoj, dragon’s sons, you won’t even wet tip of your tail. You are not greater than a man, but you are heavier than mud. But every golden coin is one sheep more in my flock!! “

So he earned a lot of golden coins, but one night he heard screams of dragon’s sons, but they do not call for him to carry them across the river, but they are running away from their house.

„Ou, I see who is stronger even from the dragon’s seven sons?! “

The shepherd comes closer and sees that house in which dragon’s seven sons lived was on fire, and they are fleeing from it, even furs of some of them were on fire, so they are jumping into water.

„So “thinks the boy „the fire is stronger even from dragon’s seven sons. The fire is the strongest. Even the wolf is afraid of the fire! “

And he goes home, buys a flock of sheep with the golden coins he earned. And every evening he ignites big fire. The sheep fall asleep near the fire. The wolves just roam around. Roam but not dare to go near. They are afraid of the fire.

And so little shepherd became what he always wanted to be, he was shepherd of his flock and he wasn’t afraid of the wolves.

A method of psychological interpretation could go like this. First we divide the fairy tale into stages of classical drama.

Time, place and dramatis personae; we do not know the time of the fairy tale, place is somewhere in the country and the hero of the fairy tale is a little boy who wants to be a shepherd.

Exposition: Father has died and left mother and son alone.

Peripeteia: Mother sells the sheep and son tries to become a shepherd, but the wolf stands in his way.

Lysis: The boy finds out that the fire is strongest so he learns to control it and becomes a shepherd.

If we look at the exposition, we can conclude that the psychological meaning of fairy tale is connected with premature absence of the father image. From peripetheiai we will be able to see what kind of psychodynamics that kind of event can cause. In lysis we see that the fairy tale has a happy end. The boy become a shepherd, he grew up and probably managed to cope with the problem of a missing father.

Now we should start with amplifications of fairy tale material and parallel with that I will try to give some psychological meaning to fairy tale images. We take note of subjective and objective interpretation.

Father

The father died at the beginning of the story. A father is very important for a child to develop good ego structure. The father is the one that makes possible male child’s adaptation to society; he makes boundaries; he mobilizes his libido, directs it in a collectively acceptable ways and makes possible for ego to use it. He is the role model the son wants to be when he grows up. So the little boy to be a shepherd would need his father to teach him, ego needs father figure to develop and individuation needs fatherly attitude so it can happen.

Shepherd

In history, each family would have a family member to shepherd its flock, often a child, youth or an elderly who couldn’t help much with a harder work.

Also shepherds would live in small cabins, often shared with their sheep and would buy food from local communities.

God is the shepherd of Israel.

Shepherd symbolizes awareness…he is awake and sees,… he gives to his flock safety that is connected with knowledge… he understand noises and knows when the wolf is approaching and when the sheep is lost.

The shepherd image was commonly used to designate gods and kings; and as a title for kings this use is attested from practically every period.

In Egypt the imagery was used for gods, kings, and other leading figures.

Image of the shepherd could, on the one hand, represent immature or weak personality and on the other hand leading figure whose authority comes from the God. In psychological language, shepherd is the image that could represent ego.

But at the same time, shepherd enables us to protect sheep, and sheep represents aspect of our psychology, but which one?

Sheep (Bhrem)

More than on any other domesticated animal, on sheep can be seen how much slavery degenerates. Domesticated sheep is just the shadow of a wild one. Sheep in the service of a man becomes just a slave without will. All agility, speed, dexterity and flexibility, ability to climb, wise recognition, avoidance and defense from danger that is shown by wild sheep is completely lost in domesticated sheep. Domesticated sheep are in fact just the opposite of its wild cousins… The strongest ram cowardly retreats before the smallest dog…. A mass of sheep blindly follows the leader no matter did she choose he or she accidentally stumbled upon him and she follows him even into obvious danger and jumps with him in a swollen river… No animal can be easier looked upon and managed than domesticated sheep. It seems that the sheep is happy when some other creature carries for her concern for her life and health. We shouldn’t be surprised that creatures like that are warmhearted, gentle, peaceable and innocent. Their most known attribute is stupidity so the little lamb is chosen as symbol for meek people.

This wonderful paragraph form Brehm’s Life of Animals says it all. Psychologically, sheep would represent mass man, collective man with no personal opinion and no inner authority. Sheep also represents naïve attitude toward life. So selling of the sheep by the mother is a positive, therapeutic act by which naive expectations cease to exist. Poor man whose survival depends on his own abilities and capabilities can’t allow himself to be collective and naïve he has to be resourceful, and sheep attitude isn’t resourceful. Selling of the sheep is act by which the seller earns some money; psychologically money is libido, so by renouncing collective and naïve attitude one earns some libido i.e. ego has more possibilities to do something. So we have a situation in which progression of libido ceases (the father is dead and there is no sheep) and libido is turned inwards, so we can expect that something will come up, and what comes up is a big bad wolf.

But before we continue with symbolism of wolf, we should note that sheep, except the negative aspect of its psychological meaning, also has a positive aspect and that is collective adaptation, which suffers if the father is missing. In a real life of a child, one can expect wolf like characteristics to develop, when the father is missing. What would wolf represent psychologically?

Wolf

Wolf likes dense and dark woods…he is very mobile…The damage that wolf makes with his hunt could be tolerated if wolf wouldn’t allow to be carried away by his unbridled passion and blood thirst, so he kills more that he needs for food…. In hunt he is cunning like the fox… He comes close to his prey very carefully, and he takes care about all the rules of the hunt…It is hardly understandable that hatred between so close cousins can be so strong… Wolf has all abilities that dog has; the same strength, endurance, as good senses and the same intelligence…His cowardice, cunningness and skill is mostly shown in his attacks. And by attacking he is extremely careful so he doesn’t put his life or freedom at stake… But when he is very hungry, he acts differently. Because of hunger he forgets his carefulness and cunningness, hunger gives him courage. Hungry wolf is crazy courageous and he is not afraid of nothing, he can’t be scared away…. Female wolf takes care of her younglings with the same tenderness as the dog mother…But even in lands where are many wolves, humans aren’t in great danger as we think. Powerless child, woman who in wrong time goes out from the village could be really in danger, but grown up men is in danger very rarely, even if he is armed only with a stick…

So the wolf is what came up because of regression after the death of the father. The wolf eats sheep. What does it mean psychologically? If we adopt collective images of a father, of a man, of a masculine and identify with them, and use them and act in some way just because everyone does, we are as sheep, collective with no connection to our own identity. It seems that life doesn’t like that, because we get reaction from the unconscious. It isn’t life promoting to act in that way and the wolf tries to heal that. If we look at the whole story, the wolf has kind of intelligence because he makes the boy to go further in developing his masculinity. In this tale the wolf would represent devouring and overwhelming aspect of the unconscious, specific kind. And he represents an attempt at compensation, on the part of the unconscious for the inadequate adaptation of ego.

So the wolf is also aspect of primordial masculinity. In a way, the wolf has a goal, his prey, and he does everything to have it, the wolf is the symbol for directed libido. We see wolf as intelligent animal, so he thinks, and that is an aspect of developed ego is. The boy takes him now as the ultimate role model, to what he compares all men. He is looking for the men that are stronger then the wolf, who is more masculine, more penetrating than the wolf. Psychologically, the wolf in this story would also represent bold, unscrupulous determination to succeed that overwhelms ego, or unbridled desire and passion. But at the same time, wolf makes collective adaptation (sheep) impossible. With its penetrating libido, he just takes what he hungers for. The relation between people that have problems with collective norms, like law, and absence of the father in their life is pictured in this fairy tale in image of wolf eating the sheep.

Strongest man

Strongest man the boy is looking for could be the image of a strongest masculine figure he could look upon. The first one is the rich man.

Rich man

Rich man is a person with some authority in the village, someone a little boy can look up to someone who has money, libido at his disposal. And as such he is suitable to be the carrier of little boy’s father image. So he tries to be shepherd for the rich man, to do his job like an adult, but he is not strong enough yet. Psychologically it would represent a not yet fully developed ego, because of the absence of the father’s influence, trying to develop by substituting father with collective authority figure. The unconscious masculinity pictured as wolf is still too strong. In real life, this would amount to an emotion that determines the functioning of person and his inability to fight it. And it doesn’t work because the wolf comes and eats his sheep. The rich man is also afraid of the wolf.

Count

Count “would, therefore, represent not so much the central dominant conscious attitude of a group, but rather the model of style of general good behavior.”
The boy now wants to serve the count. The ego in this time of development identifies with the collective attitude for what a man should be.

King and Queen

“The theme of emergence of the institution of kingship in human history is very significant psychologically; it definitely signifies a major step in the evolution of the collective psyche. It amounts to the emergence of an image of a central authority around which a whole nation can be ordered, and it corresponds to the emergence of the ego in the individual. The king is a sort of collective ego of the emerging nation.”

“…conscious attitude that renounces its ego-bound intentions – not in imagination only, but in truth – and submits to the suprapersonal decrees of faith can claim to be serving a king.”

“King represents a dominant content of collective consciousness and underlines all the political and religious doctrines of a social group.”

The moment boy wanted to ask king to get him a flock to care for; the dragon’s seven sons come into the story. Flock is for shepherd what is consciousness to ego. Image of boy wanting to ask king to give him flock to care for, would correspond to undeveloped ego of immature men trying to develop by relating to contents of collective consciousness. But ego has also unconscious base and as soon as the contents of collective unconscious that give impulse to the ego appears, the king hides and the importance of dominant of collective consciousness for developing ego is lessened. Only developed ego can relate to collective consciousness. Collective consciousness is product of relatively developed ego complexes of many men and woman, collective consciousness is not the base for ego consciousness.

Before we continue, we should say something about the image of road cleaning.

Cleaning roads

Roads are collective patterns that make going from one point to other a lot easier. Roads represent a pattern of doing things, of change, of solving problems, but not in individual way, but in collective way, the way things are done in certain societies. Cleaning roads make one conscious of that. The way things are done is something a father teaches his son. But the boy hasn’t had a chance, so he has to do it collective in way, the way everybody does it.

Dragon’s seven sons

The moment the boy wanted to ask the king to take care of his sheep, the Dragon’s seven sons come into picture. By deciding to serve the king, ego renounces its ego demands, and by that becomes open to the influence of the unconscious. If we are identified with the king, with ego bound by the collective consciousness, we exclude all expressions of life that are not in the contrast with collective consciousness, and as compensation, not a wolf appears, but something in between, Dragon’s seven sons.

In tales from Podunavlje (Danube valley), dragon is not feminine symbol, but dragons are like usual neighbors, they are not loved too much, they were thought as problematic persons, they were not too big, lived in houses like every other man but they were known by their strength and they were a little wiser than ordinary folk…
There are seven of them and the boy is the eighth, like seven planets and the sun. Ancient idea says that for the soul to be born, it has to descent trough seven planetary spheres and to pick up qualities from each of seven planets. So the seven planets would correspond to complete personality traits, with all of its aspects. Seven Dragon’s sons and the boy would correspond to complete personality. They are riding horses, they have fur and tails. So they are kind of half animal half human. Boy needs to become men, so dragon’s seven sons could be complete masculinity of the boy that incorporates its animal nature. The boy starts serving them by carrying them over the water, as every night they are wet as roosters.

Rooster

“Wish to mate changes in rooster into madness so it changes him and at least temporarily represses every other feeling… rooster that feels a wish to mate knows only one goal: one, few or many chickens!”

“No other bird fights with its opponent with such fury, and there is few that fight with such persistence that never ceases.”

The rooster is solar symbol because his voice announces the raising of the sun.

He is connected with Apolon, Artemis, Leto and Zeus; solar gods and lunar goddesses.

Pythagoras in Golden Verses says: “Feed the rooster and do not sacrifice him because he is sacred to sun and moon.”

He is also connected with god Asclepius.

In Nordic legends, rooster is a symbol of warrior’s watchfulness.

Rooster is then connected with sexual libido, determination to win, sun, impregnating masculinity, but also with moon, and healing. So rooster would represent penetrating, creative masculinity. So if dragon’s seven sons are as wet as roosters, they are wet roosters. And wet rooster is almost castrated rooster with no libido. The creative unconscious impulse needs active ego to keep them conscious.

Dragon’s seven sons would correspond to unconscious, instinctual masculinity. This is important, this is what the ego has to work with and this is what has to be kept in consciousness. By keeping them conscious i.e. by working tirelessly the boy is becoming a man and developing his relationship to masculinity and this is by what he will earn the golden coins.

Golden coin

Coins are money, so psychologically they would be libido. They are made of gold, sun’s metal. Psychologically they would correspond to conscious, masculine libido as it is conscious it is at disposal of ego.

River

The boy is carrying them across the river. He is doing some hard work, carrying them across water, keeping them dry. Ego of a man has to have some will power to be a man, to keep his manhood conscious. It is tiring. Dragon’s seven sons are no taller than a man and heavier than mud. Mud is wet earth, a little unconscious earth, a little unconscious reality. And that seems to be very hard for not developed ego of a man. But by carrying them across the river, making effort to keep his masculinity conscious and his animal nature in check, he earns the conscious masculine libido, masculinity that he can use in life (golden coins).

Fire

“Speech and fire-making represent primitive man’s victory over his brutish unconsciousness and subsequently became powerful magical devices for overcoming the ever-present “daemonic” forces lurking in the unconscious. Both these applications require attention, concentration, and inner discipline, thereby facilitating a further development of consciousness.”

When the boy had gathered a lot of coins, he heard a noise of dragon’s seven sons running out of their house which was on fire. Carrying dragon’s seven sons across the river is like igniting fire, work that needs devotion and attention, work that keeps and feeds consciousness. When the consciousness is strong enough it brightens up the dark, like house on fire. The boy now knows how to make fire. The ego knows how to keep his consciousness. And that is by „attention, concentration and inner discipline.“

Every evening, when night comes, the boy ignites a fire. So whenever unconscious gets stronger; the ego with will power and determination is able keep his collective adaptation. That is a boy becomes a man by working and earning his living, every day.

Conclusion

So the little boy become what he always wanted to be, he was a shepherd of his flock and he wasn’t afraid of the wolves. The development of male ego, needed for usual collective life is finished and the orphaned boy is able to be usual man, doing his job and being able to be part of his community. But also the balance is kept. The sheep are alive and the wolf isn’t dead. He is waiting in the dark to come out when the fire is gone, for ill’ or for good.

Bibliografija

Marie Louise von Franz
Animus and Anima in Fairy Tale
Archetypal Patterns in Fairy Tales
Feminine in Fairy Tales
Individuation in Fairy Tales
Psychological Meaning of Redemption Motif in Fairytales
The Cat: A Tale of Feminine Redemption
The Interpretation of Fairy Tales
The Shadow and Evil in Fairy Tales

C.G. Jung
Symbols of Transformation

Ami Ronnberg (urednica)
The Book of Symbols

A.E. Brehm
Život životinja

J. Chevalier and A. Gheerbrant
Riječnik Simbola

Ostali tekstovi edukacije “Analitička psihologija – teorija i praksa”

Tekst “Priroda i struktura psihe” je treći od deset tekstova obavezne literature za sudionike edukacije “Analitička psihologija – teorija i praksa”.

Tekstove mogu pročitati i oni koji ne planiraju započeti edukaciju i u njima saznati što je analitička psihologija, koja su područja njenog istraživanja i kako se primjenjuje u psihoterapiji.

Priroda i struktura psihe

Kompleksi

Komplekse smo već spomenuli kada smo govorili o Asocijativnom eksperimentu koji ih vrlo precizno može odrediti. To je moguće jer asocijativni eksperiment oponaša asocijativni proces koji je osnova psihičkih procesa. Kod Asocijativnog eksperimenta, brzina odgovora i ostali kompleks indikatori su određeni emocionalnim tonom karakterističnim za dotični kompleks. Osim emocionalnog tona, svaki kompleks se sastoji od centralnog elementa sa kojim su povezane različite asocijacije (iskustvene i „nasljedne“). Kada je centralni element iskustvo oca, možemo govoriti o kompleksu oca. Postoji 5 kompleksa koje svi imamo: otac, majka, seks, novac i smrt. Nadalje svi smo čuli za kompleks manje vrijednosti (nesvjesnu tendenciju koja svakim svojim djelovanjem izražava ideju da smo manje vrijedni od drugih). Osim njih, možemo imati i kompleks rada,  kompleks manje vrijednosti i sl.

Općenito gledano, kompleksi nastaju kada su unutarnja predispozicija i vanjsko iskustvo u konfliktu. Oni djeluju čak i kada vanjsko iskustvo prestane djelovati, budući da se u nama stvorilo nešto što svaki puta kada se nađemo u sličnoj situaciji djeluje kao i reakcija na dotično vanjsko iskustvo (Pavlovljev refleks). Npr. iznutra se javlja tendencija za osamostaljenjem dok se izvana cijela obitelj urotila kako nikad ne bi odrasli. Čak i kada utjecaj obitelji prestane, u nama još uvijek postoji tendencija koja nam onemogućuje da se osamostalimo.

Komplekse možemo prepoznati u snovima, u kojima mogu biti personificirani i poprimiti oblik znane ili neznane osobe i sl. (npr. nesvjesna agresija u snu se može prikazati kao agresivan pas koji nekoga napada). Iz dinamike povezane sa specifičnom personifikacijom kompleksa u snovima, možemo puno naučiti o tome kako on djeluje na naš život (npr. ako odgovorimo na pitanje koga taj pas napada). I u etnologiji / religiji postoji puno primjera koji opisuju djelovanje kompleksa i način na koji se možemo sa njima nositi ili ih asimilirati. Jedan od primjera u kojemu možemo prepoznati djelovanje kompleksa je kroz njihova vjerovanja u duhove i duše koji nas mogu opsjesti, nadahnuti i sl.

Psihološki gledano, kompleks se može opirati namjerama ego svijesti, razoriti njezino jedinstvo, odcijepiti se od nje i djelovati kao strano tijelu u sferi svijesti (Jungova disertacija). Nadalje, kompleksi mogu asimilirati drugi sadržaj iz svijesti i nesvjesnog (npr. kompleks manje vrijednosti i njegov razvoj od obične inferiornosti, prema određenim naše psihologije, do depresije i neizdrživog osjećaja krivnje). Ali, i ego može asimilirati određeni kompleks. Osoba osjeća kako nije dovoljno dobra, ali ako unatoč tome pokušava uspjeti i uspije. Tada se zbog pozitivnih iskustava stvaraju nova uvjerenja zbog kojih se osoba u pitanju ne osjeća toliko inferiorna tj. asimilirala je dio kompleksa manje vrijednosti. Asimilacija kompleksa dovodi do redistribucije energije (neke stvari koje prije nismo mogli ili htjeli, sada možemo ili želimo). Možemo reći kako je, energija koja je bila zarobljena u kompleksu, sada na raspolaganju svijesti.

Imati kompleks znači biti podijeljen. U jednom trenutku djelujemo sa stajališta ega, a u drugom sa stajališta kompleksa. U jednom trenutku mislimo kako smo sposobni nešto učiniti, u drugom nas obuzme osjećaj manje vrijednosti i sve nade i planovi padaju u vodu. Nalazimo se u konfliktu. Takvo stanje je stanje koje nazivamo neuroza. Glavna karakteristika neuroze je nevjerojatna odanost prema kompleksima čak i kada neizmjerno pati zbog njih. U praktičnom radu, proces osvještavanja kompleksa je popraćen velikim otporima kod pacijenta. Često je potrebna određena životna teškoća da se to i dogodi i samo nas snažno emocionalno iskustvo može natjerati da se i oslobodimo određenog kompleksa jer tek kada patnja zbog kompleksa postane nepodnošljiva, spremni smo preuzeti patnju rada na njemu. Na primjeru mlade osobe koja dobije napad panike kada se nađe u situaciji da mora preuzeti odgovornost. Ako osoba u pitanju tu odgovornost i preuzme, zajedno sa strahovima koje ona pretpostavlja, nakon puno strahova i patnje zbog mogućeg ili napada koji se doista dogodio, napadi panike prestanu. Samo emocionalno iskustvo koje prati razumijevanje i integracija kompleksa, može ga i razriješiti.

Ako smo svjesni kompleksa, konflikt postaje svjestan i imamo mogućnost da ga riješimo. Ako nismo svjesni kompleksa, nismo svjesni ni konflikta niti patnje koju on sa sobom podrazumijeva, ali sada patimo od pseudo-problema tj. od simptoma.

Fenomenologija kompleksa

• Kompleks može biti nesvjestan ali nedovoljno nabijen da bi predstavljao neovisnu tvorevinu iako još uvijek blokira svjesne procese i u vezi je s njima. Primjer za takve slučajeve su omaške o kojima smo govorili za vrijeme prvog seminara.
• Nadalje, kompleks može biti nesvjestan ali dovoljno nabijen energijom da djeluje kao drugi ego u konfliktu sa osnovnim egom. Osoba se nalazi između dvije istine, dvije volje koje teže da ga rastrgaju na dva dijela (npr. u određenim oblicima opsesivno-kompulzivnog poremećaja ili ovisnosti).
• Kompleks se može potpuno odvojiti od organizacije svijesti i postati autonoman ( kada, nakon neugodne epizode jedne osobe, kažemo: „Što ga je spopalo?“ ili „Koji je vrag u njega ušao?“). Slična dinamika se događa i kod osoba koje se jako promjene kod konzumacije alkohola (npr. pretjerana agresivnost, ljubomora ili emocionalnost). U tom slučaju, ego gubi na energiji i spušta se na nivo kompleksa. Npr. kada sramežljivi mladić popije alkohol, sramežljivost se izgubi i postane komunikativna osoba. U forenzici taj fenomen je povezan sa smanjenom uračunljivošću.
• Kada je kompleks toliko jak da, za stalno, povuče u svoju domenu i sam ego, tada je kompleks glavni. To je tzv. fenomen identifikacije između ega i kompleksa. Majčinski kompleks ili očev kompleks su neki od primjera. Riječi, misli i vrijednosti oca ili majke su obuzele ego koji je samo instrument u njihovim rukama. Individualne vrijednosti osobe u pitanju ne igraju nikakvu ulogu.
• U slučaju kada je nesvjesni kompleks projiciran, možemo ga prepoznati samo kao karakteristiku osobe koja je nositelj projekcije. osoba koja ima problem agresije, uvijek opisuje situacije u kojima nailazi na agresivne osobe. Ili osoba iz našeg primjera sa kompleksom manje vrijednosti će uvijek oko sebe vidjeti autoritativne osobe kojima se treba pokoriti. Nadalje u neurozama i psihozama kao sumanuti poremećaj, paranoja i sl. na djelu je ista dinamika.
• Kompleks može biti svjestan ali samo intelektualno i zbog toga još uvijek zadržava svoju iskonsku snagu. Npr. osoba koja je ovisna o kockanju je svjesna kako to nije dobro za njega i kako nema kontrole a opet ne može prestati unatoč tome.

Pod točkama 4 i 5 postoji nemogućnost da diferenciramo između volje ega i kompleksa i to predstavlja ogromnu opasnost i onemogućuje nas da se ispravno adaptiramo u odnosu na unutrašnji i vanjski svijet, onemogućuje nam donošenje objektivnog suda i postaje prepreka u ostvarivanju kvalitetnog kontakta s ljudima. Taj fenomen je često prisutan kod neurotskih poremećaja, kod djece, kod primitivnih naroda i kod osoba koje su velikim dijelom nesvjesne. Što je veća podložnost takvim utjecajima to je veća mogućnost da osoba postane žrtvom nesvjesnog i kolektiva. Diferencijacija takvih tendencija je jedan od načina da ih pobijedimo (npr. slikanje određene emocije ili rad na snovima). Mogućnost takve diferencijacije nije samo obilježje razvijenog ega, već i kulturno postignuće (npr. 10 božjih zapovjedi, psihološki gledano, govore o pravilima koja nam omogućuju da se zaštitimo od takve dinamike).

Dvije vrste kompleksa

Freud je vidio komplekse kao manifestaciju bolesti, Jung kao karakteristiku psihe zdrave i neurotične osobe. Freud smatra kako kompleksi nastaju za vrijeme djetinjstva i mladenaštva. Jung smatra kako su kompleksi odgovor samo-regulirajućeg sistema  i teže da isprave naš stav svijesti u skladu sa našom prirodom. Oni nnastaju zbog nefleksibilnosti naše svijesti (ili okoline) u odnosu na naše prirodne sklonosti i zbog toga u njima možemo pronaći sjeme budućeg načina funkcioniranja koji je bolje prilagođen situaciji u kojoj su kompleksi i nastali (npr. osoba sa napadima panike koja je trebala preuzeti odgovornost, često se dogodi da se simptomi vrate ako ta osoba ne bi preuzela odgovornost kada je trebala. Ne preuzimanje odgovornosti je karakteristika roditeljskog kompleksa, a napad panike je pokušaj nesvjesnog da pokaže besmislenost takvog stava, budući da su se napadi panike događali u potpuno besmislenim situacijama).

Dakle vidimo da postoje dvije vrste kompleksa; kompleksi koje smo potisnuli i kompleksi koji nikada nisu bili svjesni, tj. kompleksi osobnog nesvjesnog i kompleksi kolektivnog nesvjesnog. Kompleksi iz osobnog nesvjesnog su patološki (roditeljski kompleks ne preuzimanja odgovornosti), iz kolektivnog nesvjesnog razvojni (uzrokuju napad panike).

Često otkrijemo kako kada razriješimo osobni kompleks, iza njega stoji kompleks iz kolektivnog nesvjesnog. tj kada razriješimo roditeljski kompleks, vidimo da iza njega, stoji ideja roditeljstva (njegovanje onih razvojnih tendencija koje još uvijek ne mogu same djelovati u našoj psihologiji, u našem primjeru to bi bilo preuzimanje odgovornosti, kada god je to moguće) koja nije osobna već kolektivna (zbog toga se takvo nesvjesno zove kolektivno nesvjesno). Čest problem je da je kompleks iz kolektivnog nesvjesnog, koji predstavlja općeniti način funkcioniranja u skladu sa prirodom čovjeka (mlada osoba treba preuzeti odgovornost za svoj život), sadržan u preuskom svjetonazoru osobnih ideja i iskustava (tj. stav osobe sa napadima panike iz primjera, kako ne moramo preuzimati odgovornost, budući da je otac bogat i on je nositelj odgovornosti). Dakle možemo reći da stanje naše svijesti određuje kakav utjecaj će kompleks imati, pozitivan ili negativan. Obredi inicijacije, često spominjani u etnologiji ili religiji, imaju zapravo svrhu da promjene našu svijest na način koji će omogućiti lakšu asimilaciju kompleksa iz kolektivnog nesvjesnog.

S obzirom na rečeno, možemo reći kako je neuroza stanje kada nesvjesno držimo potisnuto. Psihoza bi predstavljala raspada našeg represivnog sistema gdje potpuno divlji, neukroćeni i neprilagođeni kompleksi kolektivnog nesvjesnog preuzimaju glavnu ulogu. Osobni kompleksi su manje opasni po tom pitanju jer imaju plašt osobnog materijala oko sebe (npr. iskustvo odnosa sa roditeljima). Kompleksi kolektivnog nesvjesnog sadrže ogromnu količinu energije koje nema zaštitni omotač osobnog materijala oko sebe (primjer iz bajke od slijedeći puta tj. bez iskustva oca, kompleks oca je izrazito nečovječan i snažan i roditeljski kompleksi su izrazito snažni kod osoba koje nemaju roditelje ili su ti roditelji bili udaljeni). Sadržaj osobnog nesvjesnog su uglavnom emocionalno obojeni kompleksi. Sadržaj kolektivnog nesvjesnog (kolektivni kompleksi) nazivamo arhetipovima.

Arhetipovi

Termin arhetip, Jung je posudio iz – Corpus Hermeticum. Dionysius the Areopagite and Irenaeus su također koristili taj termin. Nemoguće je odati egzaktnu definiciju arhetipa, ali možemo pristupiti konceptu sa različitih strana u nadi da ćemo dobiti ideju što je to. Arhetipski sadržaj se, u prvom redu izražava kao metafora.

Arhetipovi su čimbenici i motivi koji uređuju psihički sadržaj u određene slike koje karakteriziramo kao arhetipske. Oni postoje i prije nastanka svijesti i predstavljaju strukturalne dominante psihe.

Kada govorimo o arhetipu, važno je razlikovati arhetip kao takav (koji je potpuno nesvjestan), instinkt (koji predstavlja dinamički proces) i arhetipsku sliku (reprezentiranu u psihičkom materijalu osobe u pitanju kroz slike ili snova te motive koji se ponavljaju u umjetnosti, povijesti, religiji, mitologiji, etnologiji). Npr. mladić koji je svjestan kako treba prestati igrati video igrice i prihvatiti se studija, sanja kako se bori sa zmajem (lijenost) i pobjeđuje. Borba sa zmajem je u tom slučaju, arhetipska slika, instinkt je nagon koji ga tjera da započne sa radom, a arhetip kao takav je nešto u nama što stvara takav san i stvara nagon koji nas tjera da se razvijemo.

Arhetip i instinkt

Kolektivno nesvjesno se sastoji od arhetipova.  Ono predstavlja živi sistem reakcija, spremnosti na reakciju i načina razmišljanja koji određuju život pojedinca na nevidljiv način. Ono je izvor instinkta jer arhetipovi su jednostavno rečeno forme koje instinkti preuzimaju. Arhetipovi su sistem spremnosti na akciju i  reakciju ali u isto vrijeme oni su slike i emocije. Dakle, svaki instinkt ima svoj arhetipski ekvivalent i svaki arhetip svoju instinktivnu bazu.

Ali, arhetip nije naslijeđena ideja, već naslijeđeni model psihičkog funkcioniranja. U tom kontekstu arhetip predstavlja obrazac ponašanja što je i njegov biološki aspekt i na određeni način je povezana sa mozgom. Uklesani su u strukturu mozga i zapravo predstavljaju psihički aspekt njegove strukture, tj. možemo reći kako je arhetip poveznica psihe i mozga. Novorođeno dijete nije tabula rasa, već je rođeno sa mozgom koji u sebi već ima potencijal ljudskosti tj. mozak djeteta upija vanjske podražaje i sadrži ne bilo kakvu spremnost na reakciju na njih nego specifičnu, ljudsku spremnost. Ta spremnost se bazira na arhetipu.

Možemo reći kako je jedan aspekt arhetipa je usmjeren prema gore tj. prema slikama i idejama (kao ideje u modernom svijetu: Rusija i Amerika, Kršćanstvo i Islam i dr.), a drugi prema dolje tj. prema biološkim procesima i instinktima i povezan je sa psihologijom životinja.

Psihologija životinja je organizirana na način da određeni podražaj pokreće određenu reakciju specifičnu za tu životinjsku vrstu. Gradnja gnijezda, ritualni ples pčela, obrambeni mehanizam hobotnice i otvaranje paunovog repa su neki od primjera. Takvo uređenje života životinja je određeno unutarnjim faktorom (budući da se reakcija događa za samo određeni podražaj, koji mora biti uspoređen sa unutarnjom slikom kako se reakcija ne bi događala za svaki podražaj) čije djelovanje u psihologiji ljudi pronalazimo u svijetu arhetipova. Lorenz definira instinkt kao urođene reakcije na karakteristične podražajne situacije. Karakteristično za ljude je da slična situacija dovodi do slične reakcije koja se bazira na određenoj instinktivnom obrascu što i predstavlja bazu naše psihologije (npr. diskusija na neku temu može se temeljiti na borbi za dominacijom između sugovornika).

Sa stajališta ljudske vrste, asimilacija instinkta se ponekad ne dešava u instinktivnoj sferi, već samo preko integracije slike s njima povezane. Npr. kada oženjen muškarac koji voli svoju ženu osjeća privlačnost prema drugoj ženi. Integracija instinkta se često neće dogoditi ako on bude nevjeran. Ali, ako pristupi situaciji preko aktivirane arhetipske slike koja se pojavljuje u njegovim snovima, tada može u tom nagonu prepoznati i druge tendencije i otvorena je mogućnost da ih smisleno asimilira u svoj život, čime se mijenja i instinktivna tendencija. S druge strane, u slučaju mladića može postojati indikacija da pristup arhetipu seksualnosti bude sa instinktivne strane gdje on u svoj život treba uklopiti materijalnu stranu seksualnosti.

Arhetip i sinkhronicitet

Sinhroniciteti su ponekad interpretirani kao čudo ili slučajnost. Kada unutarnja percepcija (snovi, vizije, slike i sl.) pokazuje smislenu vezu sa vanjskim događanjima bez obzira da li su oni u prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti tada govorimo o sinhronicitetu. Sinhronicitet predstavlja događaje koji nisu povezani kauzalno tj. nisu uzrokovali jedan drugoga a opet dijele sličnosti i smisao. (npr. Jung-ova pacijentica koja je imala izrazito krut i racionalistički stav sanjala je skarabeja i kada je taj san govorila Jung-u, kroz prozor je uletio europski ekvivalent skarabeja). Drugi primjer se dogodio u vrijeme kada sam razmišljao da li da idem u Zurich studirati ili ne. Kako sam putovao u Zagreb automobilom, činilo mi se kako je svaki auto koji je pored mene prošao imao Zurich registraciju. To je zapravo bilo vrlo nevjerojatno jer je pored mene prošlo, možda 20ak automobila sa ZH registracijom. U prosjeku prođe možda 1 ili niti jedan. Nadalje, nakon večere i dubokog razgovora sa kolegom iz Zuricha na kojemu smo razgovarali o simbolici orla, sjeli smo pored jezera i ispred nas je bio ogromni brončani kip. Kada smo se približili, vidjeli smo da je to kip Ganymed-a i pored kojega je stajao ogromni orao. Ti događaji predstavljaju sinkronicitete.

Sinkhronicitet je povezan sa psiho-fizičkim paralelizmom (povezanost psihe i materijalnog svijeta).  Arhetip u tom smislu predstavlja određeni uređujući faktor prema kojemu se uređuje ne samo psiha već i materija i kada je aktiviran, njegove efekte možemo prepoznati u našoj psihi ali i svijetu koji nas okružuje.

Arhetipovi i svijest

Događaji kojima smo izloženi nisu beskonačno varijabilni, čovječanstvo se već susrelo sa njima i ako je imalo važan, takav događaj je utjecao na preživljavanje a time i na selekciju. Danas u sebi imamo prirodne reakcije koje se znaju nositi sa većinom problema s kojima se susrećemo, iako naša svijest zbog raznih razloga nije uvijek u stanju da ih asimilira. Arhetipovi djeluju na nas na takav način da nam omoguće ispravnu prilagodbu i ako uspijemo u asimilaciji, tada njihovo djelovanje iskusimo kao prosvjetljenje ili u svakodnevnom životu kao odličnu ideju ili reakciju.

Kada počinju izranjati iz nesvjesnog, tek tada se počnu i puniti sa osobnim materijalom i manifestirati kao kompleks ili arhetipska sliku. Psihoterapija se temelji na kontinuiranom prevođenju značenja kompleksa i slika koje se pojavljuju u snovima i fantazijama te pokušaju da omogućimo rigidnoj i ograničenoj svijesti da ih ukomponira u svoj život. Bez te asimilacije, bili mi nje svjesni ili ne, događa se neuroza. Možemo reći kako psihologija teži da prevede arhaični govor psihe u moderni, svakodnevni i razumljiv jezik.

Ako je u psihoterapiji takav postupak uspješan, energija arhetipa se kanalizira u svijest i osjećamo se dobro, puni energije i naš život ima smisla. Kada se nalazimo u bezizlaznoj situaciji arhetipski san nam daje ideju kako dalje i pomaže nam da pronađemo put za koji nismo mislili da nije moguć. Ako se takav san ili novi stav odbaci tada postaje očit njegov negativan utjecaj a osoba postane neurotična. Nikada ne možemo odbaciti naše arhetipske korijene ako ne želimo postati neurotični. Ne možemo ih se riješiti kao što se ne možemo riješiti niti naših tijela i oni uvode red u našu psihu, bili mi toga svjesni ili ne.

Simbol

Kada se manifestira, arhetip može biti percipiran od svijesti u određenom obliku, taj oblik nazivamo simbolom (simbol=arhetipska slika). Arhetip nije ograničen takvom manifestacijom, ali kada god se zbog životne situacije konstelira određeni arhetip, gotovo uvijek se istovremeno pojavljuje u obliku simbola u našim snovima ili ostalim produktima nesvjesnog.

Simbol se uvijek temelji na arhetipu, ali njegov sadržaj je određen sadržajem svijesti. Dakle, imamo situaciju da svjesni sadržaj izražava nešto nesvjesno, kao pjesma pjesnika ili slika slikara. To se događa zbog toga jer su arhetipovi nabijeni energijom i imaju mogućnost da privuku određeni sadržaj svijesti koji im najbolje odgovara da se izraze i uspostave kontakt sa njom. Kada sanjamo utiske prošlog dana i pokušamo doći do određenog simboličnog značenja, često smo iznenađeni da on doista i postoji. To je tako zbog toga jer arhetip koristi slike prošlog dana da bi izrazio određenu nesvjesnu činjenicu u našoj psihologiji. Nadalje snovi predstavljaju mogućnost stvaranja slika u najjednostavnijem obliku gdje se arhetip utjelovi na neki način i postaje nešto sa čime možemo raditi. Osim snova, arhetipove možemo prepoznati i u mitovima, bajkama, umjetnosti, vizijama proroka itd.

Koja je razlika između simbola i znaka? Svaki pristup koji razumije simbolički izražaj kao analogiju nečega što je znano je semiotički (prometni znakovi). Pristup koji interpretira simbolički izražaj kao najbolju moguću ekspresiju nečega što je nepoznato je simbolički. U tom kontekstu, nije moguće svjesno kreirati pravi simbol. Ali, simbol može degenerirati u znak. Kada simboli vjere postanu znakovi, to je prvi signal da vjera više ne izražava tendencije kolektivnog nesvjesnog i ne pomaže ljudima da uspostave kontakt sa arhetipskim tendencijama unutar sebe. Ovo je važna rečenica koja govori kako vjerski sistemi, psihološki gledano, omogućuju ljudima ostvarivanje kontakta sa kolektivnim nesvjesnim i arhetipskim tendencijama u nama samima.

Danas postoji izvanredna potreba da ostvarimo kontakt sa simbolima u nama. Puno nas nije u kontaktu sa njima, a bez njih smo izloženi neurozama, konfliktima i simptomima. Proces stvaranja simbola Jung naziva transcendentalna funkcija. To je funkcija koja omogućuje prijelaz iz jednog psihološkog stava  u drugi (npr. iz stava kako će se otac brinuti o nama, u stav kako se sami moramo brinuti o sebi). Značenje transcendentalne funkcije za psihoterapiju je ogromno, budući da simbol omogućuje energiji, koja je bila zarobljena u instinktivnoj i nesvjesnoj radnji, da se približi svijesti i njenom kooperacijom postaje, barem djelomično, na njezinom raspolaganju. Kada se to dogodi, samo-regulirajući psihički sistem više nema potrebe da nas opterećuje simptomima neuroze.

Arhetipska psiha se može manifestirati na mnogo načina, u našim snovima i fantazijama možemo razaznati kako često preuzima točno određene oblike, neki od njih su sjenka, persona, anima i animus.

Sjenka

Odcjepljeni aspekt ličnosti koji se ipak nalazi usko povezan sa svijesti osobe. U etnologiji su zabilježeni običaji arhaičnog čovjeka gdje on nikada ne staje na sjenku. Jednako tako motiv sjenke možemo prepoznati u umjetnosti npr. Dr. Jackyl and mr Hyde, Frankenstein, Mephisto u Faustu i sl. Sjenka je usko povezana sa nediferenciranim funkcijama i ona predstavlja urođenu predispoziciju koju odbacujemo na osnovi etičkog, estetskog ili nekog drugog razloga jer nije u skladu sa našim svjesnim stavom. Razvoj sjenke prati razvoj ega i sve što ego ne treba ili nije kompatibilno s njim završava kao dio sjenke. U tom kontekstu možemo reći kako dijete nema sjenku.

Sjenka se može prepoznati kao unutarnji aspekt ličnosti u snovima ili u osobi u našoj okolini kroz projekciju. Ona sadrži kvalitete koje zapravo pokušavamo prikriti, kao: ljutnja, licemjerje, škrtost, zavist, lijenost ( npr. 7 glavnih grijeha). Cijeli sakrament ispovijesti u katoličkoj crkvi se temelji na psihološkoj činjenici kako je izrazito važno da smo svjesni svoje sjenke. Ali jednako tako sjenka može biti pozitivna figura kada osoba živi ispod svog potencijala (npr. zatvorenici ili osobe s kompleksom manje vrijednosti) tada su pozitivne kvalitete vezane uz sjenku.

Drugi oblik sjenke je kolektivna sjenka koja predstavlja isti sadržaj samo u odnosu na kolektivnu svijest (dakle sve one ideje, vrijednosti, emocije i sl. koje su karakteristične za određenu civilizaciju). Kada se javlja kao aspekt kolektivnog nesvjesnog, tada je povezana sa univerzalnom ljudskom stranom. Svi smo mi krotki kršćani i dobri ljudi ali jedemo meso, ratujemo, trošimo naftu i kupujemo si stvari za koje netko drugi mora raditi cijeli život i čija proizvodnja ubija životinje i ljude koji ih proizvode. Da ne govorimo o zagađenju okoline u kojoj i sami živimo. Što bi bila naša kolektivna, kršćanska sjenka? Kažu da su stari Perzijanci bili strašno prljavi ljudi a njihova vjera je bila puna obreda pranja. Kada pogledate nasilje koje prati kršćansku civilizaciju, nije čudno da je naš kršćanski bog, bog ljubavi.

Svi imam sjenku ali što je manje živimo i manje smo je svjesni, to je ona tamnija. Sjenka nije sama po sebi uvijek zla, već samo ne-diferencirana, primitivna i neprilagođena. Ako smo svjesni svojih inferiornosti, tada imamo mogućnost da ih i ispravimo.

Uzimanje u obzir sjenke znači da preuzmemo beskompromisan kritički stav prema samom sebi što je teško jer kao i sav ostali nesvjestan sadržaj, tako i sjenku najčešće percipiramo kroz projekciju. U bibliji postoji izreka „Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš“. Uvijek je netko drugi kriv, ali samo dok nismo svjesni svoje sjenke. Sjenka u analizi uvijek sa sobom povlači velike otpore i zapravo puno analiza stane na tom koraku. Ako netko uspije da povuče sve te projekcije, to nije kraj jer umjesto ljudi oko njega, taj čovjek je postao sam sebi problem. Svjestan je da sve što nije u redu u svijetu, zapravo nije u redu i u njemu  samome i ako uspije učiniti nešto sa svojom sjenkom, uspio je učiniti nešto sa svijetom. Uspio je na svoja leđa staviti barem dio velikog svjetskog problema.

Persona

Persona je također vezana uz psihološke tipove, tj. Uz najviše diferencirana funkcija. Sistem Ona predstavlja sistem psihičkih reakcija i odnosa sa kojima dolazimo u kontakt sa vanjskim svijetom. Manje diferencirane funkcije manje doprinose sadržaju persone.

Persona je funkcionalni kompleks koji je nastao zbog potrebe za adaptacijom ali nije identičan cjelokupnoj osobnosti. Usko je povezan u kontekstu odnosa prema objektu, tj. vanjskim svijetom i zapravo predstavlja kompromis između osobnosti i zahtijeva društva prema nama. Ako smo relativno dobro prilagođeni okolini i unutarnjem životu, persona je samo određena potpora koja nam olakšava kontakt sa vanjskim svijetom. Ali, uvijek postoji opasnost da se sakrivamo iza nje. Npr. dječaci ne plaču i djevojčice ne psuju što dovodi do toga da naša prava osobnost ostaje nesvjesna ili neprepoznata.

Dakle, problem nastaje ako se identificiramo sa dijelom osobnosti koji predstavlja persona, tada dobijemo kolektivnog čovjeka bez individualnosti. Tada mi postajemo samo ono što radimo i ništa više. S druge strane, ako nemamo persone, kao rezultat imamo individualistu koji je neprilagođen u odnosu na društvo u kojemu živi.

Ponekad je teško postići kompromis između te dvije krajnosti. Ukoliko to uspijemo, persona postaje nešto kao koža koja štiti unutarnje organe, osim što ona štiti naš unutarnji, osobni život. Tada se možemo osjećati dobro ili loše, a opet biti u mogućnosti da ostanemo profesionalni. Ona je esencijalna za kvalitetan kontakt onoga što je unutra i onoga što je vani.

Kompenzacija

Jedan od najvažnijih koncepata analitičke psihologije je kompenzacija. Kompenzacija je proces koji se aktivira kada je jedna psihološka suprotnost otišla predaleko. (zašto ne propadnemo u zemlji i zašto naša temperatura ne raste kada nam je vruće i sl.) Kada ne bi bilo procesa kompenzacije, svaki sustav bi nepovratno otišao u jednu krajnost (npr. dekompenzacija u psihijatriji). Neke od psiholoških suprotnosti su: individualnost i kolektivnost, liberalnost i tradicionalnost, duhovnost ili materijalizam, svjesno i nesvjesno, ekstroverzija i introverzija, osjećanje i mišljenje i sl. U psihologiji se proces kompenzacije aktivira kada je naš psihološki stav jednostran i ograničen na samo jednu psihološku suprotnost i zbog toga više nije u mogućnosti vršiti adaptaciju na vanjske i unutrašnje utjecaje. Te ideje smo već spomenuli kada smo govorili o kompenzaciji jednostranosti zbog identifikacije sa primarnom funkcijom. Naše nesvjesno kompenzira na način da pokušava dovesti do promjene psihološkog stava i bolje prilagodbe novonastaloj situaciji. Ta pojava je lijepo vidljiva u snovima i slikama. Iako se, proces psihološke kompenzacije dešava cijelo vrijeme.

Tema ovog poglavlja su dvije psihološke suprotnosti: muškost i ženstvenost, te njihova psiho-dinamika i kompenzacijski odnos. Muškost i ženstvenost su određene sa više faktora: biologijom jedinke, kulturom, psihologijom i sl. Psihološka muškost nije karakteristika ograničena na muškarce i psihološka ženstvenost nije karakteristika ograničena samo na žene. Da bi bili psihološki uravnoteženi, i muškarac i žena trebaju imati i muške i ženske psihološke karakteristike. Zbog bioloških i povijesnih okolnosti, najčešće, je svijest muškaraca obilježena muškim psihološkim karakteristikama, a svijest žena je više obilježena ženstvenim psihološkim karakteristikama. Ali kako smo mi kompletne osobe, bili mi toga svjesni ili ne, naše nesvjesno je obilježeno kontra-seksualnim psihološkim karakteristikama. Ako je ta identifikacija prenaglašena i djeluje na mogućnosti adaptacije, onda naša psiha, kroz proces kompenzacije, reagira i aktivira kontra-seksualne psihološke aspekte; animu kod muškaraca i animusa kod žena.

Anima

Kontraseksualni aspekt psihe kod muškarca nazivamo Anima.

Anima je većoj ili manjoj mjeri nesvjesni dio psihe i kao takva se pojavljuje u snovima (ili slikama) u personificiranom obliku. Takav personificirani oblik anime predstavlja specifične psihološke karakteristike muškarca koje su često nesvjesne iako mogu biti vrlo lako uočljive za osobe koje tu osobu promatraju. U snovima, fantazijama ili slikama anima može poprimiti oblik: drage djevojke, božice, vještice, prostitutke, anđela, demona, prosjakinje, odane suputnice, amazonke i sl. Ako je anima nesavjesnija i  kada ju nije moguće direktno asimilirati u svijest, tada može poprimiti oblike koji su evolucijski udaljeniji od čovjeka. Npr. oblik: krave, mačke, tigrice i sl. Ponekad može poprimiti i oblik nežive stvari: broda, pećine, drva i sl. Psihološki gledano, te personifikacije mogu predstavljati: neodređena raspoloženja i osjećaje kod muškarca, intuitivne slutnje, otvorenost prema iracionalnom, sposobnost za ljubav, osjećaj za prirodu i njegov odnos s nesvjesnim. Ako je stav svijesti negativan prema takvim psihološkim tendencijama, anima poprima opasniji oblik.

U negativnom obliku anima se može manifestirati kroz: razdražljiva raspoloženja, nesigurnost, ranjivost. Muškarac može osjećati i misliti: da ne uživa u ničemu, da je nitko i ništa, da život nema smisla i da je drugima drugačije. Javlja se strah od bolesti i impotencije. Cijeli život postaje tužan i težak. Anima se može manifestirati i kao nemogućnost da se muškarac nosi sa životnim poteškoćama, sentimentalnost, uvredljivost i sl. „Princeza i grašak“ je jedna od bajki koja prikazuje takvu animu. Da bi otkrili da li je heroina bajke princeza, ispod 12 madraca na kojima je spavala je postavljeno zrno graška. Princeze su, naime, toliko osjetljive da ne mogu spavati cijele noći zbog toga. Ta bajka prikazuje emocionalnu i osjećajnu preosjetljivost nekih muškaraca.

„Negativni“ aspekt anime može se manifestirati u obliku erotskih fantazija i ovisnosti o pornografiji. Takav prisilni oblik se javlja kada muškarac ne kultivira svoje emocionalne odnose tj. svoju ženstvenost. U naj-negativnijim oblicima, može se manifestirati kao želja za samoubojstvom. Tada anima postaje demon smrti. Bajka o usamljenom lovcu koji je čuo pozive prekrasne žene s druge strane ledene rijeke je jedan od primjera. Prekrasna i zavodljiva žena ga je zvala: „Dođi u moje gnijezdo, biti će nam lijepo i toplo, dođi u moj zagrljaj.“ Kada je došao na pola rijeke, žena je nestala, a on se utopio u ledenoj rijeci. U toj bajci anima simbolizira nerealni san o ljubavi, sreći i majčinskoj toplini koja udaljuje muškarce od realnosti.

Kada anima djeluje kako bi trebala, omogućuje muškarcu da reagira i djeluje u skladu sa svojim emocijama i osjećajima i da nađe odgovarajuću partnericu. Kada logičkim načinom funkcioniranja muškarac ne može raspoznati činjenice koje su skrivene u nesvjesnom, anima, sa svojom ženskom mudrošću i ženstvenijim načinom funkcioniranja, mu može omogućiti da ih otkrije. Ako djeluje kako treba, anima postaje vodič i posrednik prema unutarnjem svijetu. Ona postaje veza koja mu omogućuje da percipira i razumije tendencije nesvjesnog i da njegov svjesni stav ne zaglavi u jednostranom načinu funkcioniranja. Evolucijski gledano, omogućuje mu bolju sposobnost psihološke adaptacije.

Jedan od načina da anima postane pozitivan faktor u životu muškarca je da muškarac prihvati svoje osjećaje, raspoloženja, očekivanja i fantazije i ako to ne može direktno učiniti, da ih fiksira u određenom formatu kao: pisanje, slikanje, skulptura, muzička kompozicija ili ples. Materijal koji je napravio onda proučava intelektualno i emocionalno i primjenjuje u svakodnevnom životu. Taj proces dovodi do promjena u svjesnom stavu muškarca. Nakon puno rada, anima postaje unutarnja žena, vodič i suputnica, koja muškarcu omogućuje kontakt sa zdravim i kreativnim tendencijama psihe, bolju psihološku higijenu i adaptaciju, bolje odnose s bližnjima i život koji ima smisao.

Animus

Kao što anima kod muškaraca predstavlja kontra-seksualni aspekt psihe tako i animus ima istu funkciju kod žena. U snovima, fantazijama ili slikama pojavljuje se kao Dioniz, filmska zvijezda, sportaš, politička figura. Ako se pojavljuje u obliku životinje, što je  karakteristično za aspekte koji su udaljeniji od svijesti, onda se može pojaviti kao: orao, bik, lav i sl. Nadalje, može se pojaviti kao koplje, toranj, mač i sl. Svi ti oblici predstavljaju određeni psihološki aspekt ličnosti žene, njenu mušku stranu.

Jedan od mogućih opisa muških psiholoških karakteristika možemo naći u Faustu, u Goete-ovom opisu Logos-a. To su: moć, djelo, riječ i smisao (razumijevanje). Moć opisuje psihološku karakteristiku koja nam daje snagu da nešto učinimo. Djelo može opisati mogućnost inicijative i planiranog djelovanja. Riječ predstavlja intelektualne tendencije. Smisao (razumijevanje) predstavlja aspekt muškosti koji daje novo razumijevanje stvari i duhovnu snagu.

U određenim razdobljima života žene, pred njom se može naći potreba da asimilira određeni od spomenutih muških psiholoških karakteristika. Ako se to ne dogodi, neiskorištena psihička energija aktivira arhetip animusa u obliku koji može preuzeti svijest i dovesti do tzv. opsjednutosti animusom. U negativnom obliku, animus se manifestira kao sveto uvjerenje. Kada se takvo uvjerenje propovijeda s glasnim, inzistirajućim, muškim glasom ili kad je nametnuto, muške karakteristike je lako prepoznati. Ali i kod žena koje ne pokazuju takve karakteristike, kada naiđemo na animus, kao da smo se našli ispred zida. On se pojavljuje kao neumoljivi stav, tvrdoglavost, hladnoća i nedodirljivost.

U unutarnjem životu žene, animus se manifestira dajući mišljenja, dolazi u kompletnom obliku, ne vjeruje u iznimke i nemoguće ga je opovrgnuti. On je glas u glavi koji komentira svaku situaciju u kojoj se nađemo, daje kritički i negativan komentar svakog našeg pokreta i odluke, pregledava svaki naš motiv i namjeru, uzrokuje osjećaj manje vrijednosti, uništava svaku inicijativu i svaku želju za samo-izražavanjem te daje komande i zabrane. Snaga animus uvjerenja dolazi iz činjenice da je takvo uvjerenje općeprihvaćena istina i žena ne osjeća potrebu da promisli da li to mišljenje vrijedi u danoj individualnoj situaciji. U tom obliku animus uzima energiju i paralizira život žene.

Kao što smo rekli i za animu, animus ima i vrlo važne pozitivne strane. U poznatoj priči o Erosu i Psihi javlja se motiv misterioznog ljubavnika kojega žena ne smije pogledati na svjetlu. Naravno to nikada ne uspije i kada ga pogleda, izgubi ga. Tek nakon puno traženja i patnje (svjesno korištenje muškosti) ga ponovo nađe. Tu priču možemo gledati i kao paralelu problemu animusa. Transformacija nesvjesnog animusa u svjesni, zahtjeva, kao i u bajci o Erosu i Psihi, puno rada i patnje. To podrazumijeva aktivne korake u realnom životu kojima pokušavamo živjeti neke ili sve od četiri spomenutih aspekata animusa (moć, djelo, riječ i smisao). Posebno ilustrativan je primjer mlade žene koja je imala izbor upotrijebiti svoju mušku stranu u realnom životu (fakultet, posao, asertivnost i sl. ) ili imati simptom (bulimija). Kada nije upotrebljavala svoju muškost u prikladnom trenutku, aktivirala se bulimija a kada je bila u kontaktu sa svojom muškosti, nije imala simptome bulimije.

Da bi uspjela asimilirati animus, žena treba pobijediti manjak samopouzdanja, tromost i otpor prema promjeni, nedostatak hrabrosti i snage volje. Animus uvjerenje treba prestati biti uvjerenje iznad kritike. Žena treba hrabrost i široko-umnost da propituje svetost svojih uvjerenja i samo tada će moći uzeti u obzir prijedloge koji dolaze iz nesvjesnog osobito kada su kontradiktorni animus uvjerenju. Ako žena postane svjesna što joj animus čini i što želi. Ako se suoči s time i asimilira ga u svoj svjestan život, on može postati veoma vrijedan unutarnji suputnik koji joj daje mušku inicijativu, hrabrost, objektivnost te duhovnu mudrost i snagu.

Kod žena koje su navikle na disciplinu i prije nego su postale svjesne problema animusa javlja se drugačiji problem. Tada se problem animusa javlja u jeku profesionalne aktivnosti. Manifestira se kao nezadovoljstvo, potreba za osobnim vrijednostima, potreba za prirodom, djecom, zapravo ženstvenošću općenito. S druge strane, žene, bez da žele ulaze u teške i komplicirane odnose ili upadaju u situacije gdje je potrebna ženska mudrost, a ne znaju kakav stav da zauzmu. Zapravo taj problem je sličan problemu anime kod muškaraca. Javlja se potreba da se žrtvuje postignut visoki stupanj razvoja ili superiornosti. Potrebno je  prihvatiti ono što osjećaju da je manje vrijedno, slabi, pasivni, subjektivni i nelogični stav, ukratko ženstvenost. U tom slučaju odnosi su izrazito bitni jer daju feedback i orijentacijsku točku, posebno odnosi s drugim ženama.

Ako žena uspije naći sredinu u kojoj može živjeti i svoju mušku i svoju ženski stranu, animus postaje kreativna snaga i samo kad je integriran i igra odgovarajuću ulogu možemo spriječiti njegov negativan utjecaj.

Zaključak

Biti svjestan anime i animusa je važno i zbog još jednog problema. Problema odnosa s partnerima. Kao što smo rekli, ako nismo svjesni određenog psihološkog sadržaja, tada taj sadržaj možemo pronaći u osobama oko nas kroz projekciju. Ako je taj psihološki sadržaj kontra-seksualni psihološki aspekt, tada ga muškarci mogu pronaći u ženama i obrnuto. Projekcije anime i animusa su odgovorni za: privlačnost koju osjećamo prema nekome, osjećaj zaljubljenosti i osjećaj da smo našli srodnu dušu. U početku veze to joj može dati posebnu subjektivnu važnost. To nije nužno nešto loše i taj oblik manifestacije anime i animusa je često izrazito važan u izboru partnera.

Ali prije ili kasnije uviđamo da projicirani kontra-seksualni element i realna osoba nisu isto i javlja se potreba da postanemo svjesni što su anima i animus u nama samima.  Ako to ne uspijemo, tada pokušavamo promijeniti partnera tako da njegova osobnost bolje odgovara našoj animi ili animusu što dovodi do karakterističnih prepirki i nesuglasica u vezi. Kada postanemo svjesni kontra-seksualnog elementa, postižemo neovisnost u odnosu na suprotan spol. Suprotan spol je izgubio magičnu moć jer razumijemo njegove osnovne karakteristike upoznavši sami sebe. To nam omogućuje da se ne izgubimo u drugome, omogućuje nam svjesnu odanost drugoj osobi i sposobnost za dublji oblik ljubavi neopterećen uzajamnim projekcijama.

Ako ne radimo na asimilaciji anime i animusa, naše nesvjesno će nas kontinuirano dovoditi u situacije u kojima će se javljati potreba da postanemo svjesni naše anime i animusa. Asimilacijom i realizacijom anime i animusa, oni prestaju djelovati iz nesvjesnog što omogućuje izvanredno obogaćenje i proširenje naše osobnosti.

Bibliografija

C. G. Jung – Analytical Psychology, Notes on Seminar
Jolande Jacobi – Complex, Archetype, Symbol
Emma Jung – Animus and Anima

Ostali tekstovi edukacije “Analitička psihologija – teorija i praksa”